Loading...
Filosofija

FILOSOFIJA I POLITIKA

Piše: Nihad Filipović

Apsolutna socijalna istina, ako je ima, a trebalo bi da je ima, nije ni moja, ni tvoja; ona je poput vode, nema ni boju ni miris ni okus. Ezoterična je i svuda je oko nas. Ona je ravnodušna spram etike, ona je nemilosrdna spram osjećaja. Ona je naprosto istina: može nam biti nepoželjna, mutna poput mutne vode, ali zagrabiš dlanom iz mutnog, a na dlanu ti čista, prozračna, svijetla istina.
No osim apsolutne, postoje i relativne, moje i tvoje istine. To je teren gdje filosofi, ponekada kliznu i dovedu se u poziciju sluškinja politike, kao posla utjeravanja interesa. Čim se filosofi koji su i sami ljudi pa imaju interes, nađu u političkoj ravni, oni sebe i svoj put traganja za istinom nužno kompromituju, a ono što je korekcija, ono što spašava obraz ovdje, jeste etika. To je ona tačka na kojoj filosofija itekako mora tražiti oslonac u etici, inače se sve gubi u besmislu sociološkog darvinizma. I sam Darwin je tu lutao, pa postoje ozbiljne primjedbe na njega i neke njegove sociološke refleksije (iako kod njega nalazimo i misao o altruizmu kao vezivnom tkivu homo sapiens vrste, inače, sve ode u vražiju mater, sve vodi istrebljenju i samoukinuću).

Za filosofiju, koja ju je i porodila, u traganju za sociološkim istinama, etika nije nesavladiva prepreka. Sve je do izbora, pa je na filosofima odluka: biti aktivna politička kurva tj. “uspješan” političar i filosofska etička ništarija, ili ostati filosofska moralna vertikala i biti neuspješan političar. Sredine nema. Ne možete biti filosof i političar, a da ne žrtvujete ponešto od svog filosofskog kredibiliteta.
I za političare, izbora nema. Oni od etičkog kurvanja pobjeći ne mogu. To je zato što je isparcijalizirani grupni socijalni interes animalno sebičan i u stalnom sukobu sa potrebom balansiranja radi harmonizacije, jer samo tako, sistem može da funkcionira. Grupni socijalni interes je u tom smislu ukrupljena kopija individualnog nagona opstanka i zakona jačeg, a harmonizacija grupnih interesa kao politička vještina, jeste manifestacija težnje održanja na vlasti.

Radi se samo o tome da tzv. moderna politika, a to je ona što se vezuje uz tzv. demokratski zapad, uviđa tu potrebu balansiranja grupnog društvenog interesa ili socijalnog nagona, pa zbog prirode političkog sistema, koji ipak podrazumijeva stepen, kakve takve javne kontrole, kako institucionalne tako i vaninstitucionalne, medijske prije svega, laž i silu demagoški lakira eufemističkom frazeologijom i instant etikom, etikom za upotrebu prema potrebi trenutka, pa tim miksom, do neba dosadnom prosječnom građaninu, zavlači i vuca javnost po prašnjavom putu – nekada kokano etike, nekada real politike, a nekada smjese i jednog i drugog.
Ona pak druga, nedemokratska politika i političari, što nemaju potrebe voditi računa makar i o prividu balansiranja društvenih interesa, u poslu utjerivanja vladajućeg interesa onih na vlasti, nemaju potrebu laž i nasilje maskirati (jer u takvoj su poziciji moći), pa u osloncu na tradicionalno provjereno sredstvo politike, a to je ideologija plus državni aparat sile, ne navlače higijenske rukavice, nego otvoreno kazuju što misle. Nekada je to gnjev pravednika, a nekada arogancija tiranina. Zavisi od okolnosti. I zavisi od vremena i odnosa u vremenu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »