Nihad Filipović
Da sam ja netko, evo rahmetli-pokojni Tvrtko, pa vaskr'so, ovako bih balvane voljtao i japiju poslagao:
Smjesta bih pohapsio krimose u Banja Luci – i DoDrka i gđu. Cvijku i sve one poslanike što su protiv-ustavno digli papak za uvođenje haosa u državi, a i one što štite ubice Dragičevića i tolike druge nerasvijetljene zločine i zločince – od Sarajeva do Banja Luke i Mostara i obratno; prirodno – policiji bih naredio da neke u toku akcije likvidiraju (čitaj pobiju, a puste glas da ih je metak stigao jer su pružali odpor hapšenju ili da su ubijeni u bjegstvu; e, da ne bi kazali da sam bez srca i duše, njihovim hudovicama i familijama bih dao državnu penziju).
Ostale bih dao na sud mojim sudovima i, prirodno, na smrt im presudio. Poslije toga bih ukinuo smrtnu kaznu i zamjenio je sa doživotnom robijom, u tačno pobrojanim slučajevima, da se zna red, bez prava na pomilovanje, a ostalo, moji stručnjaci da procjenjuju jesu li osuđenici socijalno došli tobe ili ne, pa da ih prema tome puštaju ili, do daljnjeg, ne puštaju s robije.
Zaveo bih neviđenu diktaturu, ma tice bi prhutale samo s mojim odobrenjem u kljunu. Uveo bih striktni sekularizam, pohapsio tranzicijske kriminalce puta 3, a njihov kapital akcijama, preko vrijednosnih papira podijelio narodu – jednako svima. I još bih:
- Pozvao američke i britanske eksperte s najboljih njihovih univerziteta, da mi stvore tržište prema njihovim zamislima, (jer je to dokazano učinkovit model organizacije slobodne ekonomije što vodi u dramatičan rast životnog standarda naroda).
- Ukinuo bih sve tv kanale, a ostavio samo jedan i na njemu svaki dan bih puštao dokumentarne zapise iz Drugog svjetskog rata (jer ga još u Bosnici nismo završili, pa da to konačno jednom privedemo kraju i završimo i u glavama i u životu).
- Puštao bih britanski dokumentarni film Smrt Jugoslavije, svaki dan.
- Puštao bih svaki dan i druge dokumentarce o ratu 1992. na 1995. i stalno ponavljao Korićanske stijene i scene prikupljanja humanitarne pomoći za retarde Republike Bukove koji tvrde da je Bukovina tekovina oslobodilačke borbe porobljenog naroda.
- Učitelji bi obavezno jednom, na godišnjicu genocida u Srebrenici, svake školske godine, morali voditi đake u kino da pogledaju film Aida.
- Sve otkrivene zločince, puta 3, iz zadnjeg rata bih sudio i, porirodno, oko za oko – postreljao.
- Svakog koji kaže da se u odbrambenom ratu ne može počiniti zločin bih debelo novčano kažnjavao, uvijek iznova, pa dok ne utuve da može.
- Sve profesore sa Sarajevskog i ostalih univerziteta, marksiste i titoiste, pohapsio bih i poslao – one tvrđe na Goli otok, da uz rad utvrđuju propušteno gradivo, a mekše – u Kumurovac na doškolovanje; jasno, prethodno bih sa kolegom diktatorom u bratskoj Hrvatskoj, postigao odgovarajući dobrosusjedski sporazum.
- Osnovao bih institucije – zakonodavne, izvršne i sudske i policijske, popunio ih mojim ljudima i usmjeravao da rade isključivo po mojim direktivama; ko se uzprotivi bio bi automatskli izbačen iz institucije; tako bih ljude naučili šta nepravda i tiranija zaista jeste, a ne da konsocijacijski lupaju lončiće prava i neprava, istine i laganja. Itd.
Još bih toga bilo, ali ovo su mi konture plana.
A imam i rezervni plan.
Znači, to vas u Bosnici što osta, sve bih poćero vanka na zapad, da i vi malo budete dijaspora, a ove sa zapada bih pozvao nazad u Bosnicu i sve im namah dao – i kola i kajasa, pa neka voze. U tom slučaju odmah bi se povukao s vlasti, a njima ostavio da rade kako znaju; s tim da vas poćerane na zapad imaju nakon dvadeset godina vraćati nazad u Bosnicu; onako kako sam ja njih vratio.
No kako je to plan na duži rok, ipak, priležem uz početnu varijantu, a to je, rekoh, moja diktatura. Znači, radio bih tako, kojih desetak godina; narodu – koji bi me (prirodno) obožavao, pjesmice mi pjevao, na zidove mi slike kačio itd., ovakvim postupcima popeo bih se na vrh glave, a onda bih, kao ovo danas što hazjajin u Kremlju radi, natjerao moje zakonodavce da donesu zakon koji mene izuzimam od krivičnog gonjenja za postupke u toku mog vladanja; znači natjerao bi ih da mi zajamče slobodu dok živim. Poslije, kada me nestane – šta me briga. Neka rade šta im je po mjeri obraza i savjesti.
Eh, a onda bih dozvolio STVARNO slobodne izbore (znači nula politička agitacija popova i uleme i nula vršljanje političara u polju crkvenom i vakufskom); obezbijedio bih pošteno (elektronsko) brojanje glasova, proglasio pobjednika koji bi institucije, pod mojom kontrolom, popunili tako izabranim poslanicima i zastupnicima narodnim – i onda bih se povukao u zasluženu mirovinu, a bogme i penziju.