Loading...
KulturaProza

Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (IV dio)

Imidž: pinterest.com

📖

16) Nisam hvalisavac al’eto da vam se povjerim: ovih dana bi trabala biti objavljena moja prva knjižica na italijanskom jeziku. Radi se u stvari o audio-knjizi koja sadrži deset kraćih istintih i satiričnih priča-događaja u kojima sam učestvovao tokom svih ovih dugih godina otkako “vojnikujem” po italijanskim kuhinjama. Rekoh “vojnikujem” jer raditi kao kuhar znači biti u kostantnom stanju pripravnosti kao da ste u ratu a ne na poslu. Šta je drugo nego rat kad vam u restoran u roku od pola sata uđe pedesetak gladnih i nestrpljivih osoba, koje ne samo da nemaju volje da čekaju nego i zahtjevaju da jedu jela koja nisu predviđena u jelovniku. Da bi uspio da zadovolji sve kuhar mora biti veliki strateg. Kad bih opet morao ići na front sigurno bih bio bolji vojnik, nakon mog skoro tri decenije dugog ratovanja po “šumama i gorama” italijanskih kuhinja. Naravno, u ovim mojim godinama na front bih otišao samo nakon detaljnog i pažljivog sociometrijskog testa: naime front je podnošljiv samo ako se na njega ide sa tebi srodnim ljudima. Naravno, to srodstvo može biti isključivo duhovno ili intelektualno. Može se raditi o zajedničkom interesu i ljubavi prema umjetnosti, starim politeističkim religijama ili sakralnoj arhitekturi. Pošaljite me na front sa bilo kim samo ne sa ljubiteljima fudbala. Još je Platon bio svijestan koliko je na frontu značajan afinitet među ratnicima. Ko je čitao Platonovu Gozbu sjetiće se Fedrove besjede koji na jednom mjestu kaže:”Kad bi jedan grad ili jedna vojska bili formirani samo od ljubavnika i voljenih osoba taj grad ne bi mogao biti bolje upravljan. Oni bi pazili da ne učine nešto loše i gledalii bi uvijek da budu časni i kad bi ratovali jedno pored drugog, iako bi bili malobrojni, pobjedili bi, tako reči, cijeli svijet”. Toliko o Platonu!
Nisam imao namjeru da moje kratke priče sa italijanskog prevodim na bosanski jezik. Ipak, pade mi na pamet da bi jedna od njih mogla da mi posluži da nastavim moje tegobne “teze i slike iz jednog neželjenog romana”. Unaprijed se izvinjavam zbog psovki. Naime, jednog radnika možete natjerati da vam godišnje odradi 400 radnih sati koji nisu predviđeni ugovorom. Možete ga ubijediti da treba biti strpljiv jer će mu ti sati biti plaćeni tek za 36 mjeseci. Možete mu u maniru liberalističkog prevaranta objasniti da ne postoje apsolutne istine, sem one da je čovjek po prirodi slobodan i da ta sloboda podrazumjeva ne samo slobodu govora i udruživanja nego i spremnost na tjeskobe onoga koji je u situaciji neprestanog seljakanja za poslom; jer ako kapital nema državljanstvo, ako fabrike nemaju državljanstvo zašto bi ga trebali imati radnici?! Danas jednom radniku u nedostatku organizovanog radničkog pokreta možete raditi šta hoćete. Sve sem jedne stvari. Ne možete mu oduzeti pravo na psovanje i nametati mu tamo neki politički korektan jezik iza čije ideološke uglađenosti stoji opscena neljudskost. Ah! Za malo da zaboravim! Ne dozvolimo sebi da ostarimo! Ko zna koliko još magičnih iznenađenja skriva za nas ovaj mirni progres ad infinitum! Sem toga starost nije više ono što je bila nekada: prirodna faza jednog života koji se bliži kraju i u kojoj su ljudi i žene refleksivniji. Starost još malo pa će postati moralni grijeh u ovom svijetu u kojemu neprikosnoveno vlada kult mladosti. Živimo u svijetu koji ne priznaje starost. Valjda nam stoga izgleda samorazumljivo da treba da radimo do sedamdesete. Neoliberizam ne poštuje niti naša fizička niti naša mentalna ograničenja.
Al’ da se vratim mojoj priči. Radi se u stvari o jednoj mini-drami u tri čina koju sam nazvao .”Jebi ga! Satjeraše me uza zid!”. Evo prevoda:

Prvi čin: dijalog se odigrava u jednoj staroj kuhinji sa plafonom prepunim vlage. Znajući da to zabavlja mog kolegu Andresa, inače homoseksualca, ja glumim da održavam konferenciju na izmišljenom njemačkom jeziku:
“Gezgeben shulzen hausen driven baich.Iht frushtuk ferscluz maacht!”.
Andres se histerično smije držeći jednu ruku na ustima dok drugom stišće muda. Kad prestane da se smije kaže:
“Podsjećaš me na Hitlera kad sa balkona priča gomili. Daj ponovi diskurs a mi ćemo vikati: Heil Hitler!”.
Ja: “Idi jebi se u guzicu! Ja se ne igram takvim stvarima!”.
Ćirilo: “U Amazonu prodaju Hitlerove figure. Naručio sam tri…trebale bi mi stići ovih dana.”
Andres: “Ne mogu da vjerujem da u Amazonu prodaju te zajebancije!”.
Ćirilo: “U Amazonu prodaju i satanin moralni kodeks…za njih je važno prodati…nije važno šta!”.
Ja: “Koji kurac ti služe Hitlerove figure?!”.
Ćirilo: “Jednu ću zalijepiti na vrh antene od mog auta!”.
Andres:”Šta treba da simbolizuje na vrhu antene? Kurac? Baš lijep falički objekat!”:
Ja: “Ok Ćirilo! A druge dvije zašto ti služe?”.
Andres:”Jednu će sebi zabiti u guzicu i uživati ko hajvan!”.
Ja: “Znaš Ćirilo ovo nije prvi put da pokazuješ da te Hitlerov lik fascinira?! Dobro kaže Andres. Razvali sebi čmar tim Hitlerovim figurama!”.
Ćirilo:”Zašto da ne? Falilo je malo da osvoji čitav svijet!”.
Ja: “Slušaj Ćirilo ja ću te osloboditi od tih glupih misli…”
Ćirilo:”Nećeš uspjeti…meni se sviđa da tako razmišljam…”
Ja: “Vidjećeš poslije pauze…”

Drugi čin: dijalog se odigrava u svlaćionicu koja smrdi na kuhana jela i naša oznojena tijela.
Ja: “Ćirilo pogledaj malo ovu knjigu.”,
Ćirilo:”Bertolt Brecht: Schweyk nella seconda guerra mondiale. Wow! Šta je ovo?”.
Ja: “Neću ti pričati cijelu knjigu…Ovaj Schweyk je prodavač cuka u Pragu kojeg njemački gestapo strpa u zatvor, a onda ga pošalje na ruski front da ratuje…Šta se dešava? Nijemci najebu ko žuti u Rusiji i bježe glavom bez obzira…onako nasumice…sem toga napadao snijeg i hladno je toliko da se mrzne dah…U takvim uslovima Schweyk susretne Hitlera …Bježi i on veliki diktator…Schweyk ga ne prepoznaje ali po uniformi vidi da je neka velika riba…i tako ga pozdravlja kao po navici: heil Hitler! Pošto fijuče vijetar Hitler ga ne čuje i pita: šta si rekao vojniče? Schweyk povisi ton …Kad je Hitler shvatio pozdrav kaže Schweyku: Dobro! Dobro! Zar me ne prepoznaješ? Ja sam Firer! A schweyk brže bolje odloži pušku i pozdravi Hitlera dižući obje ruke …rimski pozdrav i sa desnom i sa lijevom rukom…Kad malo dodđe sebi od iznenađenja Schweyk pita Hitlera kojim pravcem da krenu. Na sjever ne možemo, kaže Firer, jer je napalo puno snijega…na istoku je crvena armija…na jugu leže gomile mrtvaca…a na zapadu su moji Nijemci među koje se ne želim vratiti…Najednom Hitlera uhvati panika i počne da se kreće ubrzanim koracima u svim pravcima…nekoliko koraka na sjever a onda nazad na jug…nekoliko na istok…odmah potom nazad prema zapadu…I tako Schweyk shvata da od moćnog Hitlera nije ostalo ništa…jadnik koji se iz straha posrao u gaće…I mada je u istim govnima kao i firer Schweyk se oslobođen straha od diktatora zabavlja pjevajući mu ovu pjesmu…Daj Ćirilo pročitaj sam!”.
Ćirilo: ”Ne ideš ni naprijed ni nazad.
Ni uspravljen ni sagnut.
Na desno si polomljen, na lijevo spržen.
Zemlja pod tobom gori i vijetar ti sapliće noge.
I baš ako hoćeš da znaš
bilo šta da uradim biću u pravu:
il’ ću pucati na tebe
il’ ću ti se posrati na glavu!”
Andres:”Hahaha! Mirne savjesti ovakvu sudbinu bih požalio našem gazdi!”. Io; “I ja isto! Nek ide k vragu prokleti kurvin sin!”.
Cirillo:”Tiii? Pričaš kurcu! Ti si najponizniji od svih nas!”.
Io: “Ne seri majke ti! Ja sam jedini koji je imao hrabrosti da se svađa s njim!”.
Cirillo:”U pravu si…Al’ si zaboravio šta si uradio sa onim jebenim ječmom kad nam je stigla naredba od higijenskog zavoda da ga bacimo jer su pronašli u njemu štetne metale….”.
Io: Pa dobro ja sam skuhao trideset kilograma ječma koji je imao u sebi opasne metale…ali to nije bila moja volja…šta bi ti uradio da ti gazda naredi da ih skuhaš? Siguran sam da bi i ti uradio isto…Sem toga bio nam je došao novi zdravi ječam al’ je gazda naredio da skuham i onaj kojeg smo morali baciti…Ako je jedini cilj zaraditi onda je sve dozvoljeno. Tako funkcioniše ovaj jebeni svijet!”.
Ćirilo:”Ipak si kriv i ti koliko i gazda!”.
Ja (pognute glave): ”Možda si u pravu! I najgori ratni kriminalci se pravdaju činjenicom da su bili obični izvršioci naređenja koja su im stizala odozgo…Jebi ga skuhao sam onaj jebeni nezdravi ječam…Bio sam efikasan izvršioc! Lako je imati perfektnu moralnu percepciju samoga sebe kad nisi nikada stavljen u iskušenje…Da nisam skuhao onaj jebeni ječam gazda bi mi dao otkaz…to je sigurno…i kud bih u ovim godinama…zar si zanijemio Ćirilo? Reci nešto!”.

Treći čin: Kad primjetim da je svlaćionica prazna ljutito pljunem na pod i odlazim u kuhinju na rad.

17) Priča koja slijedi desila se na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, prije no što će taj rat postati sukob svih protiv svih. (bellum omnium contro omnes); desila se dakle prije no što će izbiti bošnjačko – hrvatski sukob. Ja sam u to vrijeme stanovao na Panjevini, u naselju na padinama brda Hum na čijem je vrhu, u starim austrougarskim utvrđenjima, Srpska vojska bila postavila haubice i minobacače. Dio Panjevine u kojemu sam živio bio je naseljen večinom hrvatskim stanovništvom, i koje je po izbijanju rata organizovalo odbranu naselja. Desilo se tako da su Bošnjaci sa Panjevine mahom ušli u redove hrvatskog vijeća odbrane. Tek godinu dana poslije shvatićemo da je naša mobilizacija u HVO-u bila fatalna greška prouzrokovana plitkošću našeg političkog rezona. Al’kad malo bolje razmislim u onom momentu nije bilo alternative. U HVO-u su bili svi moji prijatelji Hrvati. Ja sam samo slijepo vjerovao u onu starinsku: kud svi Turci tu i mali Mujo! Doduše imao sam veliki broj prijatelja i u srpskoj vojsci pa nisam otišao s njima. Šalu na stranu. Albert Camus bi rekao:”Vivre, c’est faire vivre l’absurde”. (Živiti znači održavati apsurd u životu). Naravno shvatićete da je moje ironiziranje samo psihološki mehanizam samoodbrane od nelagodnosti koju osjetim pri pomisli da sam dao moj mali individualni prilog kolektivnom ludilu jugoslavenskog rata. Možda mi je dobro rekao Goran, moj komšija Srbin:”Kad završi ovaj rat sve vas koji ste učestvovali u njemu biće stid”. A ja se i dan danas u samome sebi branim pa mu kažem kao da stoji tu kraj mene:”Eh dragi prijatelju, da si ti bio pošten ispeo bi se na brdo Hum da kažeš tvojim do zuba naoružanim sunarodnjacima da nema potrebe da te brane od tvojih komšija Hrvata i Bošnjaka”. I tako, evo, provedoh zbog onog prokletog rata, i nisam jedini (!), čitav jedan život iznutra razjeden nerješivim moralnim dilemama. Nakon rata nije mi se desilo da osjetim radost koja ne bi bila potisnuta kajanjem zbog mladalačkog grijeha; kao da samom sebi negiram pravo na radost i sreću. Pitam se da li ću uspjeti psihološki preživiti ova dva sukobljena pokreta koja osjećam u duši: vječni pokret samooptuživanja i sporadični pokret samoopravdavanja i stigmatiziranja drugih.
Tog jutra, nakon što su cijelu noć granate padale po zapadnoj strani Mostara (onu istočnu su držali Srbi), gradom je vladala sablasna tišina. Mene i mog druga iz djetinjstva Ajdina bili su ostavili na drugom spratu jedne nedovršene kuće da čuvamo stražu. Sa te kuće imali smo kakav takav pogled na vrh Huma gdje se nalazila Srpska vojska. Sem toga, sa te kuće mogli smo vidjeti skoro čitavu istočnu stranu Mostara. Imali smo naređenje da pucamo na sve što se miče bilo na vrhu Huma, bilo na istočnoj strani grada. Ja i Ajdin se dogovorismo da ako ne budu pucali Srbi da ne pucamo ni mi. Zašto bismo bez ikakvog razloga odavali naš položaj? Nisam bio spavao čitavu noć i bio sam konfuzan. Vrzmala mi se po glavi Kjerkegorova analiza starozavjetne priče o Abrahamu i njegovom sinu Isaku. Kao u bunilu mislio sam da ne bih nikada dao svom sinu ime Isak jer to bi značilo kao da podsvjesno želim preživljavati unutarnju Abrahamovu dramu: odluku da uprkos ljubavi prema njemu žrtvuje Isaka u ime tamo neke vjere u Boga. Čitavo Kjerkegorovo veličanje Abrahama mi se činilo kao apologija Abrahamove odlučnosti da počini zločin. Svi naivno tvrde da etika proističe iz religije, da je nemoguće biti moralan bez vjere u Boga. U Abrahamovom slučaju dešava se upravo suprotno. Abraham odlaže etiku da bi afirmisao vjeru. Sem toga, pitao sam se, zašto bi Bog koji je čovjeku dao moralni zakon da ne ubije, zahtijevao od Abrahama da žrtvuje ono što mu je najdraže: vlastitog sina? “Ako Bog uistinu postoji predlažem da ga pošaljemo u Bergasse br.19 gdje je ordinirao Frojd. Ako je Bog ideja jednog čovjeka, onda je taj seronja bio šizofreničar! Tri semitske civilizcije su izgrađene na priči o Abrahamu! Tri armije budala spremnih da ubiju u ime boga! I tako Dostojevski bi trebao biti največi um svjetske književnosti. Kad ne bi bilo boga sve bi bilo dozvoljeno. Sranje! Obično sranje! Baš zato što uobražavamo da ga ima dozvoljavamo sebi sve. To je istina! I zašto ja ovdje čekam da se nešto pomjeri pa da otvorim vatru. U ime kojeg boga mi naređuju da pucam…kurvini sinovi…kučkini sinovi…”, bujica podivljalih misli bila je preplavila moju skoro pomračenu svijest.
Najednom začuh korake. Na vratima je stajao naš komandir.”Zašto niste pucali? Zar niste vidili osobu odjevenu u crno sa tri ovce u bašti pored pravoslavne crkve?”, pitao je Ajdina.”Bila je to neka stara baba a ne vojnik…zato nisam pucao…”,odgovorio je Ajdin.”Bilo vam je naređeno da pucate!”, povisio je glas komandir.”A junaštva i herojstva! Pucati na neke tamo stare obezglavljene babetine koje nisu ni svjesne opasnosti…haha!”; odgovorio je ironično Ajdin.”Poslaću vas na prijeki sud!”,razderao se komandir stiščući pesnice.”Jebo te prijeki sud…ovo nije Titina vojska…zaboravio si da sam dobrovoljac…ja pucam na koga hoću i kad mi je ćeif! I sad skini mi se sa kurca matere ti!”, zaprijetio je Ajdin. Kad je komandir napustio kuću rakao sam:”Ja nisam vidio nikakvu babu”.
“Ti si spavao…pričao si u snu…spominjao si Abrahama, Dostojevskog i nekakve kurvine sinove…gledaj šta si uradio…razbucao si tvoju nolitovu knjigu na čirilici… Nisam htio da te budim…shvatio sam da si nešto značajno zaključivao.. haha!…ko zna zašto si razbucao tu knjigu..jesi li pomahnitao? Nosaš sa sobom knjige na čirilici na ovakvom vaktu…optužiće te da si četnik! Haha”, smijao se Ajdin.

18) Ponekad rezonujem ovako: da smo svi rekli ne(!) prokletim nacionalistima i njihovim partijama, rata u Jugoslaviji ne bi bilo. To je naravno utopija, reči ćete, jer mi smo rulja koja sama bira svog tiranina i dobrovoljno prihvata da bude poslata u klaonicu. Mi nismo ništa drugačiji od plebejaca nad kojima se u šesnaestom vijeku zgražavao mladi francuski humanista Etienne de la Boetie.”Onaj koji dominira nad vama ima samo dva oka, dvije ruke, jedno tijelo, nije ništa drugačiji od bilo kojeg malog čovjeka iz bilo kojeg vašeg grada, osim što ima jednu prednost koju mu sami vi dajete – prednost da može da vas uništi. Odakle bi uzeo tolike oči da vas špijunira kad mu vi nebiste dali te oči? Kako bi mogao imati tolike ruke da vam zada udarac kad ih ne bi uzeo od vas?…Zar ima bilo kakvu moć nad vama koja nije vaša?…vi hranite vaše sinove da bi ih on u najboljem slučaju poslao da se bore u njegovim privatnim ratovima,(…) i da bi ih načinio instrumentima njegove pohlepnosti i poslušnim izvršiocima njegovih osveta…BUDITE ODLUĆNI DA MU NE SLUŽITE VIŠE I POSTAĆETE SLOBODNI”. (Diskurs o dobrovoljnom ropstvu)
Skoro trideset godina nacionalističkih partija na vlasti koje profitiraju u permanentnom vanrednom stanju kojeg stvaraju same?! Pod ustavnom klauzulom konstitutivnog naroda krije se gorka istina o nama: svi skupa smo dobrovoljno roblje!

19) Otkako mi je moj mladi kolega Ćirilo stavio na znanje da nije samo kriv moj gazda koji mi je naredio da skuham metalima zageđeni ječam nego i ja koji sam ga poslušao, ne mareći za zdravlje osoba koje će taj ječam pojesti u meni se do najmanjeg detalja probudilo sjećanje na ono jutro u kojemu Ajdin nije ispoštovao naređenje da otvori vatru “ na sve živo što se pomakne”. I dan danas se divim njegovom odlučnom i drskom glasu kojim je u neku stvar poslao našeg komandira. I već shvatam da iza divljenja Ajdinu čuči još jedno od onih mnogih napasnih moralnih pitanja kojim će me moj SUPEREGO bičevati danima ako ne mjesecima: da sam bio na Ajdinovom mjestu da li bi i moj glas bio tako drzak i odlučan?

20) Neki muslimanski teolozi uspostavljaju jasnu distinkciju između onog što Alah naređuje i onog što želi da bude učinjeno, tj. između njegove naredbe i njegove volje. To dolazi do izražaja u mitu o Satani. Kad je Alah od zemlje stvorio Adema i naredio Satani da klekne pred njim, Satana nije poslušao Alaha zbog čega je prognan iz dženeta, što ne znači da njegova neposlušnost nije izražavala Alahovu volju. Naime, kažu ovi teolozi, Alah je htio da ga Satana ne posluša. Jer pošto se kleči samo pred Svevišnjim to znači da bi Satana, u slučaju da je kleknuo pred Ademom, uskratio poštovanje Alahu.
Dozvolite mi jednu mostarsku izreku: meni ova priča malo čuhne! Zašto bi Alah na ovakav način iskušavao svoje meleke? Ako vas interesuje šta mislim evo da se izjasnim: Satana je jako dobro shvatio ovo pakleno poigravanje sa njim. I zato kad ga Alah protjeruje iz dženeta, i mada zna da je njegov “grijeh” spram Alahu bio insceniran od samog Alaha, Satana to prihvata kao neupitnu Alahovu volju koju je slavio oduvijek i zbog koje nije kleknuo pred Ademom. Satana je dosljedan samome sebi,  što se ne bi moglo reći za Alaha koji je bez ikakvog vidnog razloga, ako ne iz puke volje da se poigrava s njim, od Satane načinio simbol za svo zlo koje postoji na zemlji.
Na svu sreću pa se radi o mitološkim bićima. Ipak, te mitove napisao je čovjek što znači da se takve stvari dešavaju i u svakodnevnom životu. Ako imate neko slično iskustvo, u ulozi Satane ili ulozi Alaha, svejedno je, javite mi. Po meni Satanina tragedija nalikuje na tregedije Staljinovih saradnika palih u njegovu nemilost, s tom razlikom što su oni danas mahom rehabilitirani, a Satana, kako stoje stvari, neće nikada.

Vezani članci:

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (I dio)

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (II dio)

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (III dio)

2 comments
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »