Loading...
EsejiFilosofijaHistorijaKomentariKultura

Cijena civilizacije – (I dio)

(Autor – Eirik Jensen, advokat i magistar filozofije. Učitelj meditacije i urednik časopisa Dyade, udruženja akademske meditacije ACEM, Norveška. Prim.prev.- Članak je zbog dužine izdijeljen na dva dijela)

Preveo: Sanjin Salahović

Stid je teško osjećanje. Zašto ga uopšte trebamo? Da li bi smo bili sretniji bez njega? Uopšte ne, smatrali su stari grci. Za njih su ljudi potpuno zavisni od osjećaja stida i trebaju ga da bi živjeli u kulturi i saobraćali jedni sa drugima. Smatrali su da je stid samo vezivno tkivo društva.

U Platonovom dijalogu Protagoras prepričava Protagora stari grčki mit o tome zašto ljudi osjećaju stid:”Epimetheus dobija zadatak od bogova da stvori ljude. U tom poslu je bio  neoprezan (Epimetheus znači ”onaj koji je neoprezan”, igra riječi), zaboravio je dati ljudima neophodne sposobnosti potrebne preživljavanju. Zato je morao Prometheus od boginje Hepaehestus ukrasti vatru i praktičnu vještinu i dati ih ljudima. Zbog toga je bio osuđen na surovu kaznu. Bio je zavezan lancima za planinu, a jedan orao mu je kljucao jetru za cijelu vječnost. Kroz te ukradene vještine, zahvaljujući Prometheus-u, dočepali su se ljudi neophodnog umijeća (technai) potrebnog preživljavanju. Ali nisu imali mudrosti i znanja da žive zajedno bez ”politike techné” – vještine politike. Tom je vještinom vladao samo Zevs. Zbog toga nisu postojali gradovi, a ljudi su živjeli u izolaciji, odvojeni jedni od drugih. Imali su, doduše, dovoljno umijeća da pribave sebi hranu, ali ne i da se zaštite od životinja. Rezultat je bio taj da su dolazili u konflikt između sebe i zbog toga su bili u opasnosti da unište jedni druge.

Aristoteles: Stid obitava u očima

Danas je stid na lošem glasu. Običava se reći da smo ”previše stidljivi”. Aristoteles se ne bi složio. U pojedinim TV reality programima može se dobiti utisak da se stidimo što se uopšte stidimo. Cilj je pokazati cijelom svijetu da se, barem učesnici programa, uopšte ne stide.

I u staroj Grčkoj mogla se naći filozofska škola koja je željela iskorijeniti stid. Cinici. Poželjeli su ukinuti sve osnovne norme potrebne u suživotu: čistoća, uljudnost i poštovanje prema drugima. Umjesto toga praktizirali su demonstrativno bestidnost: Diogenes je onanisao na javnim mjestima, Crates i Hipparchia su vodili ljubav pred drugima. Cinicu su mrzili novac, nisu se ustručavali da prose i smatrali su svoj način života osnovnim izrazom slobode.

Bestidnost je neprimjerena ravnodušnost prema onome što nas može staviti u loše svjetlo u odnosu na druge.

Aristoteles uopšte nije bio saglasan sa cinicima. Za njega je stid bilo korisno osjećanje koje nastaje kada se dešava nešto što nas može diskreditirati kod drugih. A bestidnost je neodgovarajuća i neprimjerena ravnodušnost prema onom što nas stavlja u loše svjetlo kod njih. Njegovo objašnjenje fenomena stida je osnova razumijevanja ovoga fenomena kod većine filozofa do dana današnjeg. Pogledajmo kako on objašnjava ovaj fenomen: ”Uzmimo sad stid i bestidnost….. Stid se može definisati kao bol ili poremećaj u odnosu na loše stvari bilo u sadašnjosti, prošlosti ili budućnosti koji izgleda kao nešto što nas može odvesti u sramotu. A bestidnost je prezir ili ravnodušnost u odnosu na same loše stvari koje uzrokuju stid.” Ovo je opis s kojim bi se većina i danas mogla složiti. Stid je, prije svega, osjećanje. Ono je opterećujuće za čovjeka i pretstavlja bol ili poremećaj. I povezan je sa lošim stvarima koje nam mogu stvoriti sramotu i diskreditovati nas.  Kako god, mnogi se danas neće prepoznati u pojmu ”sramota” i pomisliće da Aristoteles-ova definicija izražava mnogo od duha arkaične grčke kulture ponosa i časti koju smo mi, u modernom dobu, nadživjeli (prim.prev. Norveška u veoma malom obimu u svojoj kulturi gradi svoju moralnu stvarnost na Etici vrlina koju su imali stari Grci. Mitologija: junaštva, ponosa i časti grčkih predanja, u emocionalnom smislu norvežanima su strana i oni svoju čast vezuju za drugačije vrijednosti koje su našle primjenu u modernom vremenu, kroz predodžbe o lojalitetu i teškom radu, ka stvaranju efikasnog društva za razliku od nas gdje je ona, u svom arkaičnom grčkom obliku, veoma zastupljena). Ali u nastavku svoga promišljanja Aristoteles ukazuje da nije samo gubitak časti u užem smislu to na šta on misli, nego prije ono što bi smo mi danas zvali ”poniženjem” – drugačije rečeno, ono što čini da se loše osjećamo u odnosu na same sebe: ”Ako uzmemo ovu definiciju za osnovu, slijedi da mi osjećamo stid prema lošim stvarima koje smatramo ponižavajućim za nas same ili za one za koje se brinemo i koje cijenimo. Ove nepodopštine mogu obuhvatiti prije svega one koji zaslužuju moralni prigovor. Kao na primjer, odbaciti štit u borbi ili pobjeći jer za takve loše stvari uzrok je kukavičluk. Ili zatajiti neki novac ili na neki drugi način nepravedno tretirati ljude u slučajevima u kojima se radi o novcu. Ove radnje uzrok nalaze u nepravednosti. Ili imati seksualan odnos sa zabranjenim osobama, na krivom mjestu ili u krivo vrijeme?! Ove stvari nalaze uzrok u nepostojanju granica. Ili zarađivati novac na neki uskogrudan ili nečastan način!? Ili iskoristiti nemoćne osobe, na primjer siromašne ili mrtve – odatle poslovica:”Izdžepario bi mrtvaca”. Jer sve to nalazi uzroke u pohlepi i zlonamjernosti. … I također, hvaliti u lice ljude i besprizorno isticati dobre strane, previđati slabosti. Ili pokazivati neprimjerenu simpatiju za nečije boli kad si mu u blizini i takve vrste radnji.. Sve to ukazuje da si sklon da budeš laskavac… I također da govoriš neprekidno o sebi, hvališ se ili sebi pripisuješ tuđe zasluge. Krivica je tome u hvalisanju….”

Mnogo je drugih uslova koji mogu biti uzrok osjećaju stida kako to Aristoteles pokazuje. Možemo se složiti i da većina njih i danas mogu uzrokovati stid. Istovremeno primjećujemo da Aristoteles, u svome promišljanju, ne razlikuje između onoga što faktički stvara osjećaje stida i onoga što bi to trebalo činiti. Nije sigurno da prodavač koji koristi lukavstvo, faktički osjeća stid kada proda usisivač staroj ženi koja isti ne treba. Ali bi trebao, mobli bi smo reći. Svi primjeri Aristoteles-ovi mogli bi učiniti da sebe osjećamo lošima. I većina njih koji pišu o stidu danas bi se složili sa njim da je stid jedan osjećaj koji izražava negativnu procjenu nečeg učinjenog ili načina na koji prosuđujemo i osjećamo samoga sebe.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »