Erman Jakupi
?
11) Svim mostarcima mojih godina, a ja mogu posvjedočiti da se zemlja okrenula oko sunca pedeset četri puta, poznato je ime Mehe Trbonje, narodnog heroja iz drugog svjetskog rata. Za Mehu sam prvi put čuo čitajući kjnigu “Heroji sa obala Neretve” koju sam kupio u osnovnoj školi “Braća Šimić” kod jednog putujućeg prodavca knjiga. Bilo mi je samo deset godina. Kod istog prodavca sam kupio i zbirku poezije od Nenada Borozana, hermetičkog mostarskog pjesnika kojeg su i veliki poznavaoci poezije imali poteškoća shvatiti. Kako bih ga shvatio ja klinac od deset godina zaljubljen u knjige. (Biću iskren! Svaki put kad me obuzme metafizički nemir i kad samom sebi rezignirano kažem :”Umrijeti ćeš kao najgora neznalica” sjetim se Borozanove knjige kao škrinje meni nedostupnog i dalekog smisla.) Ali su mi zato priče o mostarskim herojima bile posve jasne; bili su to muškarci i žene koji su bili spremni žrtvovati vlastiti život da bismo mi djeca mogli pjevati: ”U svijetu postoji jedno carstvo. U njemu caruje drugarstvo”. Tako mi je tu knjigu bila objasnila moja mama.
Al’ da ne bih “duljio”, kao što kažemo mi Mostarci, vratimo se Mehi Trbonji. Elem, pričao mi jednom jedan stari i prefinjeni gospodin u mantilu i sa šeširom, Novo se zvao, kako se jedan Mehin dobar prijatelj tužio Mehi da komunizam nije baš tako pravedno društvo kao što se mislilo i u što su komunisti htjeli ubjediti narod. A na to mu je Meha lakonski i bez ljutnje odgovorio:”Pa ti sakupi raju, ratuj i napravi svoju državu!”.
U ovom Mehinom odgovoru sadržana je čitava politička filozofija jednog revolucionara koji je postao lokalni autokrata: bez oružja nema bitnih političkih promjena. Ja sam stvorio državu koju sam htio sa puškom u ruci i sa puškom je održavam u životu. Ali u isto vrijeme Meho je politički realista a ne ideolog koji poznaje marksističku filozofiju historije i koji se uspavljuje sviješću o sebi kao istorijski privilegovanom subjektu. Zna dobro da u svakom momentu postoji mogućnost da poklekne pred jačim. Meho je instiktivni makijavelista: u stvarima koje se tiču države vlada jači. I uvijek postoji jači od jačeg. I zato džentlmenski predlaže svom prijatelju da se naoruža i izbori za svoju državu jer sudbinski problemi se ne rješavaju dijalogom već nasiljem. Meho ne mari za dijalog, formalnu demokratiju i parlamentarizam. On svoj legitimitet crpi iz činjenice da je dobio rat u kojemu je bio spreman žrtvovati svoj vlastiti goli život. Baš kao i hegolovski pojmljen gospodar. On je plemić sa vlastitim kodeksom časti koji drugima ne isključuje pravo na njihovu čast. Meho je heraklitovac:”Rat je otac svih stvari…jedne je načinio gospodarima a druge robovima”. Ali Meho iz vlastitog iskustva zna dobro da rob ima uvijek nadu da se oslobodi. I u toj svijesti je tajna njegovih plemenito kultivisanih emocija. Meho nije prijavio policiji svog prijatelja. Takođe nije ni polemizirao s njim. A i kako bi? Bio je antiparlamentaran. Samo mu je predložio da mu on objavi rat. Od dva značenja starogrčke riječi POLEMOS: rat i rasprava Mehi je bilo razumljivije i draže ono prvo. I to je posljedica Mehinog životnog (ratnog) iskustva.
12) Nedavno čitam na fb stranici jedne moje prijateljice iz Niša:”Želeo bih bar jednu osobu sa kojom bi mogao da pričam o svemu kao sa samim sobom”.(Knez Miškin, iz romana Idiot, Dostojevski). Možda ne bih dao toliki značaj ovom citatu da ne pročitah slijedeći komentar ispod njega:”Eh kako bi ste se svađali!”. Mislim da je komentator htio reči da kad je u pitanju čovjek ništa nije jednostavno i jednoznačno. Intimno biće svih nas sazdano je od protivuriječnosti. Iza pretjerane uljuđenosti često se skriva opsceno i bolesno Ja. Neki psiholozi tvrde da čak i majčinska ljubav, mitološki opjevana kao bezuvjetna i neograničana, pokadkad može biti dvosmislena.
Što se tiče mene ja sam napustio ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu sa uvjerenjem da se jedan anarhist ne smije staviti u službu političarima koji imaju veliki državotvorni apetit.”Čak i kad bih imao osamdeset godina bio bih pretjerano mlad da umrem za jedan geopolitički pojam”, napisao sam u mom dnevniku na brodu za Ankonu. Ali kad sam stigao u Italiju, (gdje me je čekala moja supruga Dražana), i nakon nekoliko mjeseci shvatio da najveći broj ljudi koje sam upoznao vjeruje da su problem Jugoslavije muslimani koji osvajaju tuđu zemlju u meni se razjarila patriotska zvijer. Rat se može voditi i sa olovkom u ruci. Napisah i objavih desetak članaka u kojima sam objašnjavao dvostruku agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Objasnio sam da je problem Jugoslavije oduvijek bio i ostao prevashodno problem srpsko – hrvatskih odnosa u njoj i da se viječiti politički nesklad između ove dvije nacije prelamao na Bosni i Hercegovini; kako zbog geografskog položaja, jer se nalazi između Srbije i Hrvatske, tako zbog činjenice da u Bosni i Hercegovini živi znatan broj Srba i Hrvata. Dok je velikosrpskim ideolozima Bosna i Hercegovina bila potrebna zbog žuđenog izlaska na neke dijelove hrvatske obale, hrvatski šovinisti su htjeli osvajanjem Bosne i Hercegovine spojiti dva ekstrema hrvatskog teritorija s obzirom da taj teritorij ima čudan oblik konjske potkovice. Stoga su hrvatski nacionalisti u Bosni i Hercegovini vidili krušnu sredinu a u Hrvatskoj koru istog kruha. Posebnu pažnju u mojim člancima sam posvetio propagandnoj srpskoj mašineriji u kojoj je učestvovala cjelokupna ideološka nagradnja,(dozvolite mi ovaj marksistički termin), srpskog društva: političari, intelektualci,umjetnici i sveštenici; i čiji je cilj bio da kozmopolitskog Srbina koji se bilo gdje u Jugoslaviji osjećao kao kod svoje kuće zamjeni novim paranoičnim Srbinom koji u toj zemlji, i šire u cijelom svijetu, vidi za njega, od strane mračnih i tajanstvenih sila, postavljenu zamku i mišolovku. Ko je u Italiji poznavao Dobricu Ćosića i njegovu tezu da Srbi dobivaju ratove ali zato gube u miru? Je li se Dobrica ikada u samome sebi zapitao: koliko je mladih prigrlilo rat samo zato da bi okusili slast pobjede? A koliko je njih izginulo samo zato da se ne bi osjetili gubitnicima? Itd.itd.
Ovi su me članci nažalost koštali braka jer je moja bivša žena i učenica bila Srpkinja. (Rekoh učenica jer sam Dražani, koja je pohađala elektrotehničku školu, još za vrijeme komunizma predavao marksizam i socijalističko samoupravljanje.)
Jedne nedelje Dražana je za ručak ispekla boraniju od tikvica, recept kojeg je naučila od moje mame. Boranija od tikvica je tipično proljetno jelo hercegovačkih muslimana. Kad smo završili sa jelom zapitala me je:
“Je li ti se svidila boranija?”
“Bila je super! Kao mamina!”.
“Drago mi je! Znaš htjela sam ti reči da ćeš morati naći drugu budalu da ti je pravi!”.
“Zaštooo?!”.
“Ti si na Podveležju ratovao protiv mojih rođaka iz Nevesinja…I to sam ti oprostila. Ali ove intelektualne sraćke po italijanskim novinama… Mada si mi drag to ti ne mogu i neću oprostiti. Bilo bi bolje da se pitaš šta ti radi Alija Izetbegović nego da pišeš laži protiv Srba!”.
“Ako baš hoćeš da znaš ja na Podveležju nisam ispalio niti jedan metak! Sa sigurnošću mogu tvrditi da sam učestvovao u jednom ratu u kojemu nisam ubio nikoga. Tvoji rođaci Srbi nisu ni trebali pucati. Za njih su sve odradili avioni koje mi nismo imali. Mi smo samo proizveli one avione. I to u Mostaru! Ako me imalo voliš trebala bi biti sretna što sam ovdje sa tobom nakon svega što sam proživio. Što se tiče članaka ja nisam napisao ništa protiv srpskog naroda nego protiv Miloševića i njemu sličnih ratnih huškaća. Ako ti između Miloševića i srpskog naroda stavljaš znak jednakosti onda mi je žao zbog tebe jer si pala tako nisko!”.
Dva dana poslije došla je Dražanina mama iz Crne Gore da je odvede kući. Dok su one spremale torbe ja sam očajan izašao na balkon i halapljivo ispušio jedan poveći joint. Onda sam se kao vreča puna nekog bezvrijednog i neizdiferenciranog materijala izvalio na moju staru i rasklimatanu fotelju. Pogled mi je zastao na knjizi “Filozofija palanke” od Radomira Konstantinovića. Prelistavajući je baš tih dana bio sam je ostavio na podu pored fotelje. Kad sam pobjegao iz Mostara sa sobom sam ponjeo četri knjige: Bibliju, Kuran, Ničeovu volju za moć i Filozofiju palanke. Podigao sam knjigu sa poda i pomislio:”Ko zna da li bi se Dražana i njena mama prepoznale u ovoj knjizi? Mada nisam Srbin ja jesam…na kraju krajeva svi smo mi ista bagra…”.Kad su izašle iz stana Dražanina mama mi je rekla ozlojeđeno:”Sad piši šta ti je volja!”.
I tako ostah sam da buljim u prazno. A onda se u mom mozgu, baš kao u svim sudbinskim trenucima mog života, pojavio jedan prepotentan citat:”Drag mi je Platon ali mi je istina draža”. To je rekao Aristotel kad je napustio Platonovu akademiju. Aristotel je vjerovao da je istina na njegovoj strani. I ko mu zbog toga može zamjeriti? Značajno je da je priznao da mu je Platon drag. A onda vrijeme i drugi će pokazati da ni Platon nije griješio u svemu.
Bilo kako bilo, nakon Dražane kao da sam kaznio samoga sebe: prestao sam da pišem.
13) Nedavno sam pročitao“Perestrojku” od Gorbačova. U toj knjizi autor se neprestano poziva na Lenjina, oca utemeljitelja Sovjetske države. Razlog je jednostavan: pomračenje komunizma koincidiralo je sa rađanjem svijesti o njegovoj nelegitimnosti. U stvari u vezi Perestrojke, koja se pozivala na Lenjinov put u socijalizam koji je bio brutalno prekinut Staljinovom strahovladom – Gorbačov piše:”Naročito smo se založili da budu konsolidovane garancije na prava i slobodu sovjetskom narodu. Dekreti Vijeća Vrhovnog Sovjeta SSSR-a utvrđuju da je gušenje kritike kažnjivo po zakonu i fiksiraju proceduru za nadoknadu štete koju građanima uzrokuju nelegitimne akcije funkcionera i drugih javnih i vladinih organa. Isto tako pravo da se svi značajni problemi političkog života stave pod nacionalnu debatu legalno je zagarantovano jednim zakonom koji je usvojen od strane Vrhovnog Sovjeta 1987 godine.… Perestrojka…treba otvoriti put ka narodnoj SAMOVLADI. Čeka nas veliki posao čiji je cilj konsolidovati legalne fundamente socijalizma”.
