Piše: Sanjin Salahovlić
Kao da puzle jedne priče odjednom liježu na mjesto. Počelo je to, za mene, davne 91 god. mislim kada sam čuo Franju Tuđmana na TV kako kaže da se ne smije dozvoliti stvaranje neke islamske države u srcu Europe. Nije tada bilo ni terorizma niti islamofobije, a o ksenofobiji da ne govorimo u Europi. Ona se prakticirala, u ratnoj propagandi, samo na terenu bivše Jugoslavije koja se upravo raspadala punom brzinom. Danas je jasno da je to bila prva ptica selica, glas ratu ideja kojemu smo svjedoci danas. Onaj isti nacional-socijalizam (Njemačka, Rusija) i fašizam (Italija) koji su ušli u otvorenu pobunu protiv globalizacije i liberalne misli međuraća prošloga vijeka, digao se ponovo danas. Nalazimo se u neobičnom ratu, koji hvala bogu, nije onaj koji su Hitler, Musolini, Milošević i Tuđman vodili. Premda prva dvojica na europskom i svjetskom planu, a druga na regionalnom, a ono što ih veže je netrpeljivost prema liberalnoj ideji i njenom multikulturalizmu. Onoj istoj ideji koja je balkanskom dvojcu ponudila oprost dugova ukoliko ne razbiju Jugoslaviju i uvedu je kao takvu u EU.
U prvoj polovini prošlog vijeka Svijet je doživjeo veliki tehnološki napredak koji je ubrzao komunikaciju i transport. Ali društvene i privredne institucije tog prvog opšteg globalizacijskog vala nisu bile dovoljno jake da izdrže sabotažu. Nacional-socijalizam i fašizam su uspjeli da ih preuzmu i krenu u oblikovanje svijeta po svojoj mjeri. Rat je bio neizbježan i ostalo se zna.
Danas je, idejno gledano, situacija ista. Protivnici liberalne ideje i njene multikulturalnosti se nalaze i na krajnjoj ljevici i krajnjoj desnici. Potpomognuti su raznim nacionalnim programima koji izražavaju svoje nezadovoljstvo, gdje prednjači Rusija. Veliki su izgledi da će USA izdržati idejni puč koji želi mijenjati njene institucije.
Ono što je bitna razlika između današnjice i vremena nacističkog preuzimanja vlasti i WW2 je to da su današnje liberalne institucije neuporedivo jače. One su stvarane i uzgajane od vremena WW2 u dugom periodu vladavine socijal-demokracije. Na određen način, pored toga što su ispunjavale svoje zahtjeve služenja ljudima, one su se pripremale za ono za što se znalo da će doći kad tad i čemu smo svjedoci danas.
Liberalne institucije današnjega svijeta su veoma isprepletene i u takvoj mjeri globalizirane, baš kao i privreda. Oboje je predmetom destrukcije novoga vala radikalnoga populizma i njegove revolucionarnosti. Pozivajući se na osnovne traume ljudi u objektivnim poteškoćama raskola između kvaliteta društvenog uređenja i tehnološkog razvoja kao i čovjeku prirođene psihičke traume prihvatanja novoga, pokušava nacional-socijalistički populizam da preuzme vlast. Te ideje danas čine velike napore u preuzimanju vlasti prije svega one najlakše dostupne u njihovim nacionalnim državama. Nadaju se i izborima u EU. U početku su tražili masovnost u negaciji EU, ali ljudi je hoće. Promijenili su program i sada žele osvojiti vlast u njoj. Ali im ne ide lako. Premda su zemlje koje ih zastupaju, bile u prednosti zarad povjerenja koje su imale u početku ubrzanja globalizacije nakon pada Berlinskog zida, a uz veliku pogodnost upotrebe jeftinih medija za psiho-propagandu, igra im se otegla. Sjetimo se, petnaest godina je trebalo od kraja WW1 do Hitlerovog preuzimanja vlasti i ustoličenja na vlasti amalgama desne i lijeve radikalne misli. Ti se polariteti, u svojoj odbojnosti prema liberalnoj misli, muče u tom poslu još od pada Berlinskog zida i još nisu ni blizu vlasti. Pogotovo ne onoj dubokoj.
Ljudi su osuđeni na učenje, a internet, koliko god valja jednima valja i drugima. Rat je prvo počeo u njemu. Rat ideja koje hoće da odluče o tome kako će Svijet, prožet neviđenom kreativnošću tehnoloških dostignuća i moći u posljednjoj tehnološkoj revoluciji koja otvara svemirsku eru, nastaviti dalje.
I onda se vraćam Tuđmanu. Nije on bio prvi koji je vezao ksenofobiju na Balkanu za islam i Bošnjake. SANU je to pripremila još tokom osamdesetih prošlog vijeka. Evo danas ta ista ksenofobija, presvućena u islamofobiju, cvjeta i koristi se u najboljem specijalnom ratu u medijima. Ali majku, mu, kako su znali na koju kartu da igraju još davnih osamdesetih i devedesetih godina prošloga vijeka?
Posljednji sukob ideja koji je rezultirao sa WW2 završen je do temelja razrušenom ”civilizacijom” njemačkog ”novog poretka”. Berlin nikada nije postao Germanija i centar Zapada po uzoru na Rim. Bio je, između dva rata i izolacionizam, baš ovakav kao Trump-ov danas. Došao je F.D.Ruzvelt, a američki džipovi su pobjednički ušli u Berlin i pomogli poslije Njemačku da prođe kroz katarzu, uljudi se i postane velika sila multikulturalnosti u sklopu liberalne misli. Hoće li ta misao dobiti šansu da nastavi? Mnogi naučnici kažu da hoće. Impozantna je sposobnost te ideje da, zasnovana na pravima, slobodi i zakonu, kao najbolja stečevina pismenosti Zapada, uči i biva bolja. I tu mi pada na um jedna umirujuća misao. Bošnjaci su lojalni toj misli i u tome pogledu su, za mene, na pravoj strani. A Tuđmanovim i Slobinim nasljednicima šta bog dragi da. Bacili su kocku i presli Rubikon. To je njihovih kultura posao da biraju ideje koje će ih voditi i da, kao odrasli ljudi, stanu iza svoga izbora. Možda u tome i izaberu da se obračunavaju sa svojim nacional-socijalizmom s kojim Balkan tradicionalno šuruje po receptu i Sovjeta i današnje Rusije? U tome poslu im neće pomoći da svoje nevolje, neodlučnost i nesposobnost da se obračunavaju sa svojim nacional-socijalizmom i kultur-rasizmom, prebacuju na druge. Pa makar i pod krinkom ksenofobije s kojom se, pakujući je u ”islam”, tako rado odnose prema Bošnjacima. Igra je velika. Velik je i ulog. A najveći je sama duša. Amerikanci se, kako reče Joe Biden, bore za samu dušu Amerike. Ako pobijede biće to lijep doprinos i borbi za duše naroda i zemalja na našim prostorima. I u tom svemu je dobro znati ko i za što se bori u staroj priči sa novim junacima u još uvijek samo informacijskom ratu.