Loading...
Obrazovanje

Kadrovski aspekti ratova 1990-ih u Hrvatskoj i BiH (IV)

Hamdija Pozderac, 15.01.1924. – 07.04.1988.

Piše: Nihad Filipović

IV
Obračun sa Hamdijom Pozdercem

Obračun sa Hamdijom Pozdercem se odvijao u nekoliko faza. Prvi runda hajke na Pozderca počinje 1979., tako što je, Vojislav Šešelj (tada nepoznat široj javnosti, a kasnije “proslavljeni” srpski šoven, ksenofob i huškač na rat), koji je tada radio kao asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, u magistarskom radu izvjesnog (38)Brane Miljuša, sitnog aparatčika Saveza Komunista BiH, uočio falsifikat.  Recenzent rada je Hamdija Pozderac, visoko pozicionirani partijski funkcioner i profesor na fakultetu, koji – ili rad nije ni pregledao, ili falsifikat nije uočio ili je jednostavno Miljušu, u kojemu je on vidio perspektivnog partijskog poletarca, to prećutao. Tek, to je bio povod da Šešelj otpočne kampanju direktno na Pozderca, a pozadini svega je bila kontraudar srpske tajne službe (i politike, jasno) na kampanju koja se iz Centralnog Komiteta Saveza Komunista BiH (CKSKBiH), vodila protiv dr Nenada Kecmanovića, zbog njegovih pritajenih i ezopovskim jezikom plasiranih unitarističkih stavova iznesenih u seriji napisa koje su objavljivani u beogradskom NIN-u (“Nedeljne informativne novine”).

Godinama poslije, u magazinu “BH Dani”, broj 89., od 03.11.1988., Šešelj će u razgovoru sa Senadom Pećaninom ponuditi svoje viđenje slučaja; kaže Šešelj:

“To je bio način da pomognem Nenadu Kecmanoviću, protiv koga je krenula lavina optužbi iz Centralnog komiteta zbog njegovih napisa u beogradskom Ninu, pa sam ja na taj način pravio neku ravnotežu i krenuo direktno na Hamdiju Pozderca, što je Hamdija i shvatio“.

Kasniji put Vojislava Šešelja je poznat, a i Nenad Kecmanović će se eksponirati kao otvoreni velikosrpski etnonacionalista. Inače, Kecmanovića je pomenutom serijom tekstova u NIN-u, sa srpskog unitarsitičkog stajališta, oponirao odnosima koji su građeni u jugoslavenskoj federaciji nakon Ustava SFRJ iz 1972. i amandmanskih dopuna 1974., a u kojim relacijama su i Republika BiH i njen muslimanski narod, sticali kvalitetno novu poziciju. (39)Analizom jezika kojim se Kecmanović koristio tj. načina izražavanja i upotrebe pojmova  u tim tekstovima, nameće se zaključak da je upravo to bilo ono što je zasmetalo i Kecmanoviću i Šešelju, a nesumljivo i pritajenim srpskim nacionalistima unutar SKJ. Uostalom, Šešelj svoj nacionalistički pohod i počinje tako tako što je dvojicu kolega sa Univerziteta u Sarajevu, Hasana Sušića i Atifa Purivatru optužio za “muslimanski nacionalizam” zbog nastupa na nekom skupu u Madridu, održanom povodom tzv. „Zelene knjige“, libijskog lidera Muamera Gadafija.

Jasnije kazano, srpski nacionalisti i unutar i van SKJ, osjećaju da gube kontrolu nad BiH, a pored niza značajnih intelektualaca, Hamdija Pozderac je bio ključna osoba u politici koji je personificirala novu ustavnu poziciju i RBiH i Muslimana.

I to je bila suština, taj sami nukleus kampanje koja je pokrenuta na njega.

Hamdija Pozderac je bio uporan promicatelj istinske ravnopravnosti BiH u sastavu jugoslavenske federacije i borac za nacionalnu afirmaciju bh. Muslimana. I jedno i drugo, usprkos deklarativnog zaklinjanja na tragu ideološkog stereotipa bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naši naroda i narodnosti, bilo je trn u oku pritajenih srpskih etničkih nacionalista maskiranih komunističkom ideologijom i šinjelima JNA.

Postoje brojna svjedočanstva, kako su mnogi naši poznati intelektualci, koji su se trebali naći na udaru udbaške pesnice iz Beograda, našli tihu, ali sigurnu, pokroviteljsku zaštitu Hamdije Pozderca, što jasno, u totalitarnom sistemu koji smo tada imali, nije moglo promaći Službi.

Druga runda kampanje na Hamdiju Pozderca kreće početkom 1983. U Sarajevu otpočinje suđenje, “grupi muslimanskih fundamentalista i kontrarevolucionara”. Sudilo se grupi muslimanskih intelektualaca sa na čelu sa Alijom Izetbegovićem kao liderom grupe i autorom pamfleta “Islamska Deklaracija”, koja je bila osnova za tužbu. Osim njega optuženi su bili i Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Rušid Prgud, Salih Behmen, Hasan Čengić, Mustaf Spahić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj, Džemaludin Latić, Derviš Đurđević, Melika Salihbegović i Đula Bičakčić.

Sve njih optužnica je teretila za kontrarevoluciju zagovaranje muslimanske revolucije u BiH radi stvaranja islamske Bosne. To je onaj transparentni dio “slučaja”.

Ali, pitanje koje nas zanima je, ima li ovaj “slučaj” veze i ako ima, kakva je to veza, sa mogućom novom rundom kampanje na Hamdiju Pozderca?

Pa nije li činjenica da je bh. politički vrh, na čelu sa Hamdijom Pozdercem, stajao iza ovoga suđenja, tj. dao mig Službi da se hapse i na sud izvedu pomenute ličnosti?

I to je taj prvi paradoks, u slučaju koji je ostao u sjećanju javnosti kao tzv. Sarajevski proces: oni Šešeljevi  „muslimanski nacionalisti“ na čelu sa Hamdijom Pozdercem, ovdje se javljaju kao „policajci duha“, pa na pravdi Boga jedinoga, terete neke muslimanske intelektualce, samo stoga što su se usudili misliti!

Pored ovoga momenta, koji objektivnom posmatraču linijom zdrave pameti, uzrokuje upitno dizanje obrva i prst na čelo, još je nekoliko takvih momenata; sudski proces, kompletna atmosfera oko suđenja, kampanja koja je sa tim u vezi vođena u beogradskoj štampi, sve dakle skupa, posebno posmatrano sa distance od skoro četrdeset godina, pokazalo se, prema mišljenju mnogih, kao još jedan pokušaj političke diskvalifikacije Hamdije Pozderca.

U pokušaju odgovora na gornje pitanje, krenimo od nekih momenata koji upućuju na politički montažu i “slučaja” i procesa kao njegovog djela.

Prvo, grupa je suđena po optužnici podignutoj na osnovu člana 114. i 133. Krivičnog Zakona SFRJ, tj. “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” i tzv. verbalni delikt. O kakvoj se grupi radilo svjedoči činjenica da je poslije utvrđeno kako je lider grupe Izetbegović, neke od optuženih prvi put vidio na suđenju, a tzv. verbalni delikt je (40)izmišljotina totalitarnih komunističkih režima. Pod ovu inkriminaciju je trpano sve i svašta. Uvijek kada se potezao verbalni delikt kao inkriminacija, bivalo je jasno da se radi o pokušaju gušenja slobode javnog izričaja ili narodski kazano, inkriminiranim je trebalo “začepiti usta“.

Drugo, Alija Izetbegović je  “Islamsku deklaraciju“, politički pamflet ili manifest zbog koje je suđen i on i grupa, napisao krajem šezdesetih, tačnije kompletan tekst je dovršen (kompiliran) 1969., da bi ista bila izvučena iz “skladišta tišine”, pa je suđen sa tim u vezi organizirano tek 1983.

Sama ova vremenska distanca od pojave inkriminiranog djela, do suđenja autoru zbog tog djela (za koje je Služba sigurno znala od samog početka, jer Izetbegović je kao već ranije osuđivani politički protivnik režima, bio pod prismotrom),  jeste indikator da se radilo o politički motiviranom suđenju.

Treće, jak indikator da je „slučaj“ politički motiviran jeste i činjenica da je Deklaracija plasirana preko (i tada) notorne nacionalističke izdavačke kuće “Srpska reč”. Ovaj momenat je i dalje, svih ovih godina od tog suđenja, zatamljen i kod nas, ne nedovoljno istražen, nego apsolutno neistražen. Činjenica da se Deklaracija objavljuje u Beogradu sa strane takve jedne izdavačke kuće, svih ovih godina je pod “tamno-vilajetskom” egidom:

Biva zbog opresije slobodnog govora u BiH, a većeg osvojenog prostora slobode javnog izričaja u Srbiji i Beogradu tog vremena, taj se pamflet štampao u Beogradu, a ne u Sarajevu.

