Loading...
EsejiFilosofijaKomentariKulturaPolitika

Moze li dobar postati bolji?

Pise: Sanjin Salahović

Naši ljudi jako poštuju osjećaj dobrote i vrlina je ravnat se prema njemu i činit onako kako on nalaže. Nije baš lako u životu doći na glas da si zao. Hoće svijet okrenuti glavu. Čovjek se samoće boji. A opet, u svome efektu naše radnje proizašle iz osjećaja dobrote, često nisu dobre niti za one kojima su upućene niti za većinu drugih. Pa hajde onda da shvatim, gdje je granica između dobra i zla i kako se to ona prelazi? Kao da nam taj osjećaj dobrote nalaže da delamo za neku imaginarnu korist koja će doći nekad, samo neka smo uporni, a on nek nas vodi. Djetetu se polomi samopouzdanje, a mi i dalje tupimo, stid da ga je što nije kako treba – iz osjećaja dobrote. Otac il’ majka za druge dobri, al’ nikako da razumiju djecu, pa na kraju oba sebe okrive da ne posumnjaju u dobrotu u koju se svako kune. Lome se životi u dobroti. Taj isti osjećaj hoće da pomogne komu, pa ubije i unakaradi drugoga. Ili postrelja hiljade ljudi ko životinje da bi mu vlastiti narod napokon mira naš'o i bolje živio, a on ispo dobar i voljen zbog toga!? Gdje su granice na kojim se prelazi iz dobroga u zlo i obratno kad su tako klizave i na njima se ljudi, sa najboljom dobrotom, klizaju?

I onda se pitam da li smo mi ljudi od refleksije koji mogu procjenjivati učinke svoje vlastite dobrote? Jer ako su granice klizave za one koji prate osjećaj, valjda je jos um to što će da provjerava stvari i uči iz grešaka!? I da li se može učiti nešto o samom tom osjećaju ili ga treba slijepo ko dogmu slijediti? Da li smo mi vješti da sakupljamo podatke, pa onda, već kad smo tako dobri u osjećanjima, bar da provjerimo kako se naša dobrota odražava na drugima i šta to ona čini za njih? Jesmo li mi ljudi od refleksije? Oni što zastanu svako malo pa misle o koracima iza sebe? Ili smo vjernici potrošaci koji vjeruju da je ono što jeste tako i da taj osjećaj dobrote, sam po sebi stvara ono najbolje što jeste i treba se bezrezervno rabiti!? Može li se osjećaj dobrote prevariti pa ono što je dobro za jednog da ne bude za drugog? Ako jeste, šta nam ostaje u ovom svijetu koji tako uporno hoćemo učiniti boljim po uzoru osjećaja koji nosimo u sebi?

I onda pomislim, da je sumnja u taj svijet onaj početak i nemir koji nas nosi u radu na njegovom boljitku, a po onom što rekoh ispada da se taj svijet na koji se tako uporno tužimo, oblikuje u nama i proizlazi iz nas. Pa, jesmo li mi ljudi koji sumnjaju u sebe? Ja te sumnje nisam vidio u svome vijeku skoro, a na Facebook-u nikako. Rekao bih da je svijet ispunjen odgovorima, a za pitanja ako ko i mari. I mislim, da, mi smo ljudi koji ne pitaju. Barem ne za ime nauka, ali da kada se trebamo dopasti. Jesmo li emocionalno inteligentni? Je li emocionalna inteligencija sinonim za osjećajnost? Razgovorljivost o svojim osjećanjima uz kafu ili manevar u privođenju drugog svojoj istini – manipulacija? Je li to proces u kome se uči o osjećanjima razumom ili prilika da se dobije prijatelj i mobiliše vojska protiv neprijatelja koji nam loše osjećaje stvara? Da li smo mi, koji se tako hvalimo svojom emocionalnom pameću, u doticaju direktnom sa platonskim svijetom ideja u koji se ne može sumnjati i tako tamo mešetarimo pa kad nam pane šaka neki racionalan zapadnjak koji se uzda u Aristotela i zakone svoga društva, učini nam se da je to samo oličenje naivnosti pred nama? A volimo mi i suditi, jer osjećaj dobrote to traži od nas.

U stvari mi smo sudije jer onaj ko je dobar, ko ne pita i kome je sve jasno ima jednu veliku i važnu ulogu da ispravlja svijet. Lako nas je navući na obećanja i pokrenuti na delanje da mijenjamo. Mi smo revolucionari. Mi smo dobri, a tamo neko ili nešto nije dobro. Ali ne bi ta dobrota po sebi bila dovoljna za podići svakojaku revoluciju i ubiti svašta za “konačno rješenje” da nema još jedne sile koja pokreće svijet – nezadovoljstva. I eto ga u čas, logičkog paradoksa. Ljudi koji su dobri trebali bi i zadovoljni biti jer svijet koji se sastoji od dobrih ljudi trebao bi biti dobar i za sebe i njih same. Znači neko kvari prosjek. Ima nekih koji nisu dobri i treba ih šta? Je li ono što je inkvizicija radila u kasnom Srednjem vijeku kada se crkvenoj moći počelo ljuljati tlo pod nogama?

I ta je moć izgrađena na predodžbama dobrote i ljubavi pa mislim, sasvim očito, da je htjela zaštiti sebe. A pomislite na one silne Nijemce u WW2 kako bi se odazvali na poziv u vojsku da su ih zvali proglasom o potrebi da budu zli!? Ili one Srbe sto su streljali u Srebrenici i širom Bosne, jesu li zvali pozivima na činjenje zla? Valjda bi i danas okretali glavu od njih tamo gdje su ih zvali umjesto da im i slike kače u izloge?! Ja tu ne vidim odgovora do li promišljanja o tom osjećaju i onome učinku koje on ostavlja iza naših djela. Valjda hrabrosti koja je potrebna da se čovjek okrene sebi i onom svijetu u sebi u kome svasta ima, i u kome jedino nešto i može promijeniti da bi svijet bio bolji. I onda je taj spoj razuma i osjećanja taj stalni proces s kojim se ona shvataju i provjeravaju, a koji se zove emocionalnom inteligencijom, meni jedini garant da čovjek, pošto nikada neće postati bezgriješan u ovoj stvari, barem osigura sebe da će uciti i stremiti boljemu.

Jer čim se čovjek uljulja u dobrotu eto đavolka da radi svoj poso. Pa pomislih da dobar covjek ne moze biti bolji, barem dok ne posumnja u sebe i svoju dobrotu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »