Moša Pijade
Piše: Nihad Filipović
O ovome naravno, nismo učili u školi. Nije se uklapalo u Nastavni plan i program ukucavanja revolucionarnih istina u glavice pionira malih. Pa onda kontam – toliko vremena prođe, ostari se, a istina se i dalje gurka pod tepih; bajagi nije to istina, no historijska prašina. E pa neće biti: nisu samo francuski jakobinci terorizirali i nisu samo ruski pljačkal banke i služili se crvenim terorom, nisu samo kineski budalesali sa kulturnom revolucijom i kampučijski sa nekakvom nultom godinom novog početka; i jugoslavenski su.
Drugarice i drugovi, ovako je govorio Moše Pijade (uz Milovana Đilasa jedan od glavnih protagonista crvenog skretanja jugoslavenskog komunističkog pokreta) na Prvom zasjedanju Antifašističkog Vijeća Narodnog Oslobođenja Jugoslavije, novembar 1942., u Bihaću:
Cinično, ali dobro, historija je neiscrpno vrelo cinizma, a revolucija je revolucije i nema je bez krvi. Međutim, historijski je to paradoks svoje vrste, kada su naši mafijaši koristeći rat i borbu naroda protiv fašizma, bajagi demokratski na prvim posljeratnim izborima, a zapravo nasiljem i uz pomoć „ćoravih kutija“ osvojili vlast, napravili su i neke pozitivne pomake. To je naročito uočljivo s obzirom na nisku razvojnu poziciju sa koje se startalo. Ali to ne mijenja mafijašku prirodu političkog sistema u kojemu smo živjeli od 1945. do 1990. godine. Taj je sistem ukinuo slobodu, a kao pravilo uveo bajagi diktaturu proleterijata, a zapravo diktaturu zavjereničke klike na vlasti.
Kada se model konačno iscrpio, kada se u tom zadatom okviru nije moglo dalje, (jer je to kabinetsko utopijsko mišljenje bez stvarnog dodira sa životom i sa onu stranu slobode), te se krenulo sa bajagi perestrojkama i reformama, koje su imale dozirano širiti prostor ukupne slobode (jer ljudi prirodno teže slobodi), onda dolazi do rasula. To stoga jer komunistički model ne trpi slobodu. Taj model organizacije društva je održiv samo kao diktatura.
Jedino su kineski komunisti izvukli pravilnu pouku, primijenili onu drevnu kinsku mudrost na koju ih je potsjetio Den Ksijao Ping (no prvo je završio u hapsani, a sina mu balavci, kultur-revolucionari, ne bi li i njega i oca mu naučili pameti, natjerali da skoči sa drugog kata, te ostao nepokretan nakon tog pada); helem, Kinezi pravilno skontaše – Nije važno koje je boje mačka, važno je da lovi miševe, te se pametno otvoriše za tržište i pustiše tako kapitalističku macu što lovi miševe da odrađuje svoje.
Ali i dalje, ne daju kamunjisti vlast. To štima neko vrijeme kao što smo svjedoci, ali neće vječno. I oni su startali sa niske razvojne osnovice i sada ekonomija i bruto društveni proizvod im enormno raste iz godine u godinu. Ali kada taj model – sloboda u ekonomiji, a diktatura u političkoj nadgradenji, dosegne plafon, onda slijedi krah.
Jer, nema ni stvarno slobodnog tržišta ni tržišne privrede, bez ukupne ljudske slobode. Jedno je s drugim povezano i ako se otvorite za slobodno tržište, ono nužno vuče na slobodno društvo. Ako se jedno ne izbalansira na vrijeme sa drugim, izbijaju demonstracije i u konačnici revolucija.