Stvarno stanje stvari međutim, bilo je nešto drugačije: iste one prikraćene slobode u BiH su bile prikraćene i u Srbiji; razlika je bila samo u tome što se u Srbiji, pod plaštom slobode i demokratizacije društva, sve otvorenije počinje ispoljavati nacionalistički sentiment, a da partija ni Služba ne reagira, dok je BiH opet, sa druge strane, još uvjek čvrsto u rukama titoista, ljudi odanih komunističkoj revoluciji, ideji bratstva, jedinstva i istinske ravnopravnosti jugoslavenskih naroda.

Prednje indicije i činjenice, smještene u (41)kontekst vremena, ukazuju na političku pozadinu Sarajevskog procesa.

Koja je međutim veza tog procesa, sa mogućom novom rundom kampanje na H. Pozderca?

Ovdje smo najprije na terenu misaonih pretpostavki, vančinjeničnih indikacija. Drugačije i ne može biti, jer su policijski i vojni arhivi nedostupni istraživačima, tako da na ovaj topik i nema ozbiljnih tekstova, bilo istraživačkog novinarstva bilo nauke.

Ali, ponovimo, validne indikacije, smještene u kontekst vremena i zbivanja u vremenu,  ukazuju na put do istine.

Polazna pretpostavka ovdje bi bila slijedeća: Pozderac i sam u sistemu i to kao jedna od njegovih snažnih karika, ima informacije iznutra; to mogu biti i parčići manje više bliski ili udaljeni od istine, ali teško je povjerovati da Pozderac nema baš nikakvog uvida u pozadinu slučaja.

Drugi moment koji ovdje treba uobziriti je intuicija odnosno politički instinkt Pozderca i njegovih saradnika. Temeljem onoga što su znali ili morali znati, nije li logična njihova pretpostavka ili pomisao da, od ranije detektirana beogradska oponentska struja spram BiH, onako kako je pozicionairana u jugoslavenskoj federaciji od saveznog ustava iz 1972. i amandmana iz 1974., preko štampanja i puštanja u javnost jednog, pogotovo za ono doba, krajnje diskutabilnog ideološkog i političkog pamfleta, sada pokreće novu rundu kampanje na RBiH, odnosno Hamdiju Pozderca, kao njenog najistaknutijeg političara. Pod vidom osvajanja prostora slobode javnog govora, zapravo se testira Hamdija Pozderac i političko vođstvo Republike BiH: Oćuteli, eto povoda za novi napad, zbog toleriranja islamske fundamentalističke propagande. A kako nisu oćutali, krenuli su napadi zbog gušenja slobode javne govora.

Ovo bi bio trenutak kada indikacije transferiraju u činjenice. U našem slučaju, činjenica je da Pozderac ne nasjeda na, ovako posmatrano, provokaciju sa štampanjem i izdavanjem “Islamske Deklaracije“ u Beogradu, nego osobno aminuje suđenje u Sarajevu; činjenica je da zatim najviši partijski ideološki kalibri (Fuad Muhić, Nijaz Duraković) otpočinju paljbu po optuženim (Muhić im čak imputira da su željeli „etnički čistu Bosnu“). I činjenica je da onda kreće iz Beograda sa strane srpskih nacionalista (Vojislav Šešelj, Dobrica Ćosić, Ljubomir Tadić i ostali), žestoka kontra kampanja protiv gušenja slobode govora, protiv (42)drakonskih kazni izrečenih muslimanskim intelektualcima zbog njihovog uvjerenja, protiv birokratske samovolje partijskih egzegutora i tome slično…

Lijevo, dr Fuad Muhić u vikendici nakon provale i devastacije sa strane Udbe, datum nepoznat. Dr Muhić je u  periodu 1986.-1992., u više navrata, bio meta napada Udbe, devastacije i pljačke imovine te atentata. Umro je u januaru 1992. od posljedica revolveraškog napada i teškog ranjavanja.

Još jedna je ovdje jaka indikacija koja ukazuje na prednji misaoni i pragmatski tok Hamdije Pozderca i njegovih saradnika u pripremi evidentno političke odluke da se otpočne sudski proces protiv grupe muslimanskih intelektualaca.

Ta nas predpostavka izmješta izvan prve polovine osamdesetih i vodi u drugu polovinu iste dekade dvadesetog stoljeća, u vrijeme kada je Milošević već čvrsto drži sve uzde vlasti u Srbiji. Poznato je da je dr Fuad Muhić, kao niko toga doba u Jugoslaviji (najbliža mu je bila, ali ipak ispod Muhićevog oštrog političkog skalpela, Jelena Lovrić, u kolumnama objavljivanim u zagrebačkom magazinu “Danas”), serijom napisa, tako miniciozno, u detalje, na takav jedan do tada u jugoslavenskoj javnosti nezapamćen, slobodan, elokventan, „kirurški“ precizan način, politički isecirao Miloševiće i suprugu mu Miru Marković (koju upoređuje sa Eleonorom Čaušesku pa je naziva „Prvom damom socijalizma“).

U nizu članaka posebno nam je ostao u sjećanju članku „Da li su na redu Muslimani“, kao faktički anticipacija budućeg zločina genocida.

U našoj demokratski neosvještenoj javnosti toga doba, navikloj na tupi ezopovski javni govor, čitanje tih Muhićevih tekstove, istovremeno je izazivalo i osjećanje straha pred onim što nosi neizvijesna budućnost, ali i pričinjavalo ogromno zadovoljstvo, da se eto, konačno, našao neko da kaže ono (43)Šuvarevo prizivano, a nikada izrečeno: “Popu pop, a bobu bob“.

Naša zaključak ovdje je slijedeća: nemoguće je da neko, ko je od 1987., pa dalje, onako propočanski precizno pisao o samom vrhu srpske nacionalističke piramide, nešto ranije, tj. početkom osamdesetih, preciznije 1983., zagovara rigidni komunizam, verbalni delikt i političko suđenje, i sve to iz uvjerenja.

Jednostavno, to su dva svijeta, dva suprotstavljena, pa i nepomirljiva koncepta. Profesor Muhić toga doba je zreo, formiran čovjek, intelektualac i naučnik i što se nas tiče, jasno je da je njegova javno atakovanje na “grupu islamskih intelektualaca” u pripremi njihovog suđenja, tu bilo precizno u funkciji suprostavljanja još jednoj nacionalističkoj intrigi usmjerenoj na Bosnu i Hercegovinu  iz beogradske kuhinje.

Kratko i jasno rečeno, dr Muhić je znao.

Jasno, ne iz have, nego je znao, kao i Pozderac, jer je, osim inteligencije i političkog instinkta, morao imati i informacije. Muhić je dakle znao i na vrijeme ukazao da je car bez gaća, a carica bez pregače i učkura, ali nezajažljivo ambiciozna; znao je i sa kim imamo posla i kakvi smo mi, oni što bi imali suprotstaviti se takvim.

Sjedio je u prvom redu kada se osnivala SDA, očito spreman ponuditi svoje usluge, ali je bio odbijen. Osnivač je Republikanske stranke, ali ta ideja u ono doba očito nije živjela u Bosni, pa je projekt propao i prije nego je zaživio. Sve skupa ga na kraju vodi među hrvatske radikale, u Hrvatsku Stranku Prava, u jedinu stranku toga vremena koja definitivno nije bila pod kontrolom Udbe. Ide dakle među ljude koji su tada vidjeli isto što i on, a što nažalost i dan danas mnogi u BiH ne vide. Konačno, to je ono što mu je možda i došlo glave, jer i njegova smrt, (gdje postoje ozbiljne indicije da je ubijen), ostaje jedna od brojnih nerješenih bosanskih tajni…

Nastavit će se

(Izvadci iz političke studije autora “Etnonacionalizam za početnike)


(38) Na internetu se ne mogu naći pouzdane informacije o  karijeri Brane Miljuša, nakon izbijanja rata 1992. Ono što se zna jeste, da je do rata,  politička putanja ovog sitnog, ali navodno perspektivnog patijsko-birokratskog klikerčić,a kakvih je bilo na hiljade u Savezu Komunista Jugoslavije,  striktno na liniji zajedništva i politike bratstva i jedinstva, pa je kao takav i bio određen za, ispostaviće se poslije,  posljednjeg nosioca Titove štafete…. Po izbijanju rata izgubio se neko vrijeme, da bi onda osvanuo u Beogradu. Tu se potucao po nekim službama, a onda je, kao grom iz vedra neba, obnarodovano da ga tadašnji predsjednik RS, čovjek koji se otvoreno deklarirao kao četnik, Nikola Poplašen, predlaže za mandatara nove vlade tog entiteta. Bosanski srpski radikali su naravno samo ogranak Šešeljeve radikalne stranke Srbije, pa je tim prije interesantnija Miljuševa radikalska kandidatura u BiH.  O kakvim se tu vraćanjima usluga radi teško je nagađati, ali  ima indicija da je, sa jedne strane, kasnije, u aferi navodnog plagiranja od strane samog Pozderca, njemu sporni dio podmetnut u štampariji i to od Miljuša, što, ako je tačno, upućuje da je on već tada radio za SDB, a sa druge strane u Beogradu, mnogi tvrde da je upravo Šešelj, 1992., kada je Miljuš trebao ostati bez posla u Ministarstvu Inostranih Poslova, gdje je tada bio uposlen,  intervenirao kod ministra Vladislava Jovanovića, da ga ne otpušta. Miljuš danas živi i radi kao profesor  Univerzitetu u Beogradu.

(39) Dobro se sjećam tih tekstova. Tih sam godina čuvao sve brojeve beogradskog NIN-a i  zagrebačkog „Danasa“ i kako mi je džeparac dopuštao  nosio i korčio u lokalnoj štampariji u Ključu. Malo je ostalo, a ostalo je uništeno u ratu. Papir gori, ali meni su itekako u sjećanju ostali  ti  Kecmanovićevi  tekstovi. U to doba, Kecmanović je samo tvrdi Jugoslaven sa šajkačom u srcu, tj. nije nacionalist, onako kako se to razumjevalo u ono vrijeme, ali je njegovu unitarno jugoslavenstvo tipično za način na koji se u ono doba eksponirao srpski nacionalizam u SKJ. Kecmanović takav ostaje sve do početka 1990-tih, kada je još uvjek vođen idejom jugoslavenstva pristupio novoosnovanoj stranci reformista premijera Ante Markovića. Istini za volju treba reći da mu je u organizacionim pripremama za osnivanje Srpske Demokratske Stranke BiH nuđena liderska pozicija, ali on, iako je, kako je izjavio, „počastvovan“, ipak to nije prihvatio. On će tek poslije, sa eskalacijom krize i izbijanjem rata, početi zagovarati rigidno velikosrpstvo, negirati genocid u BiH, zalagati se za podjelu BiH…itd., kaljajući  tako  i  ono preostalih čestica naučnog  kredibiliteta što je izgradio u dotadašnjoj karijeri.

(40) U slobodnom svijetu i tada i danas, postojala je inkriminacija  govor mržnje, kojom je pravno uređena (sankcionirana) zloupotreba slobode javnog govora ispoljavanjem ksenofobije, rasnih stereotipova i uopće svih vrsta homofobične osjećajnosti, ali to je nešto drugo u odnosu na komunističku interpretaciju tzv. verbalnog delikta kao način opresije nad slobodom govora svih onih za koje je vlast ocjenila da su joj politički protivnici.

(41) O vremenu i prilikama u vremenu u kojemu se pokreće novi napad na Pozderca dosta govori  da je beogradska štampa tog vremena, lijepila je etiketu fundamentalist  svakom  onom Muslimanu,  intelektualcu, političaru, književniku, naučniku…,ako bi na bilo koji način  istupio u odbranu  svog naroda, koji  je bio nešto kao meta za za slobodan odstrjel  beogradskih lovaca  na muslimanske glave. To je poprimilo takve razmjere da je akademik Muhamed Filipović, u aprilu 1989., iz Krajiškog inata i očito što mu je sve već bilo toliko degutantno, da nije želio oćutati, za zagrebački “Danas” izjavio: “Da ja sam fundamentalist”, što je imalo veliki odjek u jugo javnosti.

(42) Kazne dvanaestorici okrivljenih su izrećene 21.08.1983. u ukupnom trajanju od 90-ih godina i kretale su se u rasponu od  5. do 15. godina ( ukupno 90. godina).

(43) Stipe Šuvar, rođ. 17.02.1936., umro 29.06.2004., hrvatski i jugoslavenski političar, sociolog i sveučilišni profesor. Ostao upamćen kao autor tzv. Bijele knjige, ideološkog skripta u kojem, sa rigidnog  političkog stajališta, analizira umjetničke tendencije u Jugoslaviji,  i kao čovjek koji je najavljivao, a nikada izrekao,  Slobodanu Miloševiću, sve  što  je  trebalo  biti  rečeno.

Vezani članci:

Kadrovski aspekt ratova 1990-ih u Hrvatskoj i BiH (I)

Kadrovski aspekt ratova 1990-ih u Hrvatskoj i BiH (II)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »