Loading...
Historija

Goti

Iz knjige hrvatskog lingviste i akademika Ranka Matosovića, Lingvistička povijest Europe, (može se naći i čitati na internetu), donosimo kratak prikaz pojave Gota na historijskoj pozornici Europe. Ta knjiga je  pokušaj prikaza jezične povijesti Europe, no ipak, nije striktno fokusirana na jezik, jer osim primišljanja o pojedinim jezicima,  odnosu ljudi (naroda) prema jeziku i sopstvenom i tuđim, knjiga se dotiče i nekih krupnijih historijskih zbivanja, ličnosti, pojava i fenomena, koju su u dodiru sa predmetom interesa autora, tj. njegovom studijom jezične povijesti Europe, ali su i krupni međaši ukupne europske povijesti.

Rečena disperzija, opet prema riječima samog autora, posljedica je “naravi povijesnih podataka koji nisu podjednako dostupni i zanimljivi u svim proučavanim razdobljima”, ali je, prama našem mišljenju, to i porad uzročno-posljedične povezanosti ukupnog povijesnog toka. Jezik naime, nije izlolirano ostrvo u matici rijeke povijesti. Jezik je dio u društvenoj konstrukciji neodvojiv od društva, društvenih fenomena i dakako, povijesti, koju prati u uzajamnom prožimanju.

Kratak odjeljak iz rečene knjige, pod nazivom Goti, prenosimo kao zanimljiva ilustracija  viđenja jednog značajnog fenomena u europskoj povijesti, iz vizure jednog hrvataskog znanstvenika (doduše ne historičara, ali svakako znanstvenika, koji nužno, vezano uz predmet njegovog interesa, ima uvid u ukupan historijski tok). A upravo to, taj fenomen pojave Gota na historijskoj pozornici Europe je ono što je privuklo našu pažnju i opredijelilo nas na ispisivanje ovih redova i uređenje i puštanje ovog priloga.

Pojave i dolazak Gota u tadanju rimsku provinciju Ilirik na Balkanu, fenomen je sa kojim se  naša (bosanska) historijska nauka rijetko, sve do novijeg doba, ozbiljno bavila. Ujedno, paradoksalno je to, ali istovremeno i  ilustrativno za stanje svijesti mogula bosanske i bošnjačke duhovnosti. Zašto je tako, posebno je pitanje.

Međutim, jedno je sigurno, bez uvida u fenomen pojave, odnosno prodora Gota na područje drevnog Ilirika i uvida u kulturno naslijeđe što iza njih osta u trajnoj, što vidljivoj što nevidljivoj duhovnoj arhitekturi naših ljudi, nemoguće je razumjeti povijest i fenomene srednjovjekovne Bosne: Crkva Bosanska, stećci, bosančica pismo – sve su to naslijeđeni kulturni sadržaji u posrednoj i neposrednoj vezi sa činjenicom pojave Gota na području ondašnjeg Ilirika, (danas dio koji “pokriva” Bosna i Hercegovina).

Ovaj prilog nije prikaz cjelokupne Matosovićeve pomenute knjige i njegovog viđenja lingvističke povijesti Europe. Malenkost ovog autora nema tu ekspertsku lingvističku auru, koja bi mu dopuštala takav, prije svega dakle stručni, lingvistički uvid. Ovdje se bavimo samo njegovim kratkim prikazom pojave Gota u historiji Europe. S tim u vezi, naš je utisak, da Matosović, koliko god nastojao najprije biti znanstvenik, ipak historijsku pojavu Gota vidi kroz kršćansku, tj. vatikansku vizuru, a ista – moderna historiografija, zahvaljujući komparativnom historijskom uvidu, koje omogućava moderno vrijeme,  to se danas zna, nije nužno cijela i ona prava, neiskrivljena povijesna istina.

Tako, npr., autor poprima usvojenu rimsku mantru o barbarskim Gotima. Činjenica je da je Rim, Gote i sve paganska plemena i narode izvan carstva, koji nisu imali osvojenu državnu organizaciju i civilizacijski ustroj, smatrao barbarima. Termin nastaje još u antičkoj Grčkoj, kada su se istim označavali svi oni koji žive izvan grčkih gradova-državica i ne govore grčki. Rimljani proširuju značenje tog termina, pa pod njega “podvlače” sve necivilizirane (dakle nekršćanske), divlje, narode i plemena izvan Rimskog Carstva. Vremenom to postaje podrazumijevajuće viđenje i usvojena kršćanska (zapadna) nomenklatura i optika historije. Fair enougf. Činjenica je međutim, da su Goti na kraju ovladali Rimom i to ne tek vojno, nego je njihovo prisustvo značilo i unos  kulturnih sadržaja civilizacije. Njihovo arijansko kristjanstvo je bilo u vremenu  teološka misao nimalo inferiorna kršćanskoj. Naprotiv. Druga je stvar što je povijesni tok bio takav da je na istoku  prevladalo bizantska ortodoksija, a na zapadu vatikansko kršćanstvo. Jasno -“Historiju pišu pobjednici”; oni su ti koji sebe definiraju pravovjernim i pravednicima, a protivnike nominiraju kako ih već nominiraju: barbarima, hereticima, otpadnicima itd.

Dalje, autor je termonološki  nedosljedan kada piše da su u 4. stoljeću, zahvaljujući biskupu Vufili, Goti ptihvatili kršćanstvo, e da bi rečenicu dvije poslije, kazao da su Goti bili sljednici arijenizma. Jasno, arijanizam je varijacija hrišćanskog vjerovanja, ali nije kršćanstvo, (kao što nije ni pravoslavlje).  

Sličnih terminoloških odstupanja u knjizi ima još; npr., bosanski jezik Matosović nominira bošnjačkim… itd. Međutim, kazali smo, ovo nije prikaz Matosovićeve knjige, već je samo prikaz jednog kraćeg odjeljka te knjige. Tu je knjugu, kao što sam Matosović primjećuje, “najbolje čitati kao subjektivni pogled jednog lingvista na jezičnu povijest Europe i ono što njezin autor u toj povijesti smatra lingvistički zanimljivim i relevantnim”. 

Ipak, zapaženo sa strane malenkosti autora ovog priloga, primjećujemo: možda je vrijeme da ljudi nauke, u unakrsnom svjetlu sagledavaju neke “kritične” fenomene prošlosti, što uključuje i  komparativno osvjetljavanje i terminološko preciziranje.

(Za bosanskepoglede.com pripremio NF)

Piše: Ranko Matosović

U drugoj su polovici 3. st. na povijesnu scenu stupili Goti, prvi istočni Germani s kojima se Rim susreo(103). Po vlastitoj predaji, koja je vjerojatno vjerodostojna, a sačuvao ju je njihov romanizirani povjesničar Jordan u 6. stoljeću, Goti su u osvit povijesti iz Skandinavije pristigli na područje oko ušća Visle u Baltik.

Ondje o njihovoj nekadašnjoj prisutnosti vjerojatno svjedoče toponimi kao Gdańsk i Gdynia, (104) što su danas imena poljskih gradova. Tijekom 2. i 3. st. pr. Kr., vlast se Gota proširila na golemom području od Baltika do Crnoga mora, te se može pretpostaviti da su upravo oni osnovali prvu državnu tvorevinu u istočnoj Europi. U kojoj se mjeri radilo o pravoj »državi«, a u kojoj o savezu plemena koja su dijelila jezik, duhovnu i materijalnu kulturu, teško je reći, no nema dvojbe da su tijekom idućih nekoliko stoljeća Goti sačuvali svijest o vlastitoj etničkoj pripadnosti, čak i kad su se podijelili na dva odvjetka, Istočne Gote (ili Ostrogote) i Zapadne Gote (odnosno Vizigote).

Iz prvih stoljeća poslije Krista potječu i najraniji dodiri Gota s predcima kasnijih Slavena, do kojih je moralo doći negdje na području južne Poljske i zapadne Ukrajine, te velik broj germanizama u praslavenskom jeziku potječe upravo iz gotskoga. U njih možemo ubrojiti npr. riječ za »bukvu«, koja je značila i »slovo« (jer su se runska slova urezivala na bukvinu koru, usp. got. bōka »knjiga, pismo«, eng. book »knjiga«, stsl. buky »slovo«), »humak« (stsl. xlъmъ, rus. xolm, hrv. hûm, usp. njem. Holm »otočić«, ranije i »brijeg«), »puk« (stsl. plъkъ, rus. polk, hrv. pûk, usp. njem. Volk »narod«), »mito« (riječ koja je prije značila »carina«, usp. strus. myto, polj. myto od got. mota »carina«), zatim riječ za »kruh« (stsl. xlěbъ, rus. xleb od got. hlaifs), »kotao« (stsl. kotьlъ, rus. kotël, hrv. kòtao, usp. got. katil-, steng. cytel), »staklo« (rus. stekló, polj. szkło, hrv. stàklo, usp. got. stikls »vrč«), »šljem« (strus. šelomъ, hrv. šljȅm, usp. stvnj. helm), te slavenski naziv za »vlada ra, kneza« (stsl. kъnędzь, rus. knjaz’, hrv. knêz, usp. njem. König »kralj«, eng. king).(105)

Ubrzo nakon širenja po istočnoj Europi Goti su se pojavili na limesu Rimskoga Carstva na Dunavu. Već u prvoj polovici 3. st. zabilježeni su njihovi prepadi u Meziji i Trakiji. Preko Dunava nisu, međutim, prelazile samo vojske, već se ondje i trgovalo, a širili su se i kulturni utjecaji i kršćanska vjera.

U 4. st. Goti su prihvatili kršćanstvo. Ključnu je ulogu u tome odigrao njihov biskup Wulfila, koji je na gotski preveo Novi Zavjet. Taj je tekst očuvan do danas, ali u samo jednom rukopisu, Codex regius, koji se čuva u Uppsali u Švedskoj. Možemo biti sigurni da je rukopisa, ali i drugih kršćanskih tekstova, na gotskom jeziku bilo više, no svi su oni nestali tijekom stoljeća. Neki su zacijelo namjerno uništeni jer su Goti bili sljedbenici arijanizma, hereze nazvane po opatu Ariju koji je propovijedao da Isus, iako sin Boga, nije bio iste biti kao i Bog Otac.

Wulfila je za svoj prijevod izmislio posebno gotsko pismo. Ono se većinom sastojalo od prilagođenih slova grčkoga alfabeta kojemu su, za glasove koji nisu postojali u grčkome, pridodana neka slova preuzeta iz runskoga pisma. To je prvi od nekoliko primjera da izum novoga pisma dugujemo samo jednom čovjeku (slično će, nekoliko stotina godina poslije, sv. Konstantin izmisliti novo pismo Slavenima). Pritom treba napomenuti da su Goti već imali svoje runsko pismo u vrijeme kad je Wulfila za svoj prijevod izmislio novo, gotsko pismo; runski su natpisi na gotskome zabilježeni uglavnom na oružju i pronalaze se posvuda kuda su prolazile gotske vojske, pa je jedan zagonetni zavjetni natpis ispisan runama pronađen i na budističkom hramu u dalekoj Indiji, gdje su ga ostavili neki gotski trgovci. To samo pokazuje koliko je dalek bio doseg utjecaja istočnoeuropske državne tvorevine koju su u prvim stoljećima nove ere osnovali Goti.

S druge strane, činjenica da je Wulfila prijevod Novog zavjeta napisao na novom pismu pokazuje i kolika je bila simbolička moć runa, koje su bile povezane s poganskom magijom: nov religijski i kulturni početak za Gote simbolički je tražio i novo pismo.

Wulfila je zaređen za biskupa u Carigradu 341., kad je ondje vladala arijanska hereza. Kako su i car Konstantin i patrijarh Eusebije bili arijanci, i Wulfila je prihvatio taj oblik kršćanske vjere, što je poslije znatno otežalo integraciju Gota u zemljama gdje je pravovjerni kršćanski puk bio u većini. Premda su Konstantin i njegov suvladar Licinije zaustavili provalu Gota 315. godine, u isto vrijeme kad je počinjao proces njihova pokrštavanja na  dunavskom limesu, svega pola stoljeća poslije (378) gotska je vojska odsudno porazila rimsku u bitki kod Hadrijanopola (današnji Edirne u europskoj Turskoj). Nakon te bitke Rimljani su bili prisiljeni dopustiti Gotima da se nasele unutar granica Carstva kao saveznici (foederati). Time je učinjen ozbiljan presedan, jer je bilo vrlo teško postići da se naseljenici integriraju u rimsko društvo i kulturu, a ostavljeno im je i da žive po vlastitim zakonima.

Tijekom idućih desetljeća, taj će se obrazac s germanskim barbarima sve češće ponavljati, što će dovesti do unutrašnjeg preobražaja rimske države na svakom planu, uključujući i lingvistički. Upravo su Vizigoti pod Alarikom prvi zauzeli Rim 410. g. Iako je prijestolnica zapadnog dijela države tada već bila u Ravenni, bilo je to prvi put u osamsto godina da je zauzet »Vječni Grad«, što je na stanovnike Carstva djelovalo kao pravi šok.

Gotsko osvajanje Grada bio je povod svetomu Augustinu da napiše svoju knjigu o filozofiji povijesti, De civitate Dei (O državi Božjoj). Ta je knjiga odgovor na pitanje koje je u to doba mučilo obrazovane ljude poput Augustina: kako je moguće da je tisućgodišnjem Rimu došao kraj? Sv. Jeronim se pitao kako itko može biti siguran ako je Rim osvojen, a mnogi su kršćani smatrali da je osvajanje bilo kazna za štovanje poganskih bogova. Svima je još svježa u pamćenju bila zgoda kad je kršćanska većina, na nagovor milanskog biskupa i propovjednika Ambrozija, odlučila ukloniti kip božice pobjede, Viktorije, s rimskoga foruma (394.), usprkos rječitom protivljenju senatora s njihovim predvodnikom Simahom. Nije li Simah upravo tvrdio da će odustajanje od tradicionalnih simbola moći Rima, pa bili oni i poganski, biti kobno za grad?

Pa ipak, pravi se kraj Zapadnoga Carstva dogodio tek oko dvije generacije nakon gotskoga osvajanja Rima. Tijekom druge polovice 4. i prve polovice 5. stoljeća rimska je politika bila da se germanskim barbarima dopusti naseljavanje unutar granica Carstva. Ondje bi im se ostavljala velika autonomija u njihovim unutrašnjim poslovima, uz uvjet da u ratovima nastupaju kao saveznici  rimskih legija, no da istovremeno sve ključne luke na Sredozemlju ostanu čvrsto u rimskim rukama.

O pomorskoj trgovini žitom s provincijom Afrikom (današnji Tunis) ovisilo je snabdijevanje Rima i velikog dijela Italije, i dok je ta trgovina bila sigurna, ekonomska je osnovica Zapadnoga Carstva bila čvrsta. Međutim, sredinom 5. st. pr. Kr., Vandali su prvi među barbarima naučili ploviti, te su prešavši u Afriku zauzeli rimsku žitnicu. To je, više nego razmjerno mala razaranja koja su u Italiji uzrokovali gotski ratovi početkom stoljeća, dokrajčilo Zapadno Rimsko Carstvo. Vandali su pod vodstvom svojega kralja Genserika naposljetku opustošili Rim 455. g. u naletu divljaštva zbog kojeg je njihovo ime u budućim pokoljenjima postalo sinonimom za razaranje i pljačku.

Dva desetljeća poslije (476.) Odoakar, vođa istočno germanskog naroda Scira, svrgnuo je posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula, što se konvencionalno smatra krajem Zapadnog Rimskog Carstva. Pa ipak, u očima suvremenika taj događaj nije bio onoliko dramatičan koliko on može izgledati nama, smatramo li ga simboličnim krajem jedne ere. U rimskim školama i dalje su se učile gramatika i retorika i iako razina pismenosti nije više bila kao u doba Augusta ili Trajana, pismenih je ljudi još bilo razmjerno mnogo u raznim dijelovima zapadne Europe, a stanovnici gradova koji su još postojali od Hispanije do Ilirika smatrali su se rimskim građanima i govorili su vulgarnolatinski.

Prema svjedočenju Orosija (oko 375. – nakon 418.), Alarikov nasljednik Ataulf rekao je u prisutnosti sv. Jeronima da, budući da je uvidio da su Goti preveliki barbari i da na tlu Carstva ne može napraviti novu državu Gotiju, želi preobraziti Rim i vratiti mu veličinu, ali pod gotskim vodstvom (Historiae adversum paganos, 7.43.4‒6). Premda taj iskaz, poznat i kao »Ataulfova deklaracija«, zvuči kao dio rimske i katoličke propagande protiv arijanskih Gota, teško je vjerovati da je potpuno izmišljen, budući da ga Orosije spominje u vrijeme kad su protagonisti još bili živi, odnosno kad je još bio u živom sjećanju suvremenika.(106).

Proces »barbarizacije« tekao je polako i nema jednoga presudnog događaja koji bi odredio kada je civilizirano Zapadno Rimsko Carstvo postalo skupinom barbarskih državica. U ekonomskom smislu, prekretnica se na zapadu dogodila kad je sredinom 5. stoljeća zbog barbarskih osvajanja u Hispaniji i Africi prekinuta trgovina žitom na zapadnom Sredozemlju, o kojoj je ovisila privreda Italije, a zatim ponovno kad je sredinom 6. stoljeća kolabirao sustav prikupljanja poreza, o kojem je ovisila carska blagajna, kao i blagajna prvih barbarskih država koje su naslijedile Rim. Od toga doba jedino zemlja ostaje izvorom bogatstva i moći, odnosno porezni prihod to prestaje biti. Privilegij raspolaganja zemljom kraljevi su dodjeljivali svojim vazalima, ili su pak zemlju vazali sami otimali u mnogobrojnim feudalnim ratovima. Na istoku Sredozemlja, u Bizantu, sustav prikupljanja poreza preživio je najezde barbara, ali je trgovinu žitom s Egiptom sredinom 7. stoljeća prekinuo prodor Arapa, od kojega se Carigrad jedva oporavio.

————————————————————————————————

(103) O povijesti Gota i njihovih odnosa s Rimom v. kapitalno djelo Herwiga Wolframa, 1988. Novije i suštinski različite poglede o povijesti i identitetu Gota i drugih germanskih barbara iznosi Guy Halsall, 2007., no »dekonstruktivistički« pristup povijesti toga autora prilično je različit od onoga koji se zastupa u ovoj knjizi.

(104) Oba toponima sadržavaju korijen *Gъd- < *gud- koji se izvodi iz imena Gota (isti je etnonim zabilježen i kao Gutar (mn.) u istočnom staronordijskom, te kao Gudai, što je litavski naziv za Bjeloruse). I skandinavski toponimi kao Gotland (ime švedskoga otoka) i Göteborg (ime grada u Švedskoj) potvrđuju da su Goti kao etnička skupina (za razliku od nekih drugih germanskih naroda) oblikovani i prije kontakta s Rimom.

(105) O slavenskim posuđenicama iz germanskoga v. osobito Pronk-Tiethoff, 2013. Većina takvih riječi spada u semantička polja vojne, tehničke i državne terminologije.

O autoru:

Akademik Ranko Matasović (Zagreb, 1968), vodeći hrvatski poliglot, redoviti sveučilišni profesor na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, iznimno je cijenjen kao lingvist i indoeuropeist u međunarodnim jezikoslovnim krugovima…
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *