(Autor – Eirik Jensen, advokat i magistar filozofije. Učitelj meditacije i urednik časopisa Dyade, udruženja akademske meditacije ACEM, Norveška. Prim.prev.- Članak je zbog dužine izdijeljen na dva dijela)
Preveo: Sanjin Salahović
Stid je osjećanje koje izražava negativnu procjenu samoga sebe ili nečega što smo učinili
Aristoteles ukazuje također da možemo osjećati stid kad poredimo sebe sa drugima sa kojima imamo šta zajedničko i gdje se osjećamo na neki način gubitnicima:
Jedna druga loša stvar za koju se stidimo je kada ne osjećamo da učestvujemo u časnim stvarima u kojima svi ili skoro svi, koji liče na nas to čine. Sa ”liče na nas” mislim na druge pripadnike iste rase ili nacionalnosti, starosne dobi ili familije poput svoje i generalno onih koji su na neki način istoga nivoa kao mi. Kada smo na ”istom nivou” sa drugima, sramota je biti, na primjer, manje obrazovan od drugih. I tako uglavnom i u drugim primjerima gdje se različitost od drugih tumači kao vlastita greška.
Stidimo se više ako se ono što je sramota čini otvoreno pred očima drugih
Aristoteles ide dalje i opisuje samo osjećanje stida i ukazuje, kao što su mnogi poslije njega ukazali, a što se uzima za centralni sadržaj fenomena stida – mi rado osjećamo stid pred drugima, ali pri tome primarno onima koji nam nešto znače:
Pošto je stid mentalna slika diskreditacije, gdje se mi formiramo prema njemu, a ne prema posljedicama i brinemo se samo o tome šta drugi misle upravo zbog izbora ljudi na koje se zabrinutost odnosi, ispada da se mi stidimo ljudi koji nam nešto znače. To mogu biti ljudi koji nam se dive ili kojima se mi divimo, oni s kojima se ogledamo, konkurišemo i oni koji imaju poštovanja vrijedno mišljenje o nama. … Osjećamo veću sramotu ukoliko se to sramotno dešava otvoreno pred očima drugih. Otuda poslovica:”Stid obitava u očima”. Iz tog razloga najveći stid osjećamo pred onima koji su uvijek sa nama i koji primjećuju i prate šta radimo, jer u oba slučaja, njihove oči su sa nama… I ne stidimo se samo u odnosu na ono sramotno što činimo ponašanjem, nego također na vidljive dokaze naših radnji. I ne samo zbog skandaloznih radnji nego i sramotnoga govora…Generalno ne sramimo od onih koji imaju nepouzdana mišljenja (niko ne osjeća stid od male djece ili životinja). Ne stidimo se istoga pred najbližima i pred strancima. Pred prvima osjećamo stid kada činimo istinske greške, a pred drugima kada su greške više konvencionalne prirode.
Ovdje ističe Aristoteles da u stidu leži jedan podcjenjivački pogled, rezervisan drugima – ono što zovemo ”socijalnom dimenzijom srama”, što većina psihologa drži njegovom jezgrom.
Dodatak članku
FREUD O STIDU
Freud-ova teorija vuče linije iz Biblije.
U početku svega je dijete u svome nevinome narcisizmu – vlastiti Rajski vrt. Dijete je u centru univerzuma i još ne posjeduje indivdualnost. Vlastitost još nije diferencirana od objekata u okolnom svijetu i sve je još uvijek ”jedno”. Svijet je tu zbog djeteta, a dijete još nije razvilo niti spoznalo svoju ranjivost.
Sasvim neophodna odbrana – kada bi dijete shvatilo koliko je u biti ranjivo i koliko je zavisno od roditelja bilo bi potpuno obuzeto anksioznošću koja bi ga odvukla u propast.
Dijete postepeno otkriva razliku između sebe i drugih. Svoju odijeljenost i tako i vlastitu ranjivost. Uslovi su to za nastanak anksioznosti, straha od toga da će biti odbijeno i napušteno. Da bi pobijedilo strah, dijete u sebi fantazira predodžbu o idealnosti s kojom će zadržati roditelje. Šta bi roditelji željeli da dijete bude, kako da se ponaša. Dijete osluškuje signale koji dolaze od njih i pokušava se prilagoditi ovim idealima.
Ali impulsi pohlepe, bijesa i zavisti, koje dijete još ne zna kontrolisati, mogu prijetiti ovom prilagođavanju idealiziranim zahtjevima roditelja. To uzrokuje anksioznost. Po tome Freud uzima stid za osjećaj koji upravlja dijete u pravcu ostvarenja ove idalizirane predodžbe o tome kakvo bi dijete roditelji htjeli da bude. To je način s kojim dijete pokušava izbjeci anksioznost.
Stid je, znači, odbrana od anksioznosti proizašle iz straha da će dijete biti odbačeno od strane roditelja. Upravo poput biblijskog straha, osjećaja koji je Bog dao ljudima jer su Adam i Eva bili neposlušni i nisu živjeli prema očekivanjima postavljenim pred njih i zbog toga bili izbačeni iz Rajskoga vrta.
(Prim.prev. – gdje je Rajski vrt sinonim za idealnu egzistencijalnu sigurnost djeteta u porodici. Iz ovoga se mogu povući širi zaključci i upitati koliko ta podsvjesna težnja sigurnosti izvan sebe i traganju za njom u drugima kod odraslih ljudi može igrati ulogu u percepciji stanja njihove vlastite slobode? Čak i na nivou kolektiva?)
Vezani članak:
http://bosanskipogledi.com/2018/09/09/cijena-civilizacije-i-dio/