Pubblicato in: Di vino, di poesia o di virtù, Spirito e materia
(svoj nedužno izginuloj djeci…)
Autor: Erman Jakupi
Svakog maja
kad se sjećanje na tebe budi
nadvijem se nad mojom riječju
kao nad praznim bunarom.
I tako nijem oplakujem
niti trave u tvom osmijehu
i dašak vjetra
što je maslačak
u tvom pogledu
oduvao.
Minela,
kao sva djeca i pagani
čitala si sudbinu
u letu ptica na nebu.
Ko je bio tvoja prva ljubav?
Tu si tajnu
odnijela u smrt
u zrakama sunca
pod očnim kapcima.
Bijeli Andjele!
Kako da opjevam tvoju ljepotu
ovako šćućuren u mrvi mraka
na dnu presahle riječi?
Tog majskog jutra
na tvom sprovodu
ptice su letjele nisko,
a mi smo prkosili smrti
jer se pucalo i po onima
koji su svoje najdraže
otpremali za vječnost.
Tog je jutra i sunce
krišom ispustilo jednu suzu
da zajedno sa rosom
izmije tvoje lice.
Tog jutra se, kad su te sahranili,
Snežana, tvoja vršnjakinja,
probudila sa okusom
prvog poljupca
na usnama!
A na tebe je pucao činovnik smrti
iz redova najsretnijeg naroda na svijetu!
Bijeli Andjele!
Iza nišana ,
dok si vjerovala
u dobre bogove,
vidili su neprijatelja
kojeg su uobrazili sami
a ne tebe: dijete
sa prvom majskom trešnjom
u ustima.
Ko je bio tvoja ljubav tog desetog maja
kad je činovnik smrti
nanišanio maslačak
u tvojim ručicama
I slušao orkestar truba
da bi zabavio ubicu u sebi?
Tu si tajnu odnijela u smrt
u odsjaju sunca u tvojim očima.
Onog istog sunca
što je zaplakalo
za tvojim pogledom
jer je u njemu bilo veće i toplije,
jer je u njemu bilo žuče i zlatnije.
Bijeli Andjele!
Kako da opjevam tvoje djetinjstvo
ovako šćućuren
u mrvi mraka
na dnu presahle riječi?
Tog su maja maslačci bili posvuda
jer su padali sa neba
kao misli odnemoglog boga
i topili se u tvom plavom pogledu Minela
i topili se u crnoj zvjezdanoj noći
prvog Snežaninog poljubca.