Gdje velika zvona zvone, tu se mala ne čuju.
Piše: Nihad Filipović
Ne kupujem tabloide ili sasma rijetko, obično kada me naslovnica privuče, pa ne mogu odoljeti. Tabloidi u štampi dođu nešto poput kurvarluka u životu; ozbiljni i oni što sebe drže takvim, izbjegavaju tzv. žutu štampu, ali ako im dopadne ruke ne mogu odoljeti, a da ne zavire unutra. A meni se upravu desilo tako nešto ljeta 2004. godine (precizan datum ovdje uopće nije relevantan sa stajališta poruke koju nosi ovaj esej jer je riječ o pojavi koju svakodnevno svjedočimo u javnom opticaju i komunikaciji).
Helem, šetam Banja Lukom, kada me sa jednog, drugog, trećeg kioska, pođe “šamarati” nekakav “Kurir”, senzacionalističkim, krupnim slovima ispisanim naslovom “Sram vas bilo”, popraćenim velikom fotografijom poznate pjevaljke Fahrete Jahić zvane Brena. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi, no uzeh list i zaista, u popratnom tekstu žestoko se odvaljuje po gospođi Fahreti i mužu joj Slobodanu Živojinoviću, što su otišli u Tuzlu i položili cvijeće na spomen obilježje nastradalim (mahom mladi ljudi) od onovremenog četničkog terorističkog granatiranja civilnog stanovništva u centru grada. Dobro, gospođa se tu nešto kao, uglavnom nemušto, brani, mada razloga nema: te i drugi su to prije nje činili, te (1)Zdravko Čolić, te ovaj te onaj… itd!
Tekst je ogavan, pun odvratnih laži (spominje se 2.000 pobijenih i još toliko, što lakše što teže ranjen prilikom napada na kolonu jugoslavenske vojske, što se negdje pred početak otvorene nacionalističke agresije na Republiku BiH, povlačila iz Tuzle, a eto, piše “Kurir”, niko još nije našao za shodno da se porodicama tih mladih pobijenih vojnika, makar uljudno izvine).
Jasno, ovakvo pisanje “Kurira” ne iznenađuje, zna li se, a hvala Bogu i ljudima poput, recimo Vladimira Bebe Popovića (svojevremeno šef Biroa za komunikacije u Vladi Zorana Đinđića) zna se, kako iza istog i mase drugih drečećih srpskih tabloida, npr. iza “Prsta”, “Balkana”, “Svjedoka”, “NIN-a”, “Evrope”, “Revije 92”, iza svih njih stoji zapravo srbijanska državna bezbjednost i manje više ona ista crveno-crna mafija što je proizvela sve ratove na bivšim jugoslavenskim prostorima. A “Kurir” se kupuje k'o halva; biće stoga i da se čita (izgleda ova vrsta poluštampe je jedino, što taj srpski, Regionalni, naš, svejedno, jadni polusvijet i čita).
Laž
Zapanjujuća je spremnost naših ljudi na malo. Istrenirana stoljetnim navikavanjem na teška odricanja, na poniznost i snishodljivost spram vlasti, ona prati našeg čovjeka kao što ga sjenka prati, sve tamo od vremena nacionaliziranja Regiona, kada se historija, hirovito se poigravajući našim ljudima i prostorom, pobrinula, te nam tuđe interese otkrila kao sopstvene. Vlast se pri tom u nas uvjek doživljavala kao sila, ničim, pa ni pravom niti etikom ograničena sila, na koje se opet, tj. na pravo, red i zakon, uljuđenost, pristojnost itd., gledalo i gleda sa nekim historijskim prezirom onih koji znaju, da su sva ta pravila, regulative, zakoni i očekivani obziri spram drugog i drugačijeg, tu samo da bi bili kršeni, zaobiđeni i u nered zametnuti; pusti zakon, biće onako “kako narod hoće” i “kako se dogovorimo”, a ako ne ide tako, “pa mi bar znamo da se bijemo”; (sve fraze iz propagandnog arsenala Slobodana Miloševića i politike koju je personalizirao).
I to je to: ako ne ide kako mi želimo, onda ćemo baja silom, jer mi znamo da se bijemo, a sila je ta koja se pita, koja se poštuje i koja ureduje i k tome još i najbolje uređuje u stanju nereda, ponajbolje u stanju kompletnog haosa u kojemu je sve moguće – i političko podsticanje kotrljanja mrtvih glava ulicima naših gradova i zabitima naših sela i otimačina, grabež i pomama za tuđim imetkom i masovna silovanja djevojčica, djevojaka i žena kao oruđe rata i preventivno masovno ubijanje i politika raspodjele tuđe stečevine na oštrici noža – sve skupa autentičan doprinos dominantnog elementa balkanske opančarske kulture svjetskoj riznici kriminala. A onda iza svakog takvog stanja, kada se umore od ubijanja, kada krvlju zaliju sopstveni ego, a tuđom imovinom napune krčage i čanke, proizilazi “naš red”. Red je to Velike laži; ali svejedno: “Krčag vodu nosi dok se ne razbije”.
O ovoj fenomenologij civilizacije, ni u selu ni u gradu, pisao je mnogo prizivani (2)Radomir Konstantinović u “Filosofiji palanke”, što je nezaobilazno djelo u razumijevanju koncepta bijede duha kao sukusa filosofije bijede. I mada je Konstantinovićevo djelo prije svega studija o “srpskoj (srbijanskoj) patrijarhalnoj civilizaciji”, nedvojbene su refleksije i reference palanačke civilizacije na duhovnost na širim prostorima južnoslavenskog Regiona. Šta su naši regionalni ratovi 1990-tih nego proizvod palanačkog duha: male su tu i nikakve duhovne razlike između srpskog junaštva, hrvatske tisućljetne kulture i lijenog bosanskog, “ničija nije do zore gorila”, čaršijskog duha.
A ako pak postoji nešto što bi se moglo označiti temeljnom dogmom, centralnom odrednicom filosofije bijede duha, onda je to ponajprije laž. Laž je naravno, humanistički fenomen. Univerzalno raširena, ona nema granica. Nas međutim ovdje zanima specifično naša, provincijalno-skorojevićka laž opanka koji zazire od cipele, a istovremeno priželjkuje biti cipela i umislio je da je cipela; ta dakle palanačka laž sa kojom nas kao sa likom u ogledalu sučeljava Konstantinović i njegova “Filosofija palanke”. Rodno mjesto te laži je bijeda duha, kao što je i općenito bijeda duha uterus svake laži.
Ne rađa materijalna bijeda nužno laž, mada pogoduje laži i manipulaciji svake vrste.
Nego laž se koti u prostorima bijednog, zapuštenog i samo na sebe fokusiranog interesa svog i našeg sebičnog, osobnog i društvenog gena; (društveni genom je ovdje, narovno, intelektualna konstrukcija, paralela koju koristimo da bi se približili istini, kao što se koristi paralela između organizma kao biološkog fenomena i zajednice ljudi kao društvenog organizma ili fenomena).
I dok materijalna bijeda može dovesti i do revolucije, brzog i nasilnog mijenjanja stanja stvari (uistinu ne uvijek ka boljem), dotle duhovna palanačka bijeda pasivizira i umrtvljuje narodni duh; narod se tako sistematski navikava na malo, na preživljavanje, bez razvijanja potrebe za razvijenijim sadržajima kulture. I na ono malo razvijene kulture što se probije kroz taj opančarsko-palanački korov duha, gleda se kao na nešto snobovsko i pomodno, više vrijedno podsmijeha nego divljenja (izuzev ako nisu na djelu naši opančarski književnici na nacionalnom zadatku, gdje se njihovi uradci u nebesa slave kao, u visoku kulturu, pretočeni narodni duh).
Laž je temelj svake prevare, a prevariti, na tanko navući ovčice, pa ih onda priklati, ugaoni je kamen opančarske filosofije bijede.
Ima naravno i u nas poštena svijeta. Međutim, dok se pošten svijet stidi laži, projektanti opančarske bijede duha, koji su nervni sistem opančarske kulture i izvor energije sebičnog društvenog gena, uzdižu je na pijedestal najviše vrijednosti i spasitelja narodnog.
I tu je ta razlika između laži kao univerzalnog fenomena humaniteta i specifično naše, provincijalno-opančarske laži kao produkta filosofije palanke (mahale); i razvijene civilizacije i društva može historijski poklopiti službena laž elite koja se onda posreduje na mase, na narod. Ali dok je tu, u takvim zajednicama i društvima, to tek prolazni fenomen, bolest koja je napala zajednicu i koja se, prije ili kasnije, povlači, biva prevladana, i tako društvo vraćeno u normalan, poželjan i očekivan društveni tok, u palanačkim, čaršijskim, bajagi purgerskim i mahalskim zajednicama, laž i onaj tok društvene svijesti koji je uvijek iznova vrti i proizvodi, jeste stanje koje traje i prenosi se sa generacije na generaciju. Laž tako postaje model društvenog mišljenja. Nije li upravo “laž spasila srpski narod”. Dobrica Ćosić (3) u “Deobama”, piše:
“Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”.
“Braća” Sokolović: Makro laž u službi viših državnih interesa
I dok je u uređenim i prosvijećenim ljudskim zajednicama dopustivo pretjerivati, ali ne i lagati (mada se i tu jasno vrti laž, ali uz pojačan rizik sankcioniranja), u carstvu palanačke filosofije bijede, dopustivo je sve što je na liniji interesa našeg društvenog sebičnog gena. Laž je tu podrazumijevajući sadržaj društvenog genoma; lagati je dopušteno, a pretjerivati u laži još i ponajprije. “Kurir” i kurirsko pljuvanje po bračnom paru Živojinović, nije nikakav egzemplaran ili posebno karakterističan primjer umnogostručene laži, nego je prije pravilo, nepisano, ali dio jednoga poželjnog palanačkog stila po kome je pojedinac ništa a grupa (pleme, narod) sve!
U tom smislu naprijed citirani Ćosić Dobrica je, kao ideolog laži u službi srpskog naroda, isto što i recimo Josef Gebels, koji je u jednom drugom vremenu jednako tako stavio laž u službu njemačkog naroda. Ideološka matrica je u oba slučaja ista: mnogo ponavljana laž na kraju se prima istinom.
Laž u socijalnoj funkciji ekonomisanja istinom javlja se na, mikro i makro razini, gdje laže subjekt pojedinac i laže društvo, kolektiv, zajednica i pri tome laži se vrte kao gole neistine, kao polu istina-polu laž, a nekad i kao tzv. “korisna laž”, tj., način i sredstvo da se dođe do istine. Pojedinac stvara javni imidž o sebi po modelu: poroci tajni, vrline javne. Laž na ovoj mikro razini traje od kada je ljudi u uređenoj zajednici. Dok je religijska svijest bila jaka i narod istinski vjerovao da će biti pitan, jer “Bog vidi sve”, valjda se i lagalo manje, a i kada se lagalo, ne može biti, a da se kod vjerujućih, nije budio osjećaj grižnje savjesti.
Društveni problem je međutim, ne ova personificirana, mikro laž, koja se na razini svakodnevnice javlja i kao konvencionalna laž kojoj dnevno robujemo ili joj se (ne)svijesno predajemo, bez osjećanja moralne tjeskobe da se čini nešto nedozvoljeno (npr. stereotip: Dobar dan, kako ste, na šta odgovaramo: Hvala, vrlo dobro, iako nam se čini kako se sav svijet toga dana urotio protiv nas).
Nego je problem ta famozna mitska, glorificirana, ćosićevska makro laž u službi nekakvog višeg cilja i interesa, bilo ideologije, bilo države, bilo naroda, bilo nacije. I naročito je problem kada takva laž ovlada zajednicom, nametne se društvu i postane način ili model mišljenja. Laž kao vrijednost po sebi, laž izdignuta na tron, laž kao najviša vrijednost u nekom društvenom sistemu. Tada obična laž postaje prokleta laž , a sve iza toga je nesreća, zlo i napast svake vrste. Iza toga je mržnja.
Mržnja i iz nje izbilo zlo, krajnji su rezultat Velike laži, ukorijenjene magije zla na balkanskim prostorima niskih potreba.
Prostor je to povijesnim hirom marginaliziran u u ukupnom historijskom hodu Europe, napose u kolosalnom iskoraku ka civilnom društvu. Prostor u kome iskonski strah od smrti (kao jedno od izvorišta iz kojega se rastače bijeda duha), dominira ukupnom ljudskom egzistencijom; prostor je to rudimentirane građanske svijesti potisnute u geta tišine, jer joj eto, vrijeme nije; prostor carstva predrasuda, laži, kiča i perpetuiranih vrijednosti.
Humus laži su predrasude i kao takve nazaobilazne su u razumjevanju laži kao socijalnog fenomena. Predrasude nastaju iz neznanja iz ignorancije ili se pak svjesno šire; i tu je ta odgovornost inteligencije koja je na tim bivšim jugoslavenskim prostorima, gotovo pa kompletno kapitulirala i svela se dijelom na glasnogovorničku, propagandnu ulogu od naroda otuđenih političko-kriminalnih elita a djelom, kao siva moždana masa naroda, na kreaciju i osmišljavanje palanačkih impulsa. Rezultat takvog stanja jeste gotovo “endemsko primanje i širenje laži kod nas” (Filip David, op. N.F.), ne zbog toga što smo mi eto ta neka posebna sorta ljudi-neljudi, nego što, kako kaže, da se opet na njega pozovemo, poznati pisac i intelektualac Filip David: “Stoljeća prolaze, a traje to jadno stanje bijede duha, što onda proizvodi jedan mentalitet, koji takođe traje I prenosi se sa generacije na generaciju”.
Nije da se narodni duh ne otima i ne brani. Narodna mudrost kaže: “Teško je živjeti u poštenju, a kamo li u nepoštenju”. Jednako tako: “U laži su kratke noge”.
Međutim, mada se svaka laž, a ponajprije službena, na kraju, prije ili kasnije raskrinka, pa bi se dalo, shodno onoj staroj latinskoj izreci, kazati kako i istina, poput pravde, zna biti spora, ali je dostižna, posljedice u međuvremenu sijane i umnožavane laži nisu samo umrtvljeni narodni duh, pasivna i lijena podanička svijest, nego se sve skupa završava teškim zlom, katastrofom i svekolikim rasulom ljudskih života i materijalnih i duhovnih vrijednosti, što ima tendenciju obnavljanja, jer istina još nije kod nas raskrinkala laž.
Pa ipak istina je jedina naša nada, jer istina jeste smrt laži. Istina je lijek za sve te balkanske laži i predrasude. Istina je ono što je potrebno tim napaćenim narodima; istina kao krik, urlik i vapaj napaćene narodne duše. Pravda se temelji na istini nikada na laži. Na laži utemeljena pravda je nepravda najgore vrste, pa i zločin. Takvo društvo, koje funkcionira na principu svjesnog proizvođenja i širenja laži, kriminogeno je, kriminalno je, i u krajnjem zločinačko.
(1) Zdravko Čolić, jedan od najpopularnijih interpretatora zabavne ili pop muzike u bivšoj Jugoslaviji. Aktivan i popularan na širim bivšim jugoslavenskim prostorima i danas.
(2) Radomir Konstantinović, rođen 27. 3. 1928. godine, umro 27. 10. 2011. godine. Srpski pjesnik, romanopisac, eseista i filosof. U javnosti ostao upamčen najviše po “Filosofiji palanke”, studiji srpskog palanačkog mentaliteta i na njemu konstruiranog kulturološkog modela. O istom fenomenu palanačke civilizacije piše i srbijanski pisac i eseista Filip David u svom ogledu “Fragmenti iz mračnih vremena.”
(3) Dobrica Ćosić, rođ. 1921. godine, srpski književnik i političar. Prvi predsjednik Savezne Republike Jugoslavije, u vremenu 1992 – 1993.