Loading...
EsejiFilosofijaKultura

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (II dio)

Podveležje, theapricity.com

Piše: Erman Jakupi
Nastavak I dijela koji je u linku ispod

📖

Jednom, bilo je to još za vrijeme komunizma (najvjerovatnije 1983.godine), dok sam spremao ispit iz istorije društveno –političkih teorija, nabasao sam na jedan kraći tekst Arifa Tanovića u kojemu se profesor branio od optužbi za neki plagijat. Sjećam se jedne rečenice koja je manje više bila formulisana na sljedeći način:”Marks napisao, njega citirao Engels, Engelsa citirao Lenjin, Lenjina Muhamed Filipović a Filipovića citirao ja. Na kraju ispalo ukrao Arif Tanović!”. Kad sam pročitao tekst izašao sam pred vrata i skriven u mraku smotao jedan poveći džoint. Bilo je ljeto i u bašti se tačno pet svitaca, koliko je i filozofa u gore navedenoj rečenici, palilo i gasilo kao da su međusobno razmjenjivali poruke ili se takmičili ko će više osvojiti mraka. A onda sam onako napušen pomrsio konce i razmišljao:”Eno onaj svitac kod šupe svijetli najviše…Ono je Marks …onaj pred prozorom moje lijepe komšinice je Engels…zagleda unutra ne bi li je vidio golu…Da, da ono je Engels i njemu su bile drage žene. A onaj tamo…haha…tamo kod poljskog klozeta što svijetli najmanje…ono je Arif…fantastično!! A Lenjin gdje je? A eno ga tamo pod gazdinim prozorom…strpljivo čeka da gazda izađe da se popiša…čak će mu posvijetliti put do klozeta, a onda eksproprijacija eksproprijatora. Nego šta? Vidi, vidi! Filipović sleti na serdžadu! Fantastično!! Svijetle se, pale se i gase i prenose jedno drugome, s koljena na koljeno, sa zatioka na zatiok, tajne i svete istine u koje su upućeni samo malobrojni izabrani…” A onda Marks, Engels, Lenjin i Filipović nestadoše. Osta samo Arif da se pali i gasi. I nikako da se makne od klozeta. “Arife lopove!”, razderao sam se i prsnuo u smijeh.

7) Rat sam dočekao kao savršeno oformljen anarhist. Sa knjigama Bakunjina sam se susreo po prvi put u Francuskoj; išao sam tamo, nakon fakulteta, da radim u fabrici mog daidže i tako zaradim koji dinar. Kao što vidite propustio sam priliku da čitam Sartrova dijela na originalnom jeziku. Umjesto njega, čitao sam Bakunjina, jednog Rusa, koji je kod nas bio praktično nepreveden. Kao što je Arif u svojim knjigama citirao Marksa tako sam i ja u diskusijama sa mojim prijateljima citirao Bakunjina. Za mene je Bakunjin postao opsesija. Niko me nije mogao uvjeriti u suprotno: male države, kaže Bakunjin, su vrle samo zato što su nemoćne i slabe, a moćne države se zasnivaju na zločinu. Zločin je “realna osnova političke egzistencije nacija opijenih i dominiranih idejom države”. Država je samo jedna apstrakcija u ime koje se zahtijevaju ljudske žrtve. I nacija je jedna takva apstrakcija. Cilj je uništiti državu kao centralizovanu moć uspostavljenu nasiljem ili nametanjem autoriteta nekog apstraktnog principa i stvoriti slobodne federacije pojedinaca, asocijacija, opština, provincija, regija i nacija polazeći od njihovih realnih potreba i prirodnih tendencija.
Sa ovakvim intelektualnim prtljagom ne postaje se šehid! Nisam bio spreman umrijeti za političke aspiracije koje nisam osjećao kao svoje. Više nego napadnut osjećao sam se žrtvom apstrakcije državortvornosti. I ako sam bio napadnut nisu me napadali Srbi nego njihova država.”Ukinite vaše države! Baš sam radoznao da li bi i u toj situaciji Bošnjaci i Srbi bili nesposobni da se udružuju u federacije slobodnih gradjana?”, razmišljao sam.

matrixworldhr.com

8) Mada je bilo ljeto na vrhu planine Velež bilo je hladno. Ne sjećam se više zašto su nas poslali baš gore, na vrh Veleža, da obezbjeđujemo tv-relej. Te noći je padala neka sitna ledena kiša dok sam čuvao stražu i pušio marihuanu koju sam uzgojio sam u jednoj napuštenoj i zarasloj bašti pod Humom. Bio sam gladan i zalud sam prevrtao po ruksaku ne bih li našao neku zaboravljenu konzervu. Umjesto konzerve na dnu ruksaka napipao sam moj crveni kliker. Taj kliker sam imao od djetinjstva i o njemu sam uvijek vjerovao da mi ga je poklonio moj otac prije nego što je otišao na put sa kojeg se nikad nije vratio. Upalio sam šibicu da vidim kliker. Kao mali vjerovao sam da je u njemu moj tata ostavio svu svoju snagu da bi me štitila. Čvrsto sam stisnuo kliker u šaci i rekao:”Ja sam mali tata!”. Tako me je moj otac zvao.
A onda su dolje na podveleškim linijama otpočeli sa pucnjavom. Promatrane iz daleka noćne bitke su, sa svim onim užarenim projektilima koji su prelijetali nebo a onda se rasprskavali pri padu na zemlju, izgledale kao nevine video igre. U bitkama promatranim iz daleka postoji samo jedan protagonista: ljudski rod koji plaća danak svojoj gluposti. Stisnuo sam još jače moj kliker u oznojenoj šaci i osjetio kako mojim moždanim vijugama odjekuju, kao zlokobni vojnički koraci u noći, stihovi jedne apokaliptičke pjesme od Gotfrid Bena:
“Uništenja! Ali tamo gdje se nema više ništa uništiti/čak i ruševine znaju ostariti/zarasle u korov i cikoriju…”.
Negdje pred zoru došla nam je naredba da hitno napustimo relej i vratimo se na Podveležje gdje su naše postrojbe bile prinuđene na povlačenje. Postojala je opasnost da Srpska vojska zauzme cestu koja je vodila ka releju. U tom slučaju bismo ostali bez odstupnice i postali njen lak plijen. Nas je bilo petnaestak i imali smo samo jedan pinzgauer. Možda bismo stali bez problema da nije bilo one proklete veš mašine koje su dva brata blizanca ukrali u releju i natovarili u pinzgauer da bi je poklonili voljenoj mami. Kad smo se pobunili i zatražili od braće da istovare veš mašinu jedan od njih je rekao:”Prvom ko dirne moju LIJEPU sasuću čitav rafal u glavu”. ”Daj krcajte se…brzo …nije vrijeme za prepirke!”, razderao se naš komandir. Kao i uvijek popeo sam se posljednji na pinzgauer. Stajao sam na samom uglu držeći se za ceradu sa gornjim dijelom tijela nagnutim prema vani. Kad je auto krenulo svom brzinom izgubio sam ravnotežu i zamalo da ne padnem.”Jebi ga!”, povikao sam prestravljen. U tom momentu neko me je uhvatio za ruku i svom snagom privukao unutra. Najednom sam se našao na podu pokraj LIJEPE zbog koje zamalo da izgubim život. ”Sve je u redu, nisam zalud čitavu noć stiskao tatin crveni kliker!”, pomislio sam.

9) Prije no što sam napustio Mostar, shvativši da je u ratu moj život vrijedio manje od jedne veš mašine, otišao sam na Tekiju da vidim još jednom kuću mog dede. U njoj je prije rata živio moj daidža Izo sa familijom. Kad je izbio rat daidža je napustio kuću i otišao u Francusku. Stara kapija bila je otvorena a kuća posve prazna. Provalnici su bili odnjeli sve; samo su na zidovima u dedinoj sobi još uvijek stajale obješene slike ćabe i bivšeg turskog predsjednika Kemala Ataturka. Meni te dvije slike nisu značile ništa ali sam shvatao zašto su bile tu na zidu dedine sobe: najvjerovatnije da su one predstavljale simbolički universum svih starih Bošnjaka nikad priznatih od strane arogantnih politika južnoslavenske braće.
U kuhinji je bila ostala samo jedna rasklimatana stolica. Sjeo sam na nju i gledao kroz prozor na kojemu je stajala jedna stara saksija sa nekim uvelim cvijetom. Najvjerovatnije da je to nekada bio kaktus. Pod tim prozorom kad sam bio mali i za dedina života stajo je kauč na kojemu su uvijek sjedili on i nena. Ispred kauča bio je stolčić kojeg su koristili samo kad bi njih dvoje i drugi ukućani pili kafu. I najednom, sjećanje me odvede u onaj dan kad je daidža Husa stajavši na vratima kuhinje rekao dedi i neni:
“Danas zamalo da ispadnem iz autobusa!”.
“A zašto?”, pitao je dedo.
“Nije se moglo ući u njega…Toliko je naroda bilo…ja se jedva ispeo…vrata se nisu mogla zatvoriti…zamalo da ispadnem…da nije bilo Perinog Zdravka da me pridrži ko zna šta bi bilo…Života mi moga! Spasio me od najgoreg!”, objasnio je daidža Husa.
“Eto vidiš…taj Zdravko! To ti je pravi brat!”, uzviknuo je dedo.
“Vjeruj svašta!”, prokomentarisala je nena.

10) I tako svaki put kad uključim moju nokiju i na njenom displey-u se pojave dvije zagrljene ruke, i ja kao da osjetim ruku onog vojnika kako me svom snagom vuče za moju i spašava me da ne ispadnem iz pinzgauera u punoj brzini. Ta ruka je za mene nešto mnogo više od božije ruke ispružene ka Adamu sa Mikelandjelove freske. Kad malo bolje razmislim Božija ruka je napustila Adamovu dok je ruka vojnika koji me je spasio našla moju.  Jer mnogo je bogova, polubogova ili ljudi koji vas stvaraju onakvim kakvim vas žele i mada ih vidite uvijek na horizontu, sa rukom ispruženom prema vama, oni su vam tako daleki. S druge strane, malo je istinskih ljudskih ruku koje vas zgrabe upravo u onom momentu kad za njom imate najveću potrebu.

http://bosanskipogledi.com/2018/11/02/sto-teza-i-slika-iz-jednog-nezeljenog-romana-i-dio/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »