Loading...
Kultura

POVODOM SMRTI PERE KVRGIĆA

(Pero Kvrgić, 04.03.1927. – 23.12.2020.)

Peru Kvrgića sam samo jednom sreo u životu, a sada kada je umro, osjećam kao da sam ga poznavao cijeli život. On je mene naravno zaboravio, gdje neće, a ja njega nisam, a i nemoguće ga je zaboraviti, jer taj je čovjek bio u vrhu hrvatskog glumišta zadnjih 50-tak godina i kao takav, svugdje ga je bilo … Sa predstavom Stilske vježbe, gostovao je davnih, tamo negdje početkom 1980-ih u Ključu. Tada sam ga upoznao, vodio ga na staru ključku gradinu i proveo sa njim par sati u ugodnom druženju. Jadan Pero, iako tada još u snazi i lijepim godinama, ali kako mi reče strastven pušač, jedva se ispentrao gore – i ostao zadivljen prekrasnom panoramom i vidicima kakvi se rijetko nude oku… Počivao u miru. (NF)

Preneseno sa lupiuga.com – 23.12.2020.

NIŠTA NISMO NAUČILI IZ POVIJESTI

Ništa nismo naučili iz povijesti. Doduše, i Freud je kazao da se čovjekov karakter vjekovima ne mijenja. Čovjeku je potreban neprijatelj – kao i zrak. To je, mislim, neprirodno, a ipak se ratovi često događaju pa ispada da je to prirodno ljudskoj vrsti. Čudno je to. Povijest nas uči da nas – ničemu ne nauči“, tako kazuje Pero Kvrgić, u knjizi Dobroslava Silobrčića „ Pedeset ljudi otkriva Hrvatsku“.

  • Pogledajte izvanredan dokumentarni zapis o životu i karijeri Pere Kvrgića; na kraju u cjelosti je priložen komad “Stilske vježbe”, predstava po kojoj najprije ostaje upamćen.

Jedan od najvećih hrvatskih glumaca s uistinu nevjerojatnom karijerom i životnom pričom, preminuo je 23.12.2020., u 94. godini, itekako ispunjenog života. Rođen je, kako je sam govorio, „u miješanom braku“, u nekadašnjim Srpskim Moravicama u Gorskom kotaru. „Moje mjesto je u Gorskom Kotaru, blizu Delnica, i iako tamo ima mnogo Srba, tamo nikada nije bilo nikakvih problema. U Drugom svjetskom ratu tamo su pomagali Srbi Hrvatima, a Hrvati Srbima. Pa i ženili su se međusobno“, objasnio je Kvrgić u razgovoru za magazin Vrijeme, 2014. g.

S 14 godina ostao je bez oca, lokalnog gostioničara. U nepoznato su ga odvele ustaše i to je tragično iskustvo Peru Kvrgića obilježilo za cijeli život.

„Mama je Austrijanka pa je ušla u Sloveniju, pa su se moji u Karlovcu oženili. Kad je počeo rat, oca su odveli, ustaše su ga odvele. Bio je u svojoj restauraciji, a ja sam mu rekao: ‘Ajde tu je šumica, pobjegni’. Rekao je: ‘Nemam ja zašto bježat kad nisam kriv’. I odveli su ga. Najprije u žandarmerijsku stanicu, pa onda u kolonu jednu, pa su ga stavili u neki stočni vagon među druge ljude. I onda je otišao. Jedino sam posljednji pogled njegov vidio kroz rešetke vagona. Ne znam gdje je poginuo… Ali, ja uvijek kažem da u nesreći ima sreće: od tad, ja u svoje tragikomične uloge lako unesem gorčinu zato što je ona zapravo prisutna u meni. Tu je, zbog mog oca“, rekao je u istom intervjuu. 

U ogledalu sam vidio stotine različitih izraza svog lica, iscerenih, grotesknih, svakakvih… koji su mi istodobno bili i tragični i komični. Tog sam dana prijevremeno odrastao te intuitivno shvatio što je to gluma“, objasnit će kasnije u intervju za magazine Glorija.

Sa 17 godina otišao je u partizane (pokušao je i prije toga sa 16, ali su ga vratili). Sa sobom je ponio samo dva para cipela. „To je bilo sve što sam imao. Jedan par sam dao kolegi … koji je došao bos u rat”… Na pitanje je li bilo opasno otići u partizane, odgovorio je: „Vjerojatno je. Nije me bilo strah. Meni je bilo uzbudljivo. Bio sam mlad. Bili smo stalno u pokretu.  

U partizanima se pridružio partizanskoj kazališnoj družini „Ivan Goran Kovačić“ i počeo aktivno glumiti. „Igrali smo predstave u stalnoj opasnosti od tenkova, bilo je to za mene, mladog čovjeka, uzbudljivo vrijeme. Da, već tada sam odlučio postati glumcem, bio je to ulazak na mala vrata. Kasnije sam imao sreće da sam s nekolicinom drugih bio među osnivačima Zagrebačkoga dramskog kazališta, današnje Gavelle. Bili smo nezadovoljni u HNK-u, tamo su djelovali veliki glumci, a mi smo htjeli stvoriti ansambl zajedništva: bili su tu Mladen Škiljan i Kosta Spaić, pa nas je i to motiviralo“, ispričao je Kvrgić tjedniku Novosti 2012. godine. Istom prilikom kazao je da je živio u „pet i pol država“, a da je u zadnjoj državi, bivšoj Jugoslaviji, postigao najviše uspjeha. 

„Bilo je teško ostati zdrave pameti i s obzirom na to da je naša povijest puna osveta, razočaranja i odustajanja od života. To je tada živjelo u meni, a živi i danas. Tako da sam tu ironiju, smijeh i razočaranje preko glume naprosto unio u sebe i to me spasilo“, govorio je tada Kvrgić.

Gluma koja traje i nakon predstave: Gorčina, ironija i smijeh po kome ćemo pamtiti Peru Kvrgića.

U karijeri je odigrao preko 200 različitih kazališnih uloga, a film ga, prema vlastitom priznanju, nije zanimao. „Film ne volim, na kadar se čeka i po dva sata da biste izgovorili jednu ili dvije rečenice. Onda se opet čeka, to me iscrpljuje ili nervira, da tako kažem. Volim sistematski rad. U kazalištu se temeljito radi. U filmu glumac nije svoj gospodar, montaža i režiser važniji su od glumca. Film je u biti režiserovo djelo. Drugo, mogao bih reći i da nisam imao sreće, jer po izgledu nisam herojski glumac, a u ono su se vrijeme uglavnom snimali ratni filmovi“, reći će 2012. godine.

Za svoj rad nebrojeno je puta nagrađivan, ali nagrade nije previše uzimao k srcu. „Nagrade su za mene bile nešto usputno, nikada im nisam pridavao previše pažnje, tako da me nisu poticale na rad. Možda bih ipak izdvojio prvu Sterijinu nagradu za ulogu Kir Janje, kojom sam postao najmlađi nagrađeni glumac. Tada je Gavella rekao jednu značajnu rečenicu: ‘Ja sam dobio nagradu za prošlost, a Kvrgić za budućnost.’ I ta je budućnost, vidite, postala prošlost“, ispričat će u razgovoru za Vreme.

Kvrgiću je od nagrada puno važnija bila publika s kojom je svakom prilikom gradio jedan poseban odnos. „Slušam publiku, ali na jedan čudan način. Slušam ju – neslušajući. Naprosto, osjećam ju instinktivno, intuitivno. Čujem kad netko u publici zakašlje ili kad se publika smije. Publika mi je nužna. Ako je malo gledatelja, osjeća se praznina, nešto je ‘šuplje'“.

O tome koliko kazalište troši glumce jednom će prilikom reći ovako: „Troši jako. I, ubija ih – alkoholom. Alkohol je kod glumaca vezan uz taštinu, uz neuspjeh, uz tremu, i uz – uspjeh. Napetost je velika, a nije glumac – nadčovjek. Predivno je biti glumac, ako uspijete. Ako ne uspijete – bolno je… Tragično.“

Njegova je teza bila da je gluma istina – „sažeta istina koja traje koliko i predstava“, a koja poneki put traje i duže od predstave. Tvrdio je da je upravo to cilj teatra – da traje i nakon predstave. Gorčinu koju je nosio u sebi pobijao je smijehom i ironijom. Zbog toga je, govorio je, radio i velike i male uloge. „Teže je napraviti izvrsnu malu ulogu“, objašnjavao je.

Za sebe je govorio da je ateist. „Nisam vjernik. Vjerujem u – rad. Rad, rad i rad. Rad može stvoriti sve“, poručio je jednom prilikom. 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »