Izvadci iz intervjua koji je autor obavio s Latinkom Perović, bivšom sekretaricom Centralnog komiteta saveza komunista Srbije i , uz Marka Nikeziće, predsjednika tog tijela, ključnom ličnošću “pokreta” srpskih liberala unutar Saveza komunista Srbije.
Razgovarao: Branimir Pofuk
- Vi ste već nekoliko dana nakon sjednice u Karađorđevu, na političkom aktivu SK Srbije, navodno izjavili da je to bila velika greška, i to za sto godina unaprijed.
Točno je, to sam rekla. Ja mislim da se jugoslavenski narodi nisu odjednom iznebuha počeli klati kao žuti mravi. To odbacujem kao jednu paušalnu ocjenu koja se ne zasniva ni na znanju ni na iskustvu. Zemlja je bila bremenita vrlo ozbiljnim problemima i u tom jednopartijskom sistemu, s tim gvozdenim jedinstvom, s Titom kao njegovim simbolom, vrlo su bile neprohodne staze koje bi vas vodile k razmišljanju, debatama, racionalnim rješenjima.
Te 1972., odnosno 1971. godine s Karađorđevom, napravljen je jedan brutalan zaokret Partije od pokušaja demokratizacije i liberalizacije. Društvo se vratilo na 1952. godinu, na Partiju kao stožer vlasti i poretka, sa snažnom osobnom ulogom Josipa Broza Tita.
To je svakako bila duboka involucija koja je, prema mom mišljenju, lišila Jugoslaviju kritične mase za promjene u političkom, odnosno, možda još točnije, u ideološkom smislu. Jer postojala je mogućnost da se izvrše političke i dijelom društvene promjene, ali barijera prema tome uvijek je bila ideološka. To je bio vlasnički odnos i monopol Partije.
To što se početkom sedamdesetih godina dogodio najprije obračun s hrvatskim proljećarima i slovenskim reformistima oko Stane Kavčiča, što se napravila temeljita čistka 1972. u Srbiji, što su tim čistkama bile, naravno u nešto manjoj mjeri, zahvaćene i ostale republike, sve to je, prema mom mišljenju, pripremilo kasniji ishod. Jer ljudi koji su sklonjeni 1971. i 1972. bili su ljudi dijaloga, kompromisa i sporazumijevanja. Ne vjerujem da bi jedan Tripalo, Stane Kavčič ili Marko Nikezić u kritičnim trenucima devedesete godine izabrali rat kao rješenje i silu kao sredstvo uređenja međusobnih odnosa. Tada su u rukovodstva dovedeni ljudi sa srednjeg nivoa nomenklature koji nisu imali ni tu kompetentnost, ni tu političku kulturu ni to razumijevanje Jugoslavije.
Ja ne mislim da se Jugoslavija raspala na način na koji se raspala zato što nije bilo rješenja. Ustav 1974. godine donesen je veoma teško i, prema mom mišljenju, predstavljao je rješenje za period poslije Tita.
Jugoslavija se raspala zato što je Srbija jednostrano odbacila postojeće rješenje. Tadašnje vodstvo Srbije vratilo se na centralizaciju i unitarizaciju Jugoslavije, poništen je konfederalni status republika, ukinute su pokrajine i počelo se razgovarati s pozicije sile.
Postupno su se rušili stupovi koncepta Jugoslavije koji je nastao u tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Najprije je to došlo s biološkim krajem Josipa Broza Tita, onda je došlo do raspada SK na Četrnaestom kongresu, a na kraju se vojska stavila na srpsku stranu, što se dogodilo i ostalim višenacionalnim saveznim institucijama. Nakon svega toga bilo je vrlo jasno da drugi u Jugoslaviji ne mogu pristati na rat protiv samih sebe u ime jedinstva neke centralizirane Jugoslavije s dominacijom relativno većinskog naroda. Tako ja to vidim.
- Je li sam Tito imao čvrstu kontrolu nad svim tim procesima početkom sedamdesetih, je li to bio smjer koji je on osobno želio?
Reći ću vam direktno. To bez njega nije bilo moguće. Ne samo zbog njegovih osobnih karakteristika vođe, šefa države i Partije. Nego, on je jednostavno bio završetak piramide vlasti u partijskoj državi. On je bio na njenom vrhu. To je struktura koja je bila karakteristična za sve istočnoeuropske države koje nisu na čelu imale čovjeka i ličnost Titova formata, nego kuferaše koje je doveo Sovjetski Savez. Tito je neodvojiv od tog sistema.
Naravno, nikad neću reći da on nije bio povijesna ličnost. To su priznavali i ljudi koji su u jednom periodu bili vrlo kritični prema njemu, poput Koče Popovića ili Milovana Đilasa. On je bio taj koji je neposredno poslije diktature kralja Aleksandra 1929. konsolidirao Partiju, naravno po uzoru na boljševičku partiju, ali tada drugog uzora nije ni bilo. Ljudi gube iz vida da je Oktobarska revolucija bila globalna pojava, da je ona zahvatila svijet, da je bila neki novi početak u povijesti. Dakle, nitko mu nije poricao tu ulogu u konsolidiranju Partije, u njenoj pripremi za rat, u njenom vođenju rata, a onda i u njenom otporu Staljinu.
Naravno, problem je postao stvaranje njegove karizme, izgradnja njegova kulta, na što se i on sam navikavao. Sve te garniture 1971. i 1972. otišle su pod optužbom da su prozapadne, antisovjetske, nacionalističke, liberalne, tehnokratske… ali i kao antititoističke. To nam je bio najveći krimen.
Tito je balansirao između istoka i zapada, imao je oko sebe vrlo iskusne i darovite ljude, takva je bila jugoslavenska diplomacija. Onda je došla politika nesvrstanosti i on je govorio u ime trećeg svijeta. Sve je to učvršćivalo njegov položaj.
Ali nadilazile su ga promjene u svijetu i modernizacija. On je imao ideološku barijeru, granicu preko koje nije mogao prijeći. On je bio čovjek jednog vremena. Nikada nije prihvatio kapitalizam i politički pluralizam, za njega je jedinstvena Komunistička partija ostala alfa i omega upravljanja jednom relativno uspješnom državom kakva je Jugoslavija bila pedesetih i šezdesetih godina. I, naravno, odigrao je ulogu, ako se gleda površno, neočekivano, a ako se gleda dubinski, onda vrlo očekivano, koja ga je na neki način označila kao začetnika krize iz koje Jugoslavija nije mogla izaći.
- Povjesničar Milivoj Bešlin koristi zajednički termin “liberalna koalicija” za ondašnja partijska vodstva Hrvatske i Srbije.
Ako čitate povijesti Jugoslavije, recimo poznatog slovenskog povjesničara Jožu Krivca, on je sve te garniture koje su se javile sedamdesetih godina nazivao mladim lavovima. To su bili ljudi kojima je glavni impuls bio modernizacija. Znači, sustići svijet, što je više moguće u razdoblju hladnog rata, udaljiti se od modela socijalizma u Sovjetskom Savezu i istočnoeuropskom lageru. Ne možete se uključiti u Sjeverno-atlantsku alijansu, ali civilizacijski smo pokušavali biti što bliže njoj. To je bio i generacijski sukob i Tito se tu vratio na ratnu generaciju koja se, kako je izgledalo na Osmom kongresu, mirno povukla i ustupila, što se teško događa u revolucijama, mjesto dolazećoj generaciji. On je tu osobno napravio zaokret. Imate nova istraživanja koja je provodio upravo moj mlađi kolega Milivoj Bešlin koja pokazuju kako Tito osobno nisko pada tražeći način da održi taj sistem, ali na neki način i sebe. Kako se on oslanja na vojsku i kako se, iako je odbacio Aleksandra Rankovića, još uvijek služi Službom sigurnosti u pripremi obračuna s novom generacijom u svim republikama.
- Međutim, u isto vrijeme nastavlja s izradom Ustava koji će biti donesen 1974. godine.
Tito je sve te promjene donekle poticao i slijedio do neke mjere, dok je mislio da je sve to više-manje formalno. To što spominjete zanimljiv je paradoks. Pazite, sedamdesetih godina uklonjene su ekipe koje su u svim republikama pripremile Ustav iz 1974. i došli su ljudi koji ne samo da su sudjelovali u tim velikim ideološko-političkim okršajima nego su bili ljudi nivoa srednjih kadrova koji nisu mnogo razmišljali o budućnosti, ne dovodeći u pitanje njihov ljudski format – mada je i on bio na probi. Dakle, došli su ljudi koji su sve te forme odnosa koje je nudio Ustav iz 1974. praktički ispraznili, sveli ih na nadmudrivanje parcijalnih interesa, ucjene centra. Tito je sve to zaustavio sigurno iz uvjerenja, ali i iz pragmatičnih razloga. Ako vi pratite njegov obračun sedamdesetih godina u zapadnom, pa čak i u istočnoeuropskom tisku, oni su svi govorili da je Tito započeo borbu protiv titoizma, da se vraća na konzervativne pozicije, da se približava istočnoeuropskom lageru, da se udaljava od zapada. Ali su i istok i zapad u njemu još uvijek vidjeli čimbenika sigurnosti u Jugoslaviji, da bi netom nakon njegove smrti svi sukobi izbili na površinu. Svaki povjesničar koji je pratio zbivanja u Jugoslaviji, te podvodne struje, bio je svjestan da Jugoslaviju tek čeka suočavanje s istinom o tim procesima.
- U Hrvatskoj i u BiH puno se govorilo o Memorandumu SANU 2, pa čak i 3. Što vi kažete na to?
Ja to ne gledam ni iz perspektive Hrvatske ni Bosne, iako pratim što se tamo događa. Što se tiče Memoranduma 1, 2 ili 3, mislim da ih uopće nije potrebno numerirati. Taj duh je prisutan, ako čitate tisak, ako slušate političare koji i danas u Srbiji kažu da je njihova generacija kao cilj postavila stvaranje srpske države u etničkim granicama, to jest ujedinjenje srpskih zemalja.
To je još uvijek prisutno, to je nešto što izaziva nepovjerenje u regiji, što izaziva otpor i što, ako hoćete, izolira Srbiju kao centar nestabilnosti na Balkanu, a na neki način je udaljava i od tih, istina turbulentnih, ali različitih procesa koji se događaju tijekom globalizacije.
- Kako ste doživjeli podizanje spomenika Stefanu Nemanji?
To da se sada, kao prvo, krivotvori povijest, jer takav srednji vijek nije realno postojao, da se podiže taj spomenik i da se na početku 21. stoljeća vraćamo obnovi srednjeg vijeka kao ključnoj točki identiteta, to govori gdje smo. Tako je i osamdesetih godina sve počelo vraćanjem srednjem vijeku s nošenjem mošti kneza Lazara po cijeloj Srbiji, s pojačanom ulogom Crkve, s izjednačavanjem srpstva i pravoslavlja. Ako to i sada radite, to indicira da ste još uvijek u ćorsokaku povijesti.
Link, večernji.hr
(Za bosanskepoglede.com – NF.)