Ja mislim da je bilo zalud pozivati se na oca Sovjetskog saveza. Kad išćezne realnost koja je određivala oca njegova figura postaje puka fantazmagorija. Možda je problem baš u tome što otac uvijek nadživi realnost iz koje je proizašao. Komunizam je umro mnogo prije. Nestao je sa Staljinovom koncepcijom socijalizma u jednoj zemlji. Svjetska revolucija se nije dogodila i u nju niko više nije vjerovao. Proročku nadu u ostvarenje pravde zamjenilo je prokletstvo nelegitimnosti. Što su komunistički moćnici bili svijesniji tog prokletstva to su bivali nepodnošljiviji u njihovoj rastućoj paranoičnosti. Ova je patologija kulminirala naročito u Jugoslaviji u liku Slobodana Miloševića,(što izgleda paradoksalno s obzirom da je jugoslavenski komunizam bio jedan od “slobodnijih”): Jugoslavija mora ostati kakva jeste ili je neće biti. Za razliku od Mehe koji ne isključuje mogućnost da u Jugoslaviji, istina samo nasilno (!) a ne demokratski, može biti uspostavljen drugi sistem Slobo više voli sam uništiti objekt svoje” ljubavi” no prihvatiti činjenicu da taj objekt preživi promjenjen. U psihopatologiji (otuđene političke) moći riječ promjeniti i riječ oskrnaviti su sinonimi.
14) Ponekad pomislim da čitam nepotrebne stvari. Koga još interesuje Perestrojka? Tako svaki put kad pročitam jednu “nepotrebnu”, možda je ipak bolje reči neaktualnu knjigu, uhvati me moj metafizički nemir. Jedina misao koju imam u tom nebuloznom emocionalnom stanju jeste ta da ću napustiti ovaj svijet nespoznavši ništa. I ja se branim od tog nemira bježeći u poeziju. Ali ne u bilo koju poeziju već u poeziju Nenada Borozana. Sve poezije koje ne shvatam za mene su poezije Nenada Borozana. Ja ih tako zovem. Još i danas imam bilješke koje sam napisao kao gimnazijalac čitajući Borozana. Možda vas ne intresuju al’ eto zamolio bih vas da ih podjelite sa mnom. Biće mi lakše u nadi da će mi neko od vas možda dati objašnjenje zašto sam tako bolesno fiksiran na ove misli. Evo tih bilješki:
“Nisam ja taj koji osluškuje jutro koje me je probudilo ma jutro kojeg sam probudio osluškuje mene. Jutro se događa kao osmjeh pod očnim kapkom ili bilo kojim drugim kapkom. Ono što je važno jeste odbraniti dostojanstvo onog što je unutarnje…jutro se dogadja kao metafizička zavjera čija je žrtva noć, kao lukavstvo ruže koja anticipira svijetlost cvatući u mraku. Svjetlost je kao konjanik na groblju znakova na kojemu je samo jedno slovo živo. I ja čekam moje stope da me stignu iz proživljene ali neshvaćene daljine. Ili treba da utabam nasumce nove puteve kako bih blagoslovljenu svijeću živog slova ostavio u nasljedstvo nekome…”
Naravno reči ćete da sve to ne znači ništa. Ali ja se ne predajem. Učiniću sve da zadobijem vašu pažnju, da od vas načinim moje sagovornike, moje drugo intimno Ja. Ja sam neka vrsta knez Miškina, iskrenog idiota koji misli da su i drugi iskreni. Ako baš hoćete da znate zadnjih godina borim se protiv mog metafizičkog nemira pijući psihofarmake. I u ovom momentu dok pišem ove redove pod utjecajem sam “Rivotrila”, meni najdražeg psihofarmaka kojeg od milošte zovem “TRAVA”. I zato biće bolje, prije no što mi prestane njegov efekat, da vam objasnim zašto sam kao desetogodišnji dječak kupio baš knjigu Nenada Borozana, knjigu koja će me tako fascinirati svojom tajanstvenošću.
Kad sam napunio deset godina ja sam prestao da vjerujem u dvije obaveze: obavezu da idem u školu i obavezu da mami vratim cjelokupni kusur nakon što bih se vratio iz kupovine u koju me poslala. Nekako u isto vrijeme prestao sam da vjerujem da je šljivovica u frižideru bila isključiva privilegija mog očuha. Kad sam bio razotkriven u svim ovim nedjelima moja mama mi nije rekla :”Platićeš ti meni za ovo!”, kao što sam bio naviknut da mi kaže za neke manje prekršaje. Kao da se obraća nekom strancu i sa smrtno ozbiljnim izrazom na licu rekla je:”Odlučila sam da te pošaljem u popravni dom. U petak ću te odvesti tamo da porazgovaraš sa vaspitačem”.
Nakon smrti mog oca proganjao me osjećaj usamljenosti. I bio sam naviknut na taj osjećaj valjda stoga što je bio pomješan sa nejasnom i bolesnom nadom da će se moj otac ipak vratiti. A sad? Sad je taj osjećaj bio zbrisan sa lica zemlje jednim drugim užasnijim osjećajem u kojemu nije bilo primjesa nikave nade: osjećajem napuštenosti od vlastite matere.
Dan poslije, nakon desetak izostanaka iz škole, ( svo to vrijeme proveo sam lutajući po brdu hum i hraneći se krompirom pečenim na žaru), otišao sam u školu. Na svu sreću bila je srijeda dan u kojemu je putujući prodavač prodavao svoje knjige u predvorju škole. Od para koje sam ukrao mojoj mami, zakidajući joj na kusuru kad bi me poslala u prodavnicu i koje joj nisam vratio kad sam bio otkriven, kupio sam dvije knjige. Jedna se zvala “Heroji sa obala Neretve” a druga “Osipalo se proljeće” od Nenada Borozana. Dok sam prvu izabrao zbog njenog spektakularnog naslova drugu sam kupio zbog njenog autora. Naime ime Nenada Borozana mi nije bilo nepoznato. On je kupovao hljeb i mlijeko u državnoj prodavnici u kojoj je radila moja mama. Jednom prilikom moja mama mi je sva ponosna predstavila Nenada. Rekla je:”Ovo je Nenad Borozan! Naš pjesnik!”. A Nenad se osmjehnuo pridržavajući hljeb i mlijeko u rukama. Primjetio sam da je imao široko ćelo baš kao i dedo Šerif; baš kao i svi ostali pametni ljudi koje sam poznavao.
Te srijede kad se vratila sa posla moja mama me zatekla za stolom sa Nenadovom knjigom u ruci. Nije rekla ništa. Samo je radoznalo pogledala knjigu i trijumfalno se osmjehnula. Kad je došao petak nije me odvela u popravni dom na razgovor sa vaspitačem. A ja sam iz zahvalnosti ili iz straha da me ne kazni i odvede tamo postao veliki ljubitelj i sakupljač knjiga. I ta me strast nije napustila ni do dana današnjeg.
15) Dražana nije ostala u Crnoj Gori. Provela je tamo koji mjesec da bi se opet vratila u Italiju, u Lodi, isti grad kraj Milana u kojemu me je ostavila. Lodi je mali grad i događalo mi se često da je sretnem na ulici. Obično bih prošao pored nje praveći se da je nisam vidio. Sve do jutros. Jutros kad sam je vidio kako mi se iz daleka približava rekoh sebi:”Ovaj put ću popričati sa njom. Bilo bi vrijeme nakon tolikih godina”. Dok sam brojao njene korake srce mi se uspelo u grlo i udaralo u njemu kao pomahnitalo. Njeni koraci kao da su bili moji koraci koji su me stizali iz prošlosti da me podsjete da je moja sudbina zapisana u jednom davnom i nikad zaboraljenom izboru jedne žene, nažalost već davno izgubljene žene. U mozgu mi bljesnu u čitavoj svojoj ljepoti i čistoti jedan Borozanov stih kojim pjesnik zatvara jednu svoju pjesmu, baš onu o jutru razapetom pod očnim kapkom koju sam komentarisao kao gimnazijalac.”Čekajući stopu tvoju! Čekajući stopu tvoju!”, ponavljao sam stih u sebi.
Kad mi se Dražana približila obratio sam joj se rekavši:”Zdravo Patočak!”. (Tako sam je zvao kad smo bili zajedno.) Nikada mi moj glas nije zvučao neprirodnije. Nije bila naviknuta da joj se obraćam na ulici. Izgledalo je da će produžiti dalje kao da se ništa nije desilo. Ipak je uplašeno izustila:”Zdravo Erman! Kako si?”.
“Kao što vidiš ostarilo se poprilično!”, odgovorih glasom koji nije prestajao biti izvještačen. Pošto je primjetila da u ruci držim jednu knjigu rekla je šaljivim tonom:
“Ti vazda sa knjigom u ruci. Zar se nisi pomirio sa činjenicom da nisi više profesor!”.
“Radnik koji čita bio je komunistički ideal. Ja tu lekciju nikako da zaboravim.Naravno da sam se pomirio sa sudbinom…”.
“Sjećam se onih malih crvenih knjižica sa radničkog univerziteta koje su ti ostale poslije tvog tate. Čuvao si ih kao da su suho zlato. Niko ih nije mogao niti dodirnuti. Jesi li ih uspio sačuvati?”, upitala je.
“Nažalost u ratu sam izgubio sve moje knjige. Kad je izbio sukob između Hrvata i Bošnjaka moji su morali napustiti kuću…najvjerovatnije da su sve moje knjige završile u smeću.”, odgovorio sam.
“Sigurno! Sjećaš li se kad smo iz kontejnera ispred moje zgrade izvadili dvadesetak knjiga? …sve naši pisci…Meša Selimović…Danilo Kiš…Ljudi su se useljavali u tuđe stanove i prvo što bi uradili bilo je to da pobacaju sve knjige koje bi zatekli u njima…To je za čobane normalna stvar!”.
“Ni mi građani nismo ništa bolji. Meni često padne na pamet onaj tvoj bezubi komšija…kako se zvao? Onaj što je prije rata radio kao noćni stražar i imao pištolj…što nas je jedne večeri jer smo skoro svi pušili,a njemu je smetao dim, izbacio iz podruma na ulicu mada su po gradu padale granate…Fahro se zvao! I kad mu je jedan tvoj drugi komšija rekao ko je on da pištoljem izbacuje narod iz podruma dao mu je jedan u onoj situaciji apsurdan odgovor…čak smo se i smijali kao da smo bili sišli sa uma…Šta mu je ono rekao?”; pitao sam.
“Rekao mu je: Ramize ne buni se, izlazi i budi parlamentaran! Koji cirkus!”
“Parlamentarizam na Trbonjin način! Sa pištoljem u ruci!”, rekao sam skoro ganut.
“Ko ti je taj Trbonja?”, pitala je ona.
“Jedan debeli čiko!”, odgovorio sam i prsnuo u smijeh. Bio sam zaboravio da je deset godina mljađa od mene i da heroji sa obala Neretve nisu bili uspjeli doprijeti do svijesti njene generacije.
“Jao tebe!”, rekla je po mostarski i zapitala zaprepašćena:”Jesi li to napušen majke ti?”.
“Ima petnaest godina da nisam zapalio joint…prešao sam na psihofarmake…”.
“Ko ne bi sa ovakvim sjećanjima? Odoh čeka me muž na pijaci.”, rekla je skrušeno. Htjedoh je upitati šta je veže za njenog novog muža Italijana. Možda sjećanja na zajedničko ljetovanje u Maroku? Al’ ne rekoh ništa. Moja gorka ironija ionako ne bi promjenila ništa. Sem toga nisam htio kvariti predivno jutro. Osjetih se kao drvce što u vodi sjenu traži. Tako bi to rekao moj maestro Nenad.
Vezani članci:
http://bosanskipogledi.com/2018/11/02/sto-teza-i-slika-iz-jednog-nezeljenog-romana-i-dio/
http://bosanskipogledi.com/2018/11/07/sto-teza-i-slika-iz-jednog-nezeljenog-romana-ii-dio/