(Piše Dag Jenssen, rodj.1959 god. Dr.art.historije i Prvi emanuensis u teroriji nauke – Høgskolen Oslo i Akershus, Norveška.)
Preveo: Sanjin Salahović
Napomena prevodioca: Članak je, polovinom 2017 god. objavljen u časopisu ”Dyade” udruženja za meditaciju ACEM – prvobitno AMS – skraćenica za ”Academic Meditation Society” – osnovanog 1966 god. Zbog dužine je izdijeljen na šest dijelova – uvod i pet poglavlja: Post-istina, Revolucija i populizam, Revolucija odozdo, Slabosti na vrhu, Organizacija.
REVOLUCIJA I POPULIZAM
Korelacija između post-istine i revolucije nije jedina ovdje. Ona, kao zajedničko novim protestnim pokretima, postoji i između revolucije i populizma. I šta je to u stvari populizam? U djelu ”Šta je to populizam” (2016) vidi Jan-Werner Muller sljedeće pojave: Pupulisti su protiv toga što oni nazivaju ”korumpirana elita”. Oni tvrde da samo oni predstavljaju narod. Oni koji ih ne podržavaju nisu dio autentičnog naroda nego njegovi neprijatelji. Kada populisti dođu na vlast prati ih korupcija, favoriziranje vlastitih pristalica i napad na nezavisne institucije društva. Oni pravdaju svoje napade potrebama naroda.
Većina nabrojanog na ovoj listi može se naći u revolucijama. Revolucije i populizam zavise jedno od drugog može se zaključiti znajući da je više revolucija imalo svoje populističke faze. Populizam je faza koja vodi iz umjerenog, više demokratskog, u naglašeno diktatorski stil vladanja. Istraživač revolucija Jack A. Goldstone je ukazao da su oni koji se prvi dočepaju moći u revolucijama, obično umjereni. Dok ove umjerene sile pokušavaju da uspostave red u revolucionarnom kaosu, scenu preuzimaju radikali koji imaju jak apel u masama.
Kratko doba demokratije u Rusiji 1917 god.
U Rusiji je nova vlada, što se sakupila nakon pada cara, uglavnom bila liberalna. U Petrogradu je ona konkurisala sa radničkim Sovjetom. U stvarnosti je Rusija bila vodjena od liberala i socijalista zajedno što je u biti bila krhka konstrukcija. Nakon Februarske revolucije, zemlja je bila na putu prema parlamentarnoj demokratiji i slobodnim izborima. U martu 1917 god. pisao je američki ambasador u Rusiji kući svome ministru vanjskih poslova da je revolucija koja je provedena od istih vrijednosti koje i sami Amerikanci imaju i da vodi vladavini kroz učešće onih kojima se vlada. Poruka je bila uzrok da su USA jedna od prvih koja priznaje novu rusku vladu.
U kaosu koji je nastao nakon revolucije i uz još uvijek otvoreno učešće u 1.svj. ratu, nova je ruska vlada imala slabo povjerenje u narodu. Lenjinov destabilizacijski, populistički angažman označio je drugu fazu revolucije koja je vodila u diktaturu. Izraz ”neprijatelj naroda” je Lenjin počeo koristiti već 1917 god. U jednom od njegovih naređenja se kaže:”Sve vođe Konstitucionalne demokratske partije, partije narodnih izdajnika, treba staviti van zakona”. Ubrzo, uslijed potrebe da se izbori sa glađu, stvorila se kod njega potreba za još jednim narodnim neprijateljem. Za oko mu je zapeo jedan dio seljačke populacije – kulaci za koje je rekao da su se obogatili na narodnoj gladi. Poslao je brigade u više od 20.000 sela da sakupljaju žito i pri tom je ubijeno hiljade ljudi, a spaljena mnoga sela.
Teror i pravda u Francuskoj
I Francuska je revolucija prešla svoj put od demokratije preko populizma u diktaturu. Prve dvije godine revolucije uspostavljena su ljudska prava i napravljen je ustav. Prvi oblik vlasti bila je konstitutivna monarhija, a po tom je uvedena republika. U međuvremenu se revolucija dalje radikalizuje. Sve više se apeluje autentičnome narodu. Za revolucionare poput Jean-Paul Marat i Maximilien Robespierre revoluciju trebaju voditi volja i osjećaji naroda. Vremenom, Robespierre bi običavao reći:”Samo su dvije partije u Francuskoj: narod i njegovi neprijatelji, a tero nije ništa drugo do li pravda – brza, odlučna i neumoljiva”.
Samo su dvije partije u Francuskoj: narod i njegovi neprijatelji
U gore navedenim tačkama post-istine i populizma postoji korelacija između današnje situacije i revolucija – u svakom slučaju ako posmatramo dva klasična primjera, francusku i rusku. Mora se reći da su demokratski režimi u ovim revolucijama bili zbilja nestabilni tako da je put u populizam i dalje u diktaturu bio relativno lak.
Kraj III dijela – nastavlja se
Vezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/08/25/vremena-pred-revolucije-i-dio/
http://bosanskipogledi.com/2018/09/04/vremena-pred-revolucije-ii-dio/