Nihad Filipović
Apsolutna socijalna istina, ako je ima, a trebalo bi da je ima, nije ni moja, ni tvoja; ona je poput vode, nema ni boju ni miris ni okus. Ezoterična je i svuda je oko nas. Ona je božanska i jedina. Ona je ravnodušna spram etike, ona je nemilosrdna spram osjećaja. Ona je naprosto istina: može nam biti nepoželjna, mutna poput mutne vode, ali zagrabiš dlanom iz mutnog, a na dlanu ti čista, prozračna, svijetla istina.
No u svijetu ljudi, osim apsolutne, postoje i relativne, moje i tvoje istine. To je istina interesa. To je teren gdje filosofi, ponekada kliznu i dovedu se u poziciju sluškinja politike, kao posla utjeravanja interesa. Čim se filosofi koji su i sami ljudi pa imaju interes, nađu u političkoj ravni, oni sebe i svoj put traganja za istinom nužno kompromituju, a ono što je korekcija, ono što spašava obraz ovdje, jeste etika. To je ona tačka na kojoj filosofija mora tražiti oslonac u etici, inače se sve gubi u besmislu sociološkog darvinizma. I sam Darwin je tu lutao, pa postoje ozbiljne primjedbe na njega i neke njegove sociološke refleksije (iako kod njega nalazimo i misao o altruizmu kao vezivnom tkivu homo sapiens vrste, inače, sve ode u vražiju mater, sve vodi istrebljenju i samoukinuću).
Za filosofiju, koja ju je i porodila, u traganju za sociološkim istinama, etika nije nesavladiva prepreka. Sve je do izbora, pa je na filosofima odluka: biti aktivna politička kurva tj. “uspješan” političar i filosofska etička ništarija, ili ostati filosofska moralna vertikala i biti neuspješan političar. Sredine nema.
Ne možete biti filosof i političar, a da ne žrtvujete ponešto od svog filosofskog kredibiliteta.
I za političare, izbora nema. Oni od etičkog kurvanja pobjeći ne mogu. To je zato što je isparcijalizirani grupni socijalni interes animalno sebičan i u stalnom sukobu sa potrebom balansiranja radi harmonizacije, jer samo tako, sistem može da funkcionira. Grupni socijalni interes je u tom smislu ukrupljena kopija individualnog nagona opstanka i zakona jačeg, a harmonizacija grupnih interesa kao politička vještina, jeste manifestacija težnje održanja na vlasti.
Radi se samo o tome da tzv. moderna politika, a to je ona što se vezuje uz tzv. demokratski zapad, uviđa tu potrebu balansiranja grupnog društvenog interesa ili socijalnog nagona, pa zbog prirode političkog sistema, koji ipak podrazumijeva stepen, kakve-takve javne kontrole, kako institucionalne tako i vaninstitucionalne, (medijske prije svega), laž i silu demagoški lakira eufemističkom frazeologijom i instant etikom, etikom za upotrebu prema potrebi trenutka, pa tim miksom, do neba dosadnom prosječnom građaninu, zavlači i vuca javnost po prašnjavom putu – nekada kokano etike, nekada real-politike, a nekada je to smjese i jednog i drugog.
Ona pak druga, nedemokratska politika i političari, što nemaju potrebe voditi računa makar i o prividu balansiranja društvenih interesa, u poslu utjerivanja vladajućeg interesa onih na vlasti, nemaju potrebu laž i nasilje nešto posebno maskirati (jer u takvom su kulturnom modelu i u takvoj su poziciji, manje-više neupitne moći), pa u osloncu na tradicionalno provjereno sredstvo politike, a to je ideologija plus državni aparat sile, ne navlače higijenske rukavice, nego otvoreno kazuju što misle. Nekada je to gnjev pravednika, a nekada arogancija tiranina. Zavisi od okolnosti. I zavisi od vremena i odnosa u vremenu.