Loading...
Obrazovanje

Kadrovski aspekt ratova 1990-ih u Hrvatskoj i BiH (V)

Sarajevski proces, 1983. Izricanje presude.

Piše: Nihad Filipović

V
Obračun sa Hamdijom Pozdercem:
Konačan udar

U vezi sa Sarajevskim suđenjem i nakon svih ovih godina ostaju neka pitanja; npr., nije li suđenje Aliji Izetbegoviću i grupi, spasilo neke naše poznate intelektualce, tada na meti srpskih nacionalista ili kako se to tada govorilo unitarista? Nije li suđenje Izetbegoviću i grupi bio politički manevar Hamdije Pozderca ne bi li zaštitio dr Muhameda Filipovića, dr Muhsina Rizvića, dr Nijaza i dr Enesa Durakovića, sve osobe  za koje se zna da su bili na meti srpskih nacionalista? I nije li sam Pozderac, prozrjevši, a valjda i znajući, jer je, da ponovimo, logično pretpostaviti da je, obzirom na položaj i ugled koji je uživao, imao informacije iz raznih izvora, nije li on dakle, žrtvovanjem piuna, išao i na spasavanje  sopstvene kože?

 Izgleda da svi u hrvatsko-bošnjačko-srpskom regionu imaju neke svoje tajne i tabu teme. Za posljeratnu bošnjačku političku elitu to je u nekim elementima Sarajevski proces i neka neprijatna pitanja koja se nameću, a na koje, ne da nema odgovora, od onih od kojih bi se to očekivalo, nego se ni ne pokušava odgovoriti.

Takvo je npr. pitanje  kako je uistinu došlo do toga da se „Islamska  Deklaracija“ štampa u Beogradu u izdanju pominjane nacionalističke izdavačke kuće „Srpska reč“? Kakva je  uistinu priroda veze između autora i izdavača? U kojoj je mjeri validna procjena da je SDB (jugoslavenska ili srpska?), iskoristila ili da stoji iza izdavanja „Islamske Deklaracije“, manifesta ili pamfleta sa upitnim političkim sadržaje i porukom, koja će im trinaest godina poslije, poslužiti kao svojevrsna optužnica, ne protiv autora, nego protiv onoga  koji je u tom vremenu uistinu bio smetnja velikosrpskoj projekciji, a to je, jasno, najprije bio Hamdija Pozderac, kao predsjednik Ustavne Komisije Skupštine SFRJ?

Kako god bilo, Sarajevski proces, većinski muslimani su razumijevali kao proces protiv njih i kao napad na slobodu vjeroispovijesti. Hamdija Pozderac je i iz ove runde kampanje na njega izašao kao pobjednik, ali samo na papiru. Naime dugoročno, nakon procesa i izricanja drakonskih kazni okrivljenim, njegova negativna percepcija u muslimanskim masama, nakon pada komunizma u Jugoslaviji odnosno u BiH, proširiće se na komuniste, u novom političkom realitetu socijaliste, što će vješto potpirivati (neki) bivši osuđenici u Sarajevskom procesu, koji sada na slobodi i u uslovima tek etablirane slobodne političke utakmice, pristupaju formiranju političke stranke muslimanskog naroda. Metaforički kazano, “komunjare” postaju onaj medijski i propagandni Pedro kojega treba “objesiti”, da bi se iskupili svi grijesi prošlosti.  U takvom ozračju, jasno je da je i Hamdija Pozderac kod takvih ljudi doživljavan u negativnom konotacijama.

Nakon Sarajevskog procesa i suđenja grupi intelektualcima za verbalni delikt, juna 1986., negdje oko pola godine prije izbijanja afere „Agrokomerc“, na Hamdiju Pozderca se pokreće konačan udar koji će završiti njegovim povlačenjem sa svih funkcija i isključenjem iz SKBiH/SKJ.

Vidjeli smo, prvi udar na njega je bio u aferi Miljuš gdje se pokušao dovesti u pitanje njegov autoritet kao univerzitetskog profesora, ali sada, u novopokrenutoj kampanji, nije više upitan samo naučni kredibilitet Hamdije Pozderca, koji previđa i aminuje falsifikate studenata, nego se ide dalje, pa se tvrdi da je sam Pozderac falsifikator, jer je u jednom svom radu “prepisivao” Petra Mandića, iz njegove knjige “Demokratski centralizam”.

I ovdje se javlja Vojislav Šešelj kao Hamdijin zao duh progonitelj ali, nakon otvaranja afere Agrokomerc, početkom 1987., stvari neposredno  preuzimaju jači igrači. Danas se pouzdano zna da je kampanja „Agrokomerc“, orkestrirana pod paskom Duška Zgonjanina, šefa bh. policije. On opet sigurno nije radio na svoju ruku. Hijerarhijska linija policijske subordinacije iz njegovog kabineta vodi samo u jednom pravcu, ka centru u Beogradu. A tamo je general JNA, Nikola Ljubičić, jaki čovjek vojske i partije u sjeni za kojega će se ispostaviti da  iza scene, paralelno orkestrira kampanju  „Agrokomerc“ i uspona Miloševića na vlast.

Na stranu verbalna varničenja u ovim atacima na Pozderca, način na koji se on napadao, a napadao se na nevjerovatno nizak i providan način, npr, optuživalo ga se za nekakvu zelenu, valjda islamsku transferzalu, kojom se na potezu od Bihaćke Krajine, preko Sarajeva, Sandžaka i Kosova, pa dalje preko Makedonije i Turske ostvaruje povezivanje Bosne sa islamskim arapskim svijetom, optuživalo ga se da je naziv Zetra za olimpijsku dvoranu izgrađenu na Koševu, zapravo skraćenica za tu famoznu “Zelenu transferzalu”, optuživalo ga se da je lider nekakvog tajnog jezgra sa vezama na Bliskom istoku, optuživalo ga se za kontrarevoluciju i rad na stvaranju islamske Bosne, i tako dalje i tome slične gluposti, koje naprosto vrijeđaju zdrav mozak.

Ali, zanemarimo dakle, sav taj riječnik i javni stil iz arsenala službe za zaglupljivanje javnosti. U stranu i način na koji se Pozderac branio i nastojao sačuvati obraz u javnosti. Dalje, u stranu navodni falsifikat, neautorizirano preuzimanje dijelova iz citirane Mandićeve knjige i dubioze u kojoj je mjeri i sam “falsifikat” autentičan, dilemu da li je na djelu intelektualna interakcija i preuzimanje na način kako je sam Pozderac rekao, parafraziram: Lenjin prepisao od Plehanova, Kardelj od Lenjina, Mandić od Kardelja, Pozderac od Mandića, i na kraju – Hamdija lopov; sve to dakle u stranu, ali ono što je nakon svega ostalo kao činjenica jeste: Hamdija Pozderac se pokazao isuviše jakim i politički odpornim, a da bi ga se srušilio takvim providnim optužbama.

U svjetlu te spoznaje, među ostalim, smatramo, valja posmatrati fabriciranje afera “Agrokomerc”. Sada paralelno teku dva toka: optužba za falsifikat i optužba za pokroviteljstvo nad kriminalom u “Agrokomercu”.

Afera okončava septembra 1987., napokon uspješnim odstrjelom Hamdije Pozderca, nakon čega slijedi afera sa funkcionerskim vilama u Neumu, gdje se  sada ide na još jednog bh. političkog giganta, na Branka Mikulića, saradnika Hamdije Pozderca i žestokog borca za nacionalnu afirmaciju muslimana i jednakopravnost BiH u jugoslavenskoj federaciji.

 U oba  slučaja, i u slučaju “Agrokomerc” i u Neumskoj aferi, bilo je elemenata i pravnog osnova za krivično gonjenje, ali se i u jednom i drugom slučaju radilo o način na koji je sistem funkcionirao, ne specifično u BiH, nego općenito. Jednako kao afera funkcionerskih vila u Neumu, mogla se npr. pokrenuti i afera funkcionerskih vila na Zlatiboru, a nije.

I jednako kao afera sa izdavanjem mjenica bez pokrića u “Agrokomercu”, mogla se pokrenuti ista takva afera manje više u bilo kojem preduzeću u Srbiji, a nije.

Jer, taj način poslovanja to doba bio nešto kao moda među jugoslavenskim privrednicima; novopronađena finta za premošćavanje problema likvidnosti, “korisna malvarizacija”, kako se to u političkom žargonu tada nazivalo, koju su koristile hiljade i hiljade firmi i direktora, a da niti jednom nije falila dlaka sa glave, a kamo li da je suđen zbog toga. Samo je, eto, kompanija “Agrokomerc”, bh. gigant i firma koja je bila ogledni primjerak “uspješnosti” jugoslavenskog ekonomskog modela, došla pod udar zakona. Ispostaviće se međutim, da je to bio još jedan atak na Hamdiju Pozderca. Njega je pod svaku cijenu trebalo ukloniti iz politike.

Naša bliža prošlost je kao velika zapuštena njiva. Ovo posebno vrijedi za naprijed pominjane afere i slučajeve. Zato, svaka motika tu je historijski sevap; svaki istraživački napor doprinos je mogućem sintetičkom izvlačenju validnih prosudbi o jednom od ključnih perioda na historijskom putu trajanja Bosne i Hercegovine i njenih ljudi. Sve naprijed navedene afere i kampanje pokretane na BiH i njene istaknute ljude, a specifično afera “Agrokomerc” i slučaj Hamdije Pozderca, nakon tolikih godina, a posebno nakon rata u BiH, nužno impliciraju sagledavanje i historijsku ocjenu izvjesne, ako ne direktne, a ono svakako posredne, spiritualne i ezoterične veze sa kasnijim zbivanjima u BiH; (jer sva zbivanja u proizvodnji neke, bilo koje, krize i rata su uzročno-posljedična).

Nažalost, do danas su se o aferi “Agrokomerc” i slučaju Hamdije Pozderca, pojavile samo četiri knjige. Hronološki prva se, 1993., pojavila knjiga bivšeg saradnika Fikreta Abdića, Hasana Bišćevića, pod naslovom “Abdićev put u izdaju”, slijedi knjiga Petra Dodika, “Uspon i pad Agrokomerca”, iz 2003., zatim knjiga Milana Uzelca, “Ovo malo istine”, iz 2005., a četvrta je knjiga, magistarski rad  Admira Mulaosmanovića, iz 2010., (44)“Bihaćka Krajina, 1971.-1991., uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj”. U pripremi je i peta još neobjavljena knjiga akademika Muhameda Filipovića, a za koju nas Mulaosmanović u svojoj knjizi obavještava da je imao prilike pogledati je u rukopisu.

Stoga se u pomenutom nizu, Mulaosmanovićeva knjiga javlja i poprima sintetički značaj. U ovoj knjizi, u sedmom djelu pod nazivom “Agrokomerc, politika, politika, politika”, daje se poseban opširan osvrt na aferu “Agrokomerc” i kampanju koja je vođena protiv Hamdije Pozderca.

Mada ni Mulaosmanoviću nisu bili dostupni povjerljivi materijali iz vojnih i policijskih arhiva, autor ipak u knjizi podastire obilje činjenica, poziva se na izjave ljudi koji su direktno bili invovirani u aferu, na izvadke sa sjednica najviših partijskih organa, izvadke iz dnevne štampe i autorskih djela kojim, sve skupa potkrepljuju tezu, koja je, u raznim  varijacijama, svih ovih godina kolala našim javnim prostorom kao rekla-kazala spekulacija i neosnovana glasina, a za koju se poslije ove, pouzdano informativne knjige, osnovano može kazati da je jako bliska istini. “Agrokomerc” je, tvrdi autor, od početka bio projekt Jugoslavenske narodne armije(JNA). Fikret Abdić je bio saradnik (45)Kontra-Obavještajne službe JNA, u aferi piun, a afera je politički montirana kao nači da se dovede u pitanje integritet Hamdije Pozderca, moćnog komunističkog funkcionera, rodom iz Krajine, tada člana Predsjedništva SFRJ i predsjednika Ustavne Komisije Skupštine SFRJ.

Bilo je to vrijeme nakom čuvenog Memoranduma Srpske Akademije Nauka i Umetnosti o položaju srpskog naroda, vrijeme uspona Slobodana Miloševića na vlast i vrijeme orkestrirane političke kampanje, sa jakim nacionalističkim natruhama, za izmjenu, kako Ustava SFRJ, tako posebno ustavne pozicije dviju autonomnih pokrajina u sastavu Socijalističke Republike Srbije.

Od ranije u fokusu pažnje SDB i na meti za politički odstrjel, kampanja na Hamdiju Pozderca, dobiva na intezintetu. Pozderac se naime protivio mjenjanju osnovnih načela ustava SFRJ iz 1972., amandmanski dopunjen 1974., odnosno protivio se mjenjanju pozicije autonomnih pokrajina Kosovo i Vojvodina onako kako je to tražilo srpsko vođstvo. On je tražio neko srednje rješenje koje bi zadovoljilo obe strane. Nakon što je kao predsjednik Ustavne komisije Skupštine SFRJ, obišao Kosovo i razgovarao sa Kosovskim rukovodstvom, po povratku u Beograd, daje intervju beogradskom NIN-u od o2.08.1987., najavljujući skorašnje rješenje problema, na zadovoljstvo obje strane.

Ostajanje na liniji osnovnih načela ustava iz 1972. i amandmana iz 1974., bilo je čvrsto uvjerenje Hamdije Pozderca od kojega on nije odstupao i kao takva ih je iznio i branio u dogovarorima oko političke linije po ovome pitanju, sa predsjednikom Predsjedništva SR Srbije, Ivanom Stambolićem i vrlo uticajnim generalom JNA, Nikolom Ljubičićem. I dok ga je Stambolić podržavao u tom stavu, Ljubičić (i ne samo on), nije. Prema svemu izgleda, to je trenutak kada se zameće odluka o otvaranju afere “Agrokomerc” i intenziviranju pritiska na Pozderca.

Pozderčevo protivljenje, faktički ukidanju pokrajinskih autonomija i njegov pokušaj traženja nekog srednjeg rješenja, bio je glavni motiv otvaranja slučaja “Agrokomerc”.

To su već godine na smrt oboljele Jugoslavije. U Srbiji se raspojasao srpski nacionalizam u najcrnjem četničkim koloritu. Ton daju brojni intelektualci, a mediju su platforma sa koje se dnevno širi nezamislivo ogavna nacionalistička propaganda. Ide se tako daleko da se otvoreno, i to ne kao incident, nego sustavno, iz pera raznih autora, zagovara genocid nad čitavom jednom populacijom kao “nezdravom i nenormalnom“. Upravo tako, saznajemo iz citirane knjige Admira Mulaosmanovića, dakle kao “genocidnu platformu”, ocjenio je bh. političar Ivica Mišić, članak ekstremnog srpskog nacionaliste Dragoša Kalajića, “Kvazi Arapi protiv Evropljana”, objavljen u magazinu “Duga” od 13.-19.09.1987.

Dakle to i takvo je vrijeme u kojemu se, preko montirane afere “Agrokomerc”, vodi nova runda kampanje na Hamdiju Pozderca. Savezana SDB je u ovome vremenu, manje više transparentno, služba na liniji Miloševićeve politike. I ne samo SDB. Pod patronatom pomenutog bivšeg višegodišnjeg Saveznog sekretara za narodnu odbranu, generala Nikole Ljubičića i Jugoslavenska Narodna Armija i tzv. Organ Bezbednosti, što je uključivalo i Kontra-Obavještajnu Službu, bez pardona i manje više otvoreno, nalježu na rudi velikosrpskog nacionalizma. Ljubičić, koji je bio Titov favorit i koji je godinama, od 1967. do 1982., bio državni sekretar za narodnu odbranu, i nakon povlačenja sa funkcije, ostao je vrlo moćan i smatra se, koristeći svoj autorite, bio je razvio svojevrstan  generalštab u sjeni.

La linea: Tito, Milošević, Ivan Stambolić. O izmjenama Ustava SFRJ, Stambolić je mislio isto
što i Hamdija Pozderac. Milošević nije. 

Sličan paralelizam i uticaj moćnih iz sjene na vlast, primjećen je i u civilnoj sferi. Tako je rašireno uvjerenje bilo da je u BiH, Cvijetin Mijatović, još jedan moćan bh. političar Titove ere, koristeći svoj autoritet, stvorio također paralelan centar moći, svojevrstan mali Centralni Komitet u sjeni.

Na ovaj  način, ovim paralelnim linijama bliskim ili u samom centru političke i vojne moći, bilo je moguće pripremanje terena i protežiranje Miloševića u usponu na vlast odnosno podrivanje Hamdije Pozderca i duhovna priprema za njegovo politilčko odstranjivanje.

Vraćajući se Ljubičiću, o odnosima u JNA tog vremena, puno govori podatak da su dvije jake figure JNA, generali Ljubičić i general Džemil Šarac, godinama bio predsjednik Saveza Komunista u JNA, bili u sukob; sukob je bio tipično partijska stvar za to vrijeme: Šarac je smatrao da je Ljubičić otvorio JNA velikosrpskim unitaristima ili, drugim riječima, srpskim nacionalistima; (naime, unitarizam bio jedana od brojnih mimikrijskih, lakiranih fraza komunističkog “novogovora”, kojim su se pred javnošću maskirale negativne pojave, u ovom slučaju nacionalizam u partiji odnosno JNA).

Konekciju Ljubičiča i Miloševića uočio je i Nijaz Duraković, dugogodišnji visoki partijski funkcioner SKBiH. U razgovoru za radio Slobodna Evropa, 27.02.2008. godine i on spominje Ljubičića kao ključnog za uspon i učvršćivanje Miloševića na vlasti. Duraković kaže:

“Što se tiče ocjene (46)Osme sjednice, barem meni je bilo jasno da je to sve bilo prvo izaranžirano i da je tu ključnu ulogu odigrao Nikola Ljubičić, koji je već tada bio direktno u funkciji politike Slobodana Miloševića. On je imao ugled kao Titov general, kao čovjek koji je bio načelnik Generalštaba.  Glasanje je bilo izrežirano. Sve je bilo lažirano. Sve je bilo, zapravo, apsolutno nedemokratski, a malo se ko smio tada drznuti i reći nešto, jer je iza svega toga stajala s jedne strane još uvijek moćna partija, vojni vrh s druge, a policija s treće strane”.

Kako god bilo, upravo na ovoj osnovi, na osnovi srbizacije sve i svega u sistemu, onda dolazi, slijedom otpora takvoj politici iz drugih jugoslavenskih republika, do kadrovskog cjepanja SDB i JNA, odnosno obavještajnih i kontraobavještajnih službi po nacionalnim i republičkim linijama.

Osobe su iste, samo se šinjeli mjenjaju. Nekada u službi radničke klase, ideje zajedništva i politike bratstva i jedinstva, isti ljudi se prestrojavaju u službu naciona, ideje nacionalizma i etničke diobe životnog prostora.

Za razumjevanje pozicije u koju je gurnut Pozderac, pozivamo se ovdje na još jedan izvadak iz naprijed citrirane miniciozne faktografske studije Admira Mulaosmanovića:

“Na sjednici Predsjedništva SR BiH od 19.04.1987.,” piše Mulaosmanović, “razmatrani su različiti materijali koji su pristigli i bili pripremljeni za raspravu. Tu je bio i tzv. “Zgonjaninov izvještaj” koji je nastao 09.04.1987… Hamdija Pozderac je prilikom izlaganja na ovome skupu, tvrdio da se organizirano radi protiv “Agrokomerca” i da se time žele srušiti braća Pozderac. Time je nagovjestio da se na probleme sa “Agrokomercom”, koji su se pojavili,  treba gledati sa isključivo političkog stajališta. Prema Petru Dodiku, ondašnjem članu Predsjedništva SRBiH, Duško Zgonjanin je tada odbio Hamdijin zahtjev da se zaustavi kampanja protiv “Agrokomerca”, što je Dodiku izgledalo sasvima čudno, skoro nevjerovatno. Sasvim racionalno je zaključio da onoga ko smje  nešto odbiti Hamdiji Pozdercu, drže i vode “veći igrači”. Hamdija je tada bio značajan jugoslavenski igrač, tako da ovo odbijanje govori o promjenjenim odnosima i konceptima u Jugoslaviji”.

Hamdija Pozderac, vidjeli smo, u aferi “Agrokomerc”, nije izdržao; nosilac brojnih jugoslavenskih i bh. odlikovanja, čovjek koji je obavljao sve značajnije partijske i državne funkcije u BiH: bio je član i predsjednik CKSKBiH, poslanik Prosvjetno-Kulturnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik Skupštine SRBiH, predsjednik Predsjedništva SRBiH, i čovjek koji je kao podpredsjednik Predsjedništva SFRJ, po ustavnom mehanizmu imao biti biran za predsjednika Predsjedništva SFRJ, “iz principijelnih razloga”, podnosi ostavku na sve funkcije, biva isključen iz Saveza komunista i tone u političku anonimnost.

Toliko je puta već rečeno, ali vrijedi ponoviti još jednom: mizanscen posljednje sjednice CKSKJ kojoj je prisustvovao, krajem septembra 1987., u Beograd, tipičan je za način na koji totalitarni komunizam sankcionira svoju “zabludjelu djecu”: Pozderac sjedi sam, a red ispred i red iza njega, prazan.

 Tako je završila politička karijera Hamdije Pozderca, uz Džemala Bijedića, najvećeg i najznačajnijeg bošnjačkog političara iz vremena socijalizma i jednopartijske komunističke vlasti u BiH i Jugoslaviji. Ubrzo nakon toga, 06.04.1988., umro je u Sarajevu.

Njegov politički odstrjel i njegova fizička smrt, u simboličkom smislu se može smatrati kao početak kraj RBiH kakvu smo imali u SFRJ, nakon sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Proces dekonstrukcije RBiH, ovdje shvaćene kao političko nasljeđe Hamdije Pozderca i generacije političara i intelektualaca iz njegovog vremena, kasnije je nastavljen ratom i finaliziran Bosnom i Hercegovinom, kakva je narodu oktroirana u Dejtonu 1995. godine.

(Izvadci iz političke studije autora Etnonacionalizam za početnike)


(44) Admir Mulaosmanović, Historijska monografija, knjiga 5., “Bihaćka Krajina, 1971.-1991., uticaj politike i političkih elita na privredni razvoj“, izdavač Historijski institut Sarajevo, 2010.

(45) Upletenosti  KOS-a u aferu  Agrokomerc  spominje  i  novinar Nenad Pejić, u svojoj još neobjavljenoj knjizi, ali izvadci koje su več plasirani u medijima i mogu se naći i na internetu. Pejić piše: “To je potvrđeno (ulazak KOS-a u „Agrokomerc“, op.a.), iskazom oficira KOS-a, Slobodana Lazarevića na suđenju jednom od Haških  optuženika. On je 1984. godine dobio zadatak da ide u Veliku Kladušu. Zaposlio se u ¨Agromokercu¨ i radio ono  što su  mu  je bio kontraobavještajni  zadatak¨.

Da je Abdić radio za KOS tvrdi i Nihad Krupić u svom tekstu „Deset najvećih srpskih podvala“, objavljeno 2005.,  na www.bošnjaci.net. Na  njegovom  vrbovanju  radili su „major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanič, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja  iz  zatvora, Fikret Abdić je u restoranu „Lovačka kuća“ u Bihaću“, pristao  da  radi  za KOS, tvrdi Krupić… Iako Krupić ne navodi izvor  ovog podatka, činjenica da   imenuje  operativace  koji su radili na  vrbovanju  Abdića, daje  posebnu težinu njegovom iskazu.

Abdića kao agenta KOS-a,  ime Čede Kneževića kao operativca koji je radio na obradi Abdića i operativnu akciju „Proboj 1.“, spominju i Medina Delalić i Suzana Šačić,  u knjizi „Balkan Bluz: bosanska hronika, 1975.-1995.“, privatno izdanje: „Mustafa Čandić koji je bio dugogodišnji oficir KOS-a, sa posljednjim radnim mjestom  u Kontraobavještajnoj grupi (KOG) RV i PVO se sjeća: „Vozio sam se u autu i slušao na radiju vijesti. Jedan  dio  je  bio stranačka  hronika. Dan prije zvao  me  major Čedo Knežević, kolega koga sam  znao dok smo zajedno radili u KOS-u i oduševljeno rekao: ‘Dobili smo ga!’ Pitam: ‘Koga smo dobili? ’Kaže: ‘Abdića. Babo je legao na rudu’. Dva puta je ponovio kako je Babo legao na rudu.“ Čandić svom kolegi  nije vjerovao. „Znam  da  je  KOS nekoliko  mjeseci  pleo  mrežu  oko Fikreta u sklopu operativne  akcije ‘Proboj 1.’, ali  mu  nisu  mogli  prići  blizu.  Kada sam u stranačkoj  hronici na vijestima  čuo  kako je na velikom skupu u Velikoj Kladuši Abdić ušao u SDA, onda sam se ukočio. Zaustavio sam auto i izašao da pripalim cigaretu. Ništa  mi više nije bilo  jasno“.

Na temelju prednjih nalaza i iskaza, ako nam je dopuštena  mala spekupacija i  imaginarni pogled unutra, iz Abdićeve zatvorske vizure, onda njegova  linija  razmišljanja  moguće  ide ovako: Hamdija Pozderac  je politički  mrtav, a ja  samo  kooperativan  preživljavam; obećali  su  obustavu  postupka, slobodu, moj  povratak u Poslovodni Odbor Agrokomerca i nove  kredite za Agrokomerc radi prevazilaženja stvorene krize. Oni mogu sve. Pokrenuli su aferu, mogu je i zaustaviti… I sve je upravo i bilo tako. Afera Agrokomerc je završena obustavom sudskog postupka, Abdić je pušten na slobodu i vraćen u Agrokomerc, a  mjenična kriza je prevaziđena odobrenjem  novih  kredita.

(46) Osma sjednica CKSK Srbije je održana 23. i 24. Septembra 1987.  godine i ostala je upamćena kao sjednica na kojoj je Ivan Stambolić razrješen dužnosti predsjednika Predsjedništva SR Srbije.

Vezani članci:

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »