Udba i Kos – dva moćna jugoslavenska brenda
Nihad Filipović
III
Anatomija samoupravne moći: Tito, partija, Udba
Kako je Savez Komunista Jugoslavije gubio kontrolu i uzmicao pred najezdom etnonacionalističke svijesti, tako su u samoj partiji pritajeni nacionalisti sve više i više preuzimaju ključne pozicije, sa kojih onda pokreću političke kampanje, bolje rečeno hajke na istaknute pojedince koje su doživljavli kao političke protivnike. Ili su jednostavno pokretane kampanja nacionalističke dernjave maskirane jugoslavenstvom, e da bi se ostvarili neki politički ciljevi, inače teško ostvarivi regularnim plasiranjem ideje kroz institucije sistema.
Matrica takvog djelovanja je vidljiva kroz brojne i sve učestalije afere i slučajeve političke kampanje i odstrjela. Tako postoje teze da je slučaj vojnika (34) Aziza Keljmendija iz 1987, (što je svojevremeno bila velika afera o kojoj je opširno pisala cjelokupna jugoslavenska štampa), iskoristila Služba Državne Bezbjednosti za raspirivanje antialbanskog raspoloženja u Srbiji i Jugoslaviji.
Još interesantniji je tajnovitiji slučaj nesretnog (35) Đorđa Martinovića, iz 1985, gdje takođe postoje jake indicije o upletenosti Službe. Martinovićev slučaj je zapravo bio prva snažna (i jasna) indikacija nacionalne polarizacije unutar Službe. Na djelu su dvije struje: ona srpska nastoji i ovaj slučaj iskoristiti za raspirivanje antialbanskog raspoloženja u Jugoslaviji, u Srbiji i općenito među Srbima, a na drugoj strani prisutan je otpor takvim nastojanjima sa strane nesrpskih kadrova na čelu sa Slovencem Stanetom Dolancem, moćnim plitičarem Titove ere, tada članom Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Ima još jedno pitanje koje se ovdje otvara, a to je pitanje Titove uloge u ovakvom slijedu razvoja Službe?
Pitanje može izgledati deplasirano obzirom da se radi o jugoslavenskom post-titoističkom periodu. Međutim, sjeme za ovakav destruktivan tok u razvoju i djelovanju Službe je posijano još u vrijeme dok je Tito itekako bio živ.
U bilješci br. 32. (drugi nastavak ovog mini serijala) vidjeli smo kakav je bio nacionalni sastav članova SKJ u JNA, godine 1967, dakle u vrijeme dok je Tito bio živ. Prema tome, ovdje nam ne ostaje ništa, nego saglasiti se sa zaključkom koji u ovome smilslu nalazimo u “Encyclopedia Britannica”. Pod topikom posvećenom Josipu Brozu Titru, u kojemu je glavnu kontribuciju dao poznati hrvatski znanstvenik Ivo Banac, nalazimo misao:
“Ironija Titovog čudesnog života je da je on kreirao uvjete koji će dovesti na kraju do destrukcije njegovog životnog djela. Umjesto da je dozvolio proces demokratizacije kako bi precizirao i limite sopstvene moći, on je konstantno ometao nastojanja reformatora istovremeno propuštajući objektivno sagledati njihove zahtjeve. On je kreirao federalnu državu, pa ipak konstantno je nasilno reagirao na svaki hazard koji je demokratizacija sa sobom nosila. Znao je da Srbi, Hrvati, Slovenci i ostali, ne mogu biti integrirani u neku supernaciju ili da će svojevoljno prihvatiti bilo čiju hegemoniju; pa ipak, njegovo nadjugoslavenstvo je bilo snažno obilježeno unitarizmom. Promovirao je samoupravljanje u privredi i društvu, ali nikada nije odstupio od partijskog monopola na vlast. Otvorio je široke prostor slobode u nauci, umjetnosti, kulturi, ali je istrajavao u optužbama Zapada. Zagovarao je miroljubivu koegzistenciju, ali je izgradio vojsku koja će 1991., zadati konačan udarac umirućoj Jugoslaviji. U trenutku njegove smrti državna kasa je bila prazna, a politički karijeristi izvan kontrole. Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da bi spriječio rasulo”.
Lijevo, J.B. Tito: Umro je prekasno za konstruktivne promjene, a prerano da bi spriječio rasulo.
Kako god da je bilo za živa Tita, tek sa zaoštravanjem jugoslavenske krize nakon njegove smrti i prevladavanjem nacionalizma u centrima političke moći, postupno otpadaju razlozi jugoslavenskog zajedništva za maskiranje stvarne ideološke prirode pokretanja periodičnih političkih cunamija i djelovanja Službe u potpori takve politike.
Tako, sada već na početku oružanog raspleta jugoslavenskog rašomona, u slučaju vojne akcije na Sloveniju 1991., osnovano se pretpostavlja da je Slovenija jednostavno (36) odpuštena iz Jugoslavije; kratki, dvanaestodnevni rat za nezavisnost tipa (37) “oni kao hoće da se otcjepljuju, a mi kao ne damo“, danas se pouzdano zna, pri tom je bio tek kulisa za tada još uvjek brojne patriotski raspoložene i jugoslavenski opredijeljene mase.
Opisani tok erodiranja ideologije zajedništva i jačanja nacionalizma u političkoj akciji i radu Službe, može se pratiti i na brojnim aferama koje su nakon Titove smrti montirane i kao na serijskoj fabričkoj traci proizvođene kod nas u BiH. Bosna i Hercegovina je trajna velikosrpska opsjena, pritajeni centar velikosrpskog nacionalističkog maštanja i u vremenu jugoslavenskog zajedništva, pa je kao takva, dakle ne slučajno, i bila poligon za proizvodnju raznih afera i slučajeva, koji se svode na jedno: kompromitacija kadrova koji se vide kao respektibilna smetnja, prepreka ili opasnost velikosrpskoj projekciji BiH. To je bila matica, centralni tok stanja duhova koji je pokretao ove akcije, dok je onaj transparentni dio javnosti predočavan kao birokratska samovolja i kriminal bh. političke elite.
Dakle, sve te afere i slučajevi u BiH nakon Titove smrti, od slučaja misteriozne i nikada do kraja razjašnjene smrti Džemala Bijedića doduše još za života Titovog, 1977. u avionskoj nesreći nedaleko od Kreševa, pa dalje, preko afere “Agrokomerc” i političke likvidacije Hamdije Pozderca, što će se, kao što ćemo vidjeti dalje u ovome radu odvijalo u nekoliko faza, preko afere Mjesna Zajednica Moševac, gdje se zbog navodnog nenamjenskog korištenja sredstava, išlo za kompromitacijom “korumpiranog” bh. političkog vođstva,
preko afere sa Neumskim vikendicama i mućkama, (stvarnim i napuhanim), bh. političkog vrha, gdje se na udaru, uz ostale, nalazi Branko Mikulić, još jedan od žestokih boraca za bh. jednakopravnost u jugoslavenskoj federaciji, preko afere Jole Musa i Aluminijski Kombinat u Mostaru itd.,itsl.,
sve su te afere bile u naprijed naglašenoj funkciji kompromitacije odabranih bh. kadrova, i preko njih, (a svi su odreda bili odani Bosni i Hercegovini), kompromitacija BiH na tragu “tamnovilajetske” matrice svijesti, što će reći, u modernoj interpretaciji: korupcionaštvo, samovolja, kriminogene tendencije političke elite, sklonost raznim mućkama i svakojakim malvarizacijama… itd… itsl.
Na ovaj način građanima je odašiljana poruka: eto vidite ko vas vodi; dok vi crnčite ne bi li kako i vi i vaša porodica sastavili kraj sa krajem, u ovim teškim vremenima ekonomske stabilizacije, ovi vladaju i koriste se sistemom za ličnu korist i promociju, kočeći naš ukupan samoupravni razvoj.
Ilustracije radi, a i zbog simbolike i percepcije tog slučaja u bh. javnosti, osvrnimo se ovdje na političku likvidaciju Hamdije Pozderca.
Njegovo političko ubistvo odvijalo se u nekoliko faza ili rundi kampanje, sve do njegove konačne degradacije i uklanjanja iz politike. Sa današnje distance i iz naše bh. patriotske vizure posmatrano, Hamdija Pozderac se tu javlja kao personifikacija bosansko-hercegovačke jednakopravnosti i tek službeno verificirane nacionalnosti Muslimana.
Njegov “slučaj”, značenjem i simbolikom koju nosi, nadilazi njegovu osobnu tragediju i javlja se kao metafora i duhovni ram za sliku BiH i njenog muslimanskog, današnjom terminologijom kazano bošnjačkog naroda, sve viđeno kroz optiku ili iz vizure velikosrpskog nacionalizma.
Pravilno razumjeti politički odstrjel Hamdije Pozderca, znači pravilno razumjeti poziciju RBiH i muslimanskog naroda u BiH, viđeno sa strane srpskog radikalnog nacionalizma, nakon čega se logički, kao lego kockice, slažu sličice pravilnog razumjevanja kasnijeg slijeda zbivanja u BiH i sudbine njenog bošnjačkog naroda.
Nastavi će se.
(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)
(34) Aziz Keljmendi je kao vojnik JNA, 3. septembra 1987, ubio četvoricu regruta JNA, Safeta Dudakovića, Hazima Dženanovića, Gorana Begića i Srđana Simića, i ranio još pet osoba. Stvarni motivi njegove akcije su kasnije bili zamagljeni propagandom, ali je najvjerovatnije da se radilo o aktu depresivnog pojedinca koji nije mogao podnjeti sprdnju kojoj je izgleda bio izložen sa strane vojnika, pa je onda krenuo prvo ciljano, a onda nasumice, u krvavi pohod. Nakon zločina, pobjegao je iz kasarne u Paraćinu gdje se zločin i dogodio, ali ga je armijska potjera ubrzo otkrila i likvidirala.
(35) Đorđe Martinović je bio seljak sa Kosova; 01.05.1984., on je došao u bolnicu u Gnjilanu sa teškim povredama u peredjelu anusa i debelog crijeva. Navodno je tada izjavio da su ga napali neki Albanci i nabili mu pivsku flašu grlićem nataknutu na “kolac” u debelo crijevo. Kako je on uspio da dođe do bolnice sa tako teškim povredama i nakon obilnog krvavljenja te gubljenja svijesti, ostalo je nejasno. Nejasno je ostalo i zašto nikada nije učinjen ozbiljniji napor da se pohvataju napadači; slijedom prednjeg, razumljivo je da je ostalo nejasno i da li je Martinović izjavu o napadu Albanaca dao da bi zatajio homoseksualne sklonosti. Mnoga su pitanja u tom slučaju ostala neodgovorena. Stoga ovdje treba ostaviti otvorene sve opcije kao moguće istine. Kako god bilo, srpska nacionalistička propaganda je slučaj iskoristila za širenje protualbanskog raspoloženja i to je jednina pouzdana istina, svih ovih godina od tog žalosnog slučaja.
(36) U BBC (engl. Bi-Bi-Si) prilogu, a zatim i u knjizi Smrt Jugoslavije , novinari Lora Silber i Alan Little, iznose tezu da su se Slobodan Milošević i slovenački predsjednik Milan Kučan, dogovorili o odlasku Slovenije iz Jugoslavije. Taj odlazak je ozvaničio mali, simulirani (ko bajagi) rat, a ustvari prljava i farsična intriga; interesantno ali u svim tezama o dogovorenim ratovima, nekako se konstantno previđa ovaj u Sloveniji, za kojega takođe postoji obilje indikacija da je režiran poput kakve dramske pretstave koju je narod pratio na tv ekranima. Svojevremeno, prije izbijanja rata u BiH, imao sam priliku razgovarati sa jednim od oficira JNA, čovjekom koji je bio neposredni učesnik tog “rata“. On mi je rekao da je u koloni tenkova u poslatih na Sloveniju, gdje je i on učestvovao, bojevu municiju ima samo prvi tenk u koloni! Zaključak koji se iz ovoga može izvući o stvarnoj prirodi namjere da se Slovenija zaustavi na putu otcjepljenja od Jugoslavije, ostavljam čitaocima na prosudbu…. Inače, u sukobima u Sloveniji poginulo je 65 ljudi: 37 pripadnika JNA, 12 pripadnika slovenske Tereitorijalne Odbrane i policije te 16 civila (od toga desetorica stranaca, vozača kamiona, koji su bili blokirani na cestama); ranjeno je 330 osoba.
(37) Ove riječi izgovorio je vojnik JNA, Bahrudin Kaletović, u kameru i mikrofon Ivici Puljiću, novinaru YUTEL-a, krajem jula 1991, na Krakovskom Grozdu u Sloveniji. Nastavak te legendarne rečenice u kojoj se ogleda sva besmislenost rata nametnutog i vojsci i narodu glasi: “Ustvari, mi samo želimo da se vratimo u kasarnu i ništa više”. Inače, Bahrija je u Sloveniji bio zarobljen pa pušten, pa ponovo u Đakovu u Hrvatskoj zarobljen, pa pušten, da bi se konačno našao u svojoj Bosnii, gdje ga kači treći rat. Bahrudin međutim sada, poslije svega što je prošao I vidio, zna za šta se bori. Prijavljuje u rezervni polocijski sastav na početku rata. Poslije će u jednom intervju 1977. izjaviti: “Poslije svega što sam doživio, ono u Sloveniji je bio mačiji kašalj”. Demobiliziran je 24.04.1996. Poslije se oženio i dobio sina, ali je tragično završio poginuvši u saobračajnoj nesreći 1998.
Vezani članci: