Nihad Filipović
To gore je naslov jednog svojevremenog intervjua sa piscem Duškom Kovačevićem. Misli čovjek na Srbiju, a nešto kontam, vrijedi i za nas resto birvaktilašnjih jugobalkandžija, ali koje smo sreće, neće to nas snaći: Čerčil se bio nameračio 1944. na me(h)ki trbuh Europe, pa da odozdo, s Balkana, od Dalmacije i jajca dokusure kurčenje onog u centru fatherlanda u Berlinu. Ali, glavni baja bio Jenki u Bijeloj kući. A u ratovima kao i u pornićima, onaj sa najvećom ćunom vazda se najviše i pika.
Helem, ne od Dalmacije, nego udare Ameri, uz patriotsko sufliranje Laki Lučijana i italijanske mafije, s juga na Siciliju, pa onda odozdola, laga(h)nice uz italijansku dokoljenicu, sve do jajca tj. Rima i Berlina. Što su prošli i osobodili od Hićinih nacića i onih Musolinijevih crnobalnih prutića sa fesićima na glavušama, posta primjer uspjeha i blagostanja u post-ratnoj Europi.
Smiriše Ameri i japanske bušido bubuleje. Roknuše im one strahobalne atomske strahe na Hirošimu i Nagasaki, pobiše silan narod, sve kontajući – kad se ginut mora, eto vaših, pa nek’ ginu, a nek’ ih oplakuje ko ostane. Mi svoje ne damo. … Nejse, kako roknuše, tako japanske bušido bubuleje prestaše s kurčenjem.
A šta bi od post-ratnog Japana? Hmm, isto što i od Italije, Austrije, Zapadne Njemačke i tako dalje i tako bliže. Sve što je Jenki oslobodio poslije postalo uspješno, k'o uzćorluk nama ostalim nesretnicima koje Rusi, sovjetski boljševici i jugo klonovi osobodiše (od zdrave pameti) i ućeraše nam do balčaka sreću za narednih četrdeset i pet godina.
Vaistinu, i ono što preživjesmo, usprkos našim kaljektivnim raspaljotkama, preživjesmo thanks to mlijeku u prahu i Trumanovim jajima, a kasnije, hvala lovi što su nam Ameri doznačavali na svaki mig našeg Zlatnog hladnoratovskog teleta, između dva bloka; hoće baćuška u Kremlju izlaz na topli Jadran, namigne tele, a od Bijele kuće stiže haber: Ne daj. Šta treba, avioni – na; pristup Nato vojnoj alijansi na mala vrata – na: podpisuj Grčka, podpisuj Turska s Jugoslavijom mini NATO pakt; treba konzervi – na; lova treba – i to na.
I tako, dok je trajalo, njekako je bilo, što kažu – i kruha i igara. Ali kako president Regan s onim Ratom zvijezda razbuca rusku kaljektivnaju raspaljotku od Vladivostoka do Berlina, kako gruhnu Zid u Berlinu i 1980. preseli nam na ahiret Zlatno tele i ikonu pade sa naših jugo Zidova – Ameri izgubiše za nas interes. I sve ode u Tri krasne.
Eh, kamo hude sreće da nas Ameri okupiraše na vrijeme. Ne bi danas Kovačević moro javno raZpisivati konkurs za nekog uljudnog okupatora.