Naslovna fotografija, Hercegovina, Perica Biško, kamenjar.com
- Uz dvije narodne pjesme – Nema do dragoga i Ago se izmirio s ljubom, preuzete iz kjižice Stipe Banovića, Osvrt na moje prikupljanje narodnih pjesama u Zaostrogu, g. 1902-1903. i 1960. (https://dizbi.hazu.hr/d17b118n/main/v/g4/ko6/vg4ko6cvo1mr.pdf)
1.
Narodna pjesma – Nema do dragoga, ima više verzija: Zaostroška, Senjska, Sibinjska (Sibinje kod Bos. Broda), verzija iz Kućišta na Pelješcu, Slavonska verzija… Banović prenosi Zaostrošku verziju za koju veli da je najljepša i najbliža historijskoj istini. Jer, “u većini spomenutih varijanata otkupljenu su Turkinju bili zarobili Senjanin Ivan ili Senjanin Juriša, ali je mnogo vjerojatnije da je Ajku Atlagića zarobio Smiljanić Ilija, jer su Kotarci zaista robili Livno, a Senjanima kao pripadnicima Austrije nije bilo moguće harati Livno, jer bi morali prolaziti preko mletačkoga teritorija u Dalmaciji”, piše Banović i nastavlja:
“Zaostroška pjesma historijske muslimanske porodice stavlja realno na mjesta svoga stanovanja: Atlagiće u Livno, bega Ljubovića u Nevesinje, a Kočić Đaver-bega (Džafer-beg, op. N. F.) u Duvno, jer Kočić Đaver-beg u ovoj pjesmi nije nitko drugi nego Kopčić ili Kovčić, a ova je porodica zaista bila vlasnica velikog dijela Duvanjskog polja”.
NEMA DO DRAGOGA!
Kad Kotarci Livno porobiše,
U njem lipu curu zarobiše,
Lipu curu Ajku Atlagića.
Zarobi je Smiljanić Ilija.
Kad su bili uz Prolog planinu,
Moli mu se ta divojka mlada:
»O sokole, Smiljanić Ilija,
Kad dođemo u Kotare ravne,
Nemoj mene u roblje prodavat:
Za mlon će ti dobar otkup doći
Od mog babe bega Atlagića!«
Muči lie, ništa ne govori.
Kad su došli na Prolog planinu,
Sitna je je knjiga dostignila
Od babajka bega Atlagića,
U njoj babo svojoj ceri piše:
“O Ajkuno, moja ceri draga!
Kauri mi dvore porobise,
Porobise, ognjem izgorise,
Ođnesoše i srebro i zlato:
Ceri moja, ne uzdaj se u me
Babo tebe otkupit ne more«.
Gorko plače ta divojka mlada
I moli se Smiljanić Iliji:
»O sokole, Smiljanić Ilija!
Kad dođemo u Kotare ravne,
Nemoj mene u roblje prodavat:
Za mlon će ti dobar otkup doći
Od mog ujca Kočić Đaver-bega.
Njegova je polovica Duvna
I jabuka, zelena livada,
Sto je kosi trideset kosaca
Sve od petka jednog do drugoga.«
Muči lie, ništa ne govori.
Kad su bili niz Prolog planinu,
Sitna je je knjiga dostignila
Od ujaka Kočić Đaver-bega,
U njoj ujko lipoj Ajki piše:
Ajkuno, moje dite drago!
Kauri mi dvore porobise-,
Porobise, ognjen izgorise,
Ođnesoše i srebro i zlato,
Otiraše konje i volove:
Ajko moja, ne uzdaj se u me,
Ujko tebe otkupit ne more!«
Gorko plače ta divojka mlada,
Pa govori Smiljanić Iliji:
»0 sokole, Smiljanić Ilija!
Kad dođemo u Kotare ravne,
Nemoj mene u roblje prodavat:
Za mlon će ti dobar otkup doći
Od mog dragog bega Ljubovića
Iz lipoga mista Nevesinja.»
Besid'i jon Smiljanić Ilija:
»O Turkinjo, Ajko Atlagića!
Otkupe je lako obećavat.
Obećavat lašnje nego davat.
Kad dođemo u Kotare ravne,
Odvešću te Zadru bijelomu,
Pa ću tebe u roblje prodavat
Baš onomu koji više dade.
Gorko plače ta divojka mlada,
Ciči kano u procipu guja;
Kose guli, po zemlji ji truni
Pa proklinje dane i godine,
Kad se je od majke rodila
I u Livnu gradu prigodila.
Kad su sašli na Cetinu ravnu.
Dostiže ji laki Tatarine
Na brzomu dobru konju svomu.
Tatar nosi knjigu u procipu, (1)
Pa on viče iza svega glasa:
»Di je ovde Smiljanić Ilija,
Di je ovde Ajka Atlagića?”
Kada ji je Tatar nalazija,
Daje curi knjigu šarovitu,
I iz žepa ćesu sinđilanu, (2)
Kad je cura knjigu otvorila,
Ona stije, sto jon dragi piše;
»O Ajkuno, draža od očiju!
Eto tebi moja knjiga bila,
l uz knjigu ćesa sinđilana,
I u ćesi iljada dukata:
Otkupljuj se, moja dušo draga!«
Kad dukate cura ugledala,
Kliče ona tanko, glasovito:
»Mili Bože, na svemu ti (h)vala
Teško meni po svem rodu momu,
Po očevu i po materinu:
Da mi ne bi za dragoga moga,
Ja bi bila prodana robinja.
Nije srića ni zlato ni blago,
Već je srića, što je srcu drago”.
- “Knjiga u procipu”; u ono doba je knjigonoša za znak diplomatskog imuniteta nosio pismene pošiljike utaknute u procjep navrh dugačkog štapa.
- “Ćesu sinđilanu”; kesu zapečaćenu.
Zanimljivo u vezi sa narodnom pjesmom Nema do dragoga, jeste evidentno preuzimanje u kulturi naroda, što žive jedni uz druge i uz to su i krvno i mentalitetski i historijski i u mnogo-čemu u kulturi, bliski i srodni. S tim u vezi piše Banović:
“Nema sumnje da je pjesma »Nema do dragoga« najprije niknula među našim muslimanima kao i »Hasanaginca«. Na to nas vjerovanje upućuje ne samo što je osjećajem bliža muslimanskome svijetu, već i sam početak vinodolske varijante gdje se kaže: »Kad kauri Livno porobiše«, a to znači da su kršćani primili pjesmu od muslimana, jer kršćani ne bi sami sebe nazivali kaurima (nevjernicima). Da je zaostroška varijanta zaista najprije nikla među muslimanima, uvjeravaju nas i stihovi same pjesme u kojima zarobljena djevojka kaže da je vlasništvo njezina ujaka:
Jabuka, zelena livada,
Što je kosi trideset kosaca
Sve od petka jednog do drugoga.
Budući da je »petak-turski svetac«, muslimani u petak ne rade, već od petka do petka, a kršćani rade »od nedjelje opet do nedjelje«. Potvrdu tome imamo npr. u vrlo dobroj narodnoj pjesmi iz imotske krajine »Ženidba Komljen-Barjaktara«. U toj pjesmi stari Vučković, nudi onome koji mu izbavi djecu iz turskoga ropstva između ostaloga:
»I dat ću mu luke i čitluke,
Koje ore stotinu plugova,
Od nedilje—brate—do nedilje,
Nikad kraja uzorali nisu.
Pokraj luka zelena livada,
Koju kosi hiljadu kosaca,
Od nedilje—brate—do nedilje,
Nikad kraja iskosili nisu!«
I baš s toga što u pjesmi »Nema do dragoga« kosci kose livadu »sve od petka jednog do drugoga«, a ne od »nedilje do nedilje« kao kršćani, vidi se da je ta pjesma muslimanskog porijekla”.
2.
Za nauku, još zanimljiviji primjer preuzimanja, je pjesma Ago se izmirio s ljubom, koju u rečenoj knjižici Banović prenosi uz komentar da se radi o “pjesmi-parafrazi na čuvenu Hasanagincu”, s tim što je tragika Hasanagince ovdje “preokrenula u veselo izmirenje na opće zadovoljstvo”. Evo i te pjesme prenesene u cjelini onako kako je nalazimo u, s početka citiranoj, Banovićevoj knjižici:
Bol boluje u gorici ago,
Teškim bolom tri godine dana:
Na prsi mu trava pronicala,
Od kostiju meso otpadalo.
Oblazi ga majka i sestrica,
Mare, ljuba, od mila ne mogla.
Mladi ago majci progovara:
“Oj starice stara majko moja,
Di je meni Mare, ljuba moja?”,
Al mu stara odgovara majka:
“O moj ago, moje dite drago,
Eno ti je u bijelu dvoru,
Ljubi Mare potajno junaka
Pa bi koga, ne bi ni žalila,
Već tvog Ivu, brata rođenoga«.
Kad je ago razumija majku,
On je svojoj majci govorija:
»Da ti bora, stara majko moja,
Kad ti dođeš dvoru bijelomu,
Ti ćeš reći Mari, ljubi mojoj:
Nad dvoron joj žutača naranča,
Ispod dvora bunar voda ladna:
0l se voli obisit o granu,
Ol u bunar vodu utopiti,
U mom bilon nek ne stoji dvoru!
Ode stara dvoru bijelome.
Daleko je neve ugledala,
Pa prida nju bliže išetala.
Konja ita, za zdravlje je pita:
»Je si l’ zdravo, stara majko moja?
Je li mene ago pozdravija?«
— Zdravo jesan, draga neve moja,
Zdravo jesan, umor'la se nišan.
Tebe nije ago pozdravija,
Već ovako tebi poručija:
»Nad dvoron ti žutača naranča,
Ispod dvora bunar voda ladna:
0l se voliš s grane obisiti,
Ol u bunar vodu utopiti,
Da ne čekaš u bilu ga dvoru.«
Ode Mare dvoru bijelome
I ridalo crno uzimala,
Nad bunar se vodu nadvirila
Pa je svoje oči povezala,
Ter bunaru vodi govorila:
»Oj bunaru, moja vodo ladna,
U tebi ću dane danovati
I još crne noći noćevati!«
Slušala je dva njezina sina,
Pa su svojoj majci govorila:
»Vrati nam se, mila majko naša,
Evo ide naš mili babajko
I š njin ujko Senjanin Ivane!«
Pa se mlada vrati unatrage,
Prid Ivana, brata, išetala,
Ter Ivanu, bratu, govorila:
»Dobro doša, moj brate Ivane,
Jesi Г mi se, brate, umorija?«
A kada je ago razumija,
Mane ćordon i desnicon rukon,
Ljubi svojoj, sestri Ivanovoj,
Da će rusu otkinuti glavu.
Al Ivane agi progovara:
»Ne bi’, ago, Mare, sele moje,
Sestra moja i prvo je bila!
Vodit ću je dvoru bijelome
Staroj mojoj za izminu majci.«
Pa je vodi dvoru bijelome.
Dobra Mara i od roda dobra:
Nju mi prose troji prosioci
I četvrti Ivan kapetane.
Ive prosi, majka mu je daje:
Mare mu se sama obećala.
Mlada Mare Ivi progovara:
»O Ivane, mili gospodare,
Kada odeš dvoru bijelome,
Ne vodi me goron i planinon,
Već pod bile mladog age dvore.
Prid dvorom mu kolo uvatite,
Na dvore mu barjak naslonite:
Neka agi živo srce puca.«
Kad su išli dvoru bijelome,
Ne vodi je goron ni planinon,
Već je vodi pod dgine dvore.
Pod dvoron mu kolo uvatiše,
Uz kulu mu barjak nasloniše,
Sve to ago i sluša i gleda,
Pa je do dva dozivao sina:
»Da vam bora, do dva sina moja,
Vi pođite pod bijele dvore,
Pa vidite, dvoje dice moje:
Čija je ‘no lipa kita svata,
Čiji svati, koja je divojka?«
Odu dica pod bijele dvore,
Ali su se brzo povraćala,
Pa su svome babi kazivala:
»Svati jesu kapetan Ivana,
A divojka draga naša majka.*
Unda in je babo govorija:
»Ajte, dico, pod bijele dvore,
Pa zovite milu majku svoju,
Da se svrati u bijele dvore,
Jer se malo čedo rasplakalo:
Recite jon, moja dico draga:
— Odi nan ga ti utiši, majko,
Jer je babo u gori zelenoj«.
To je majka dicu poslušala,
Pa otide u bijele dvore:
čedo doji, grozne suze roni.
Sve to ago i sluša i gleda,
Pa od dvora vrata zatvorija,
Ter poviri kuli na pendžire,
Pak dozivlje Ivan kapetana:
»Ja ti nedan Mare, ljube moje:
Ljuba moja i prvo je bila.
Da ne bude kavge i mejdana:
Evo- tebi seka Anđelija,
Ter je uzmi sebi za Ijubovcu
I vodi je dvoru bijelomu!«
Kad je Ivan agu razumija,
Sa svatovin u dvor ulazija,
Pa uzimlje mlađu Anđliju
I vodi je dvoru bijelome,
Pa je vinča sebi za Ijubovcu.
Ovdje možemo primjetiti – pjesma Ago se izmirio s ljubom, doista, sadržinska je nalik čuvenoj Hasanaginci. Bitno, sadržinski, sve je isto, sem izmijenjenih imena i lokalnom izričaju ponešto prilagođenih turcizama i leksičke bosanske specifike, pa je, koliko razumijemo, “bora” umjesto bona, “neve” umjesto nevista, “babajko” umjesto babuka, “ujko” je umjesto daidže i slično. Dakle, u obje pjesme, aga boluje u gori, obilaze ga majka i sestra, a ljubovca (ljuba) od stida nije mogla, aga ljut na ženu što ga ne obilazi, poručuje joj da ga u dvoru (kući) ne čeka itd. Sve sadržinski jednako kao u Hasanaginci, s tim što, Hasanaginca, pošto su je djeca spriječila da ne skoči u bunar, odlazi s aginog (muževog) dvora, biva nanovo iZprošena, da bi pogtom, u prolazu pored Hasanaginog dvora i susreta s djecom, pala mrtva; a u pjesmi Ago se izmirio s ljubom, aga, iako je već nanovo iZprošena, ne da svoju prvu ženu novom mužu, no je zadržava za se, a proscu daje svoju sestru Anđeliju. I tako, piše i sam Banović, ” na opće zadovoljstvo” i u “veselom izmirenju”, završava ta pjesma.
“Sličnost sadržaja obiju pjesama mogla bi se pripisati i pukom slučaju, kad i u jednoj i u drugoj pjesmi muž ne bi bio aga i kad se obje pjesme ne bi slagale i u nekim pojedinostima”, čak doslovice istim stihovima, piše Banović i zaključuje:
“Da se je u zaostroškoj pjesmi ranija muslimanka prometnula u kršćanku Maru, upućuje nas riječ ridalo (»I ridalo crno uzimala«), jer je rida riječ arapska, a znači svileni rubac navezen sa zlatom. Inače se ime rida i ridalo u svagdanjem govoru u Zaostrogu nikada ne čuje. Ona se je dakle, kao ostatak drevne starine, u ovom kraju sačuvala samo u pjesmi”.
Po svemu, biće da je zaostroška pjesma Ago se izmirio s ljubom, doista varijacija nastala na motive još ranije, u okolišu obližnjeg Imotskog, iZpjevane Hasanagince.