Erman Jakupi
?
Svaku veče kad uključim moju staru i besmrtnu Nokiju, koju ljubomorno čuvam i koristim kao budilnik, na njenom display-u pojavi se slika na kojoj se vide dvije ruke: jedna veča ruka koja kao u nastupu roditeljske nježnosti i zaštitničkog instikta obgrljuje jednu manju ručicu. Mogu samo naslutiti ono što bi ova slika trebala komunicirati podsvijesti osobe koja koristi ovaj telefon: ta slika računa na našu infantilnu potrebu za roditeljskim afektom i porodičnim okriljem. Sa nokijom dakle nismo sami nego postajemo dio jedne nove komunikativne zajednice kao surogata familije. Tako slika na display-u moje nokije ima inkluzivnu logiku tj.logiku uključivanja, prihvatanja i na jednom višem emotivnom nivou zbrinjavanja.
Često mi se desi da me slika sa dvije ruke na mojoj nokiji podsjeti na jednu Mikelanđelovu fresku. Radi se o fresci “Stvaranje Adama” na kojoj maestro prikazuje Boga i tek stvorenog Adama kako jedno prema drugom pružaju ruke i skoro da se dotiču kažiprstima. Adam je stvoren po božjoj slici i prilici i njegova fizička ljepota na Mikelanđelovoj fresci izraz je savršenstva božanske misli. Činjenica da se Adam i bog ne dotiču po mnogim tumačima ove freske bila je namjerna. Naime Mikelanđelo je htio reči da čovjek ne može doseći perfekciju Boga. Ipak, mislim da bi freska bila posve drugačija da je Mikelanđelo htio komunicirati ovu banalnu istinu. Najvjerovatnije da ne bi prikazivala Boga sa ispruženom rukom prema Adamu. U samom momentu u kojemu je stvoren, Adam je osjetio čežnju za Bogom, šta više postaje svijestan samog sebe posredstvom te čežnje. Možda je Slavoj Žižek u pravu kad kaže da čovjekov problem nije u tome što ne može postati Bog nego u tome što zbog božanske iskre u sebi ne uspijeva u potpunosti postati čovjek. Adam je stvoren od strane Boga i u njegovoj prirodi ima nešto božansko. To je njegova čežnja za Bogom. Ali ni Bog nije Bog ničega, nego Adamov Bog, Bog koji je stvorio čovjeka i svijet kojim ovaj treba da raspolaže. Bog se “afirmiše” u aktu stvaranja Adama. Tako čovjek teži Bogu ali i Bog teži čovjeku. Jedno se prepoznaje u drugom. Njihov fizički kontakt je nemoguć što ne znači da je takav i onaj inteligibilni. Mikelanđelov Bog sa freske “Stvaranje Adama” je Bog koji se ne protivi da bude predstavljen na jednoj slici i kao takav čovjeku dostupan Bog. To nije jevrejski ili muslimanski transcendenti Bog ,”nadosjećajna” realnost koju je moguće dočarati samo negativno tj. kao totalno odsustvo slike o njoj. Ako je Frojd u pravu kada tvrdi da je ideja Boga psihološka zamjena za oca onda u “naslikanom Bogu” i “Bogu kojeg je zabranjeno naslikati” naslućujemo dva tipa oca od kojih je onaj prvi najvjerovatnije brižniji i inkluzivniji roditelj. Naravno djeca ne slijede uvijek primjer roditelja. Kao što je moguće nemilosrdno dijete milosrdnog roditelja tako je moguće i obratno: milosrdno dijete nemilosrdnog roditelja.
Kao što se djeca jedne familije doživljavaju kao konkurenti u pogledu zadobijanja roditeljske naklonosti tako se I božija djeca isključuju međusobno u viječitoj dijatribi ko je istinski božiji narod. Kao da je senzacija koja nam se najviše sviđa senzacija da smo privilegovani tj. da nas se srdžba roditeljska kad smo djeca ili božija kad smo odrasli ne dotiče. A šta ako s razlogom ili bez razloga postanemo predmet gazdine srdžbe na poslu? Tačno je da danas ne živimo u totalitarnim društvima. Ipak, dinamike mikro- totalitarizma je lako prepoznati na našim radnim mjestima gdje smo često svjedoci “lova na žrtveno jagnje”, tj.isključenja jedne osobe od strane kolega samo zato što je ona pala u nemilost gazde. U osobi koja iole ima osjećaj za pravdu ovakve situacije bude spontani anarhistički revolt protiv bilo kakvog oblika strogo utvrđene hijerarhije. Sama činjenica da su sve kolege jednog radnog mjesta de facto potčinjene jednom te istom gazdi ne čini ipak da oni postanu međusobno solidarniji. U Hegelovskoj dijalektici gospodara i sluge gospodar je gospodar jer je spreman rizikovati (sopstveni život) ali je sluga taj koji radeći dospjeva do svijesti da od njegovog rada zavisi i njegov gospodar. I ta bi svijest trebala biti pokretački motiv njegove emancipacije. Ipak, sve sluge ne teže emancipaciji. Mnoge sluge se zadovoljavaju statusom privilegovanog sluge. Sve teorije revolucije u posljednja dva vijeka polagale su nadu u samoosvješćenog slugu koji će kao takav postati kovač vlastite sreće (homo faber) i uspostaviti dugo žuđeni ideal pravednog besklasnog društva. A šta ako slugu koji se radikalizirao ne pokreću ideali nego ambicija da postane gospodar koji će imati slugu? Zar i on u sukobu sa vlastitim gospodarom da bi ga “obezgospodario” ne bi trebao biti spreman da rizikuje vlastiti život. Max Stirner, kojeg je Marx kritikovao u djelu Njemačka ideologija, ima slične sumnje kad piše:”Mi smo rođeni slobodni, ali, gdje god da pogledamo, vidimo da su egoisti od nas načinili robove. Da li to znači da i mi trebamo postati egoisti?”
Poznata je činjenica da je Božije obraćanje čovjeku univerzalno. Bog ne priča pojedincima nego ljudskom rodu mada za to koristi pojedince. Ako pretpostavimo da je Bog ljudska invencija onda je ova univerzalnost njegovog obraćanja čovjeku znak čovjekove želje za jednakošću ljudi kao pojedinaca. Ipak, ta jednakost ostaje teorijska i apstraktna jer smo psihološki predisponirani, naročito na grupnom nivou, da odbijamo da tog Boga altruistički podijelimo sa drugima. Sa nelagodnošću priznajem da je John Stuart Mill posve u pravu kada kaže:”Imamo često priliku primjetiti da u ljudima zahvalnost prema Bogu najviše razvija činjenica da se Bog prema nekim njihovim bližnjim nije pokazao tako dobroćudan kao prema njima samima”. Ništa tako dobro ne dokazuje ovu istinu kao molitva :“Ne daj Bože!”, koju znamo ponizno izgovoriti uvijek onda kad nam kažu ili kad vidimo da se nekome dogodilo nešto loše.
Jedno takvo dvosmisleno: ponizno ali i zlobno “Ne daj Bože!” čuo sam jednom na frontu u Podveležju. Stajali smo nas pet šest vojnika iza jedne stijene i pričali viceve. Niko se nije smijao. Valjda zato što smo znali da nismo sebi mogli dozvoliti da se opustimo previše. Podmukli napad neprijatelja bio je moguć u svakom trenutku. Ja ih nisam slušao. A onda je došao red na mene. Trebao sam ispričati jedan vic. U onom momentu imao sam želju da pričam o bilo čemu: o natalitetu u ratno doba, o tehničkoj prevlasti neprijatelja, o jugoslavenskom ustavu iz 1974 koji je omogućavao mirni i legalni razvod među republikama, o tome da smo etički pali na razinu Arkanovih divljaka jer nismo osudili rušenje pravoslavne crkve u Mostaru…..o svemu, čak i tome da sam se kao šizofreničar podjelio u samome sebi na patriotu i stranca i o tome kako stranac u meni jedva čeka da pljune patriotu u lice. Sve bih im ispričao samo ne jedan banalni vic. Zašto bih morao? Jednog od njih vidio sam dan ranije kako u biblioteci kasarne “sjeverni logor”, nakon što je izvršio veliku nuždu, briše guzicu listom papira kojeg je iskinuo iz jedne knjige. Posrao se na sred biblioteke! Kad sam se zgrozio nad onim što je učinio, on, ta do beskonačnosti naduvana nula, mi je odgovorio:”Šta ima veze? Ovo su ionako četničke knjige!”. Od kad je Tomas Man postao četnik? Da smo ja i seronja iz biblioteke bili oboje patrioti onda bi među nama zasigurno postojao filing?! Ali ja nisam više bio patriota. Postao sam Stirnerov “jedini”i u glavi su mi bubnjale njegove riječi koje sam znao na pamet:”Kako možete biti uistinu jedini sve dok među vama postoji bilo kakva veza?”
Ja nemam šta da podjelim s ovim ljudima osim zajedničkog neprijatelja. Biće dovoljno da se pomjerim odavde i za mene će nestati i oni i zajednički neprijatelj koji me vezuje za njih. Za početak nek znaju da od mene neće čuti niti jedan vic, razmišljao sam.
I zato im skoro razjaren rekoh:“Ja ne znam niti jedan vic!”.
“Ma daj nije moguće. Mostarac koji ne poznaje niti jedan vic”, reče jedan od njih dok su drugi buljili u mene uvrjeđeni.
“Ako vam se sviđa poezija mogao bih vam izrecitovati jednu pjesmu!”, predložih zajedljivo.
Na ove riječi svi prsnuše u smijeh. Uvijek isti vojnik procjedio je kroz zube:
“Može ona o sedam malih kučića”.
“Sve može samo ne vic”, odgovorih tvrdoglavo.
A onda se među nas ušuljao jedan čovjek. Niko nije primjetio da se već duže vrijeme skrivao u blizini stijene. Kad je shvatio da smo njegovi, tj. da nismo Srbi odlučio je da nam se, na naš užas, pokaže. Čovjek nije imao pola nosa; disao je teško na dvije preostale rupice, dvije još uvijek nezarasle rane. Nije bio naoružan. Digao je obje ruke uvis da bi nam pokazao da ima miroljubive namjere. Mi smo ga gledali prestravljeni i niko od nas kao da nije imao hrabrosti da započne razgovor sa njim.
“Geler mi je raznjeo nos.”, reče čovjek potišteno i kao izvinjavajući se. Opet ne rekosmo ništa.
“Imate li šta za pojesti? Nisam jeo ništa evo već tri dana”, obratio se svima nama i ne gledajući nikoga osobno.
“Naravno!”, kao trznut iz ružnog sna odgovorio je jedan vojnik. Brzinom munje izvukao je iz ruksaka komad hljeba i jedan gavrilovićev mesni narezak. Kao u bunilo zamalo ne prsnuh u smijeh. Mada smo govorili da su nas ubijali samo zato što smo muslimani, nastavljali smo da jedemo svinjeće mesne nareske.
Čovjek je ponizno uzeo hranu, klimnuo glavom u znak zahvalnosti i zaputio se bezvoljno u pravcu Mostara. Mi smo gledali za njim i pustili ga da ode i ne pitajući se ko je i odakle dolazi. A onda sam čuo vojnika koji mu je dao hranu kako uplašenim glasom i sa rukom na nosu kaže:
“Bog nije bio milostiv prema njemu…Bože me sačuvaj!”. Kad sam ga pogledao u lice primjetih da mu je desna strana usta bila ukočena, još malo pa paralizovana, dok se lijeva strana izvijala u skoro neprimjetan i neprirodan osmjeh.
http://bosanskipogledi.com/2018/11/07/sto-teza-i-slika-iz-jednog-nezeljenog-romana-ii-dio/