Nihad Filipović
(Iz knjige Kultura i politička higijena)
Dragi zemljače,
Sav vic je u gluposti. Glupost upravo kosmičkih dimenzija drma ovaj naš mali planet. Nije to zlo i vječita utakmica između zla i dobra nego je to glupost. Zlo i dobro, pa to je etika. To je nadgradnja. A glupost? Ona je izvan etike. Glupost je biološki ukorijenjeni dio onoga što nas čini onim što jesmo po rođenju. Genetskim materijalom sa generacije na generaciju ne prenosi se dobro i zlo, kao što se ne prenosi ni narodnost, nacionalnost, religijsko uvjerenje i slično, nego se kume prenosi siva moždana masa i potencijal koji ona u sebi nosi i za glupost i za njen opozit.
Nema razloga da se nešto posebnu tu u obrazovanje uzdamo zemljače. Obrazovanjem se može korigirati odnosno razvijati genetski potencijal, ali je obrazovanje, posebno visoko, kao socijalna, dakle društvena kategorija, dostupno tek neznatnoj manjini, od koje opet dobar dio izgleda ne može se odlijepiti od svog socijalnog porijekla i razmišljati istinski slobodno, a dio faktički procesom obrazovanja tek razvija konponentu gluposti koju valjda svi nosimo u našem genetskom kodu, ali nemamo mogućnost svi da je potisnemo konponentom razuma.
Ja sam kume u životu vidio i svakodnevno ih i dalje viđam, masu obrazovanih budala. Oni su zapravo svuda oko nas. Hodaju, ponašaju se i izgledaju normalno, upravo banalno i u tome i jeste zarazna ljepota bedastoće. “Najveći dio našeg uvoza dolazi iz inozemstva”, kaže jedan takav. Pa onda doda, kao fol nema veze, “budućnost će biti bolja sutra“. Halleluja Mr. president.
Glupost i njen opozit, te njihovo selektivno evoluciono nadmetanje, odlučujuće opredjeljuju ukupno stanje odnosa na planetu zvanom Zemlja. Možda zemljače i u Svemiru, ali to nam je nedokučivo, a o čemu ne znamo ništa, najbolje je ćutati. Ono što je dokučivo međutim, jeste stanje i odnosi koje smo zapravo ozidali mi, ljudska vrsta, vrsta iznad svih ostalih hajvanskih redova, vrsta što stvara i vrti svijet i odnose u svijetu na ovoj svemirskoj ljušturi koju nam je Tvorac podario kao dom.
A šta tu vidimo, što nam se kazuje u svakodnevnom životu?
Pa vidimo, evo pod jedan, muškarac i žena su različiti. Biološki različiti. Onaj dio razuma u nama, kazuje nam, da iz tih tjelesnih moraju slijediti i psihološke razlike, a iz njih, razlike u doživljavanju i viđenju koje čega. Eto, nekako smo dokučili kako žene i muškarci različito vide i pristupaju seksu, prve više kao dio ukupne i stabilne prije i iznad svega emotivne veze, a drugi više kao čisti prirodni nagon.
U pamet nam je nekako ušlo i da nagon za produženje vrste, kojega, usput rečeno, gotovo po pravilu, tako ne prepoznajemo, nego kao samoživi nagon zadovoljstva pražnjenja, da je taj nagon u muškaraca najsnažniji u pubertetskoj fazi sazrijevanja i da drži muškarce sve do tridesetih godina, nakon čega pada, dok je obrnuto, kod žena taj nagon snažniji nakon tridesetih, pa se zna još i pojačati nakon klimakterija.
Nikako međutim da dokučimo i u širim razmjerama usvojimo kako je ta razlika u doživljavanju ili viđenju ovoga temeljnog ljudskog odnosa i ta biološka razlika u funkcioniranju mehanizma seksualnog nagona, možda, pa i vrlo moguće, u temelju naše pogrešne organizacije društva. Ne da nam valjda ona glupost što čuči u nama, šta li?
Ta zar nije blisko pameti kako žene, kao emotivnija stvorenja i vrela života, evo i rat doživljavaju različito od nas maskularaca. Jer pazi zemljače, ako je Stvoritelj žene i muškarce složio po dvije muster, koje tek zajedno čine jedno i imaju neki viši smisao, nije li razumno da onda ta dva pola cjeline koju zovemo vrstom Homo sapiens, balansirano uređuju i nadgrađuju sve ono što je naš život i što nas u životu dodiruje, što nas se na ovaj ili onaj način tiče.
Gledaj kume, gdje su žene u društvu? Gdje su u politici i gdje su u ekonomiji, poljima ljudskog djelovanja što odlučujuće drmaju ukupnim odnosima u svakoj zajednici?
Dalje, pogledaj povijest i sve te silne ratove, masovne pogrome nevinog svijeta, sva ta religijska i civilizacijska klanja, sve te genocide, sve te urbicide, kulturocide; pa sve je to više manje muška rabota. Mišići i testosteron, bilo da se prelijeva ili ga manjka te prorade razne frustracije, pa se onda zapišavanjem teritorija žele impresionirati ženke: napljačkanim blagom, osvojenim životnim prostorom, porobljenom (1)”stokom sitnog zuba”, uz što onda ide vladarska moć, bilo kao šlag na torti pražnjenja prirodnog nagona ili kao moćan nadomjestak onemoćalom Erosu.
Pogledaj stanje u zatvorima, bilo gdje u svijetu. Žene na prste brojiš. Sve sami muškarci, što kazuje koji spol više narušava utemeljeni društveni red.
Pogledaj statistiku ubistava. Bilo gdje u svijetu. Počinitelji – dominantno muškarci; žrtve – predominantno žene.
Pogledaj starosnu dob počinitelja najtežeg kriminala: sve muškarci uglavnom mlađi ili dobi do 35/40. Testasteron do plafona ili pada i zavlači se ispod tepiha pa razne traume isplivavaju na površinu.
Šta nam ovo kazuje?
Pa ne da nam kazuje, nego vrišti: dajmo više žena u politiku, dajmo ih tamo gdje je (2)vlast i gdje se odlučuje o našim životima. I dajmo ih u ekonomiju, tamo gdje je novac (to se eufemistički u politici kaže interes), koji opet odlučujuće opredjeljuje politiku i politička odlučivanja.
Nego kume, koliko je žena u društvu toliko da ih bude i u politici. Tako ja mislim. I starosna slika društva da se tu ispoštuje. I to mislim trebalo bi tako biti. Isto i u ekonomiji, iako je to tu teže postići i moguće je tek na duži rok, jer ekonomija funkcionira na drugom principu, ali u politici je to apsolutno moguće, praktički odmah, sada i ovdje. A žene su darežljive. Sve sto im daš multipliciraju i vrate ti nazad višestruko vrijednije. Ko ono reče, halal mu vjera:
-Da'š im sjeme, podare ti dijete. D'aš im kuću, podare ti nazad dom. Da'š im namirnice, spreme ti i podare objed. D'aš im zagrljaj, podare ti svoje srce.
Tako da budi uvjeren kume, ovo kako ih mi kroz povijest tretiramo, žene će nama muškarcima to kad tad vratiti. Odbiće se nama ova naša muška kenjanja o glavu ja ti kažem. Jer ako ženama daš ništa drugo nego smeće i loš tretman, vratiće ti kad tad. Biće veliko sranje kume.
Zato bih pod hitno trebalo zakonom urediti da u svim organima vlasti, pretstavničkim i izršnim organima, obavezno mora biti žena i to onoliko koliko ih je u društvu. Pedeset od stotinu u društvu, toliko i u vlasti. Šezdeset od stotinu u društvu, isto i u vlasti…
Vrijedilo bih makar pokušati zemljače, pa što ’no onaj bistri reče: – Ako ne uspijemo, postoji opasnost da ne uspijemo.
I da, Srećan nam Dan žena!
(1) Aluzija na jednu izjavu hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana, gdje je svojevreno, opoziciju njegovoj politici i vlasti, nazvao “stokom sitnog zuba”.
(2) U BiH npr., na oktobarskim lokalnim izborima 2008. g. , prema podacima koje sam uspio pokupiti istražujući na internetu, žene su osvojile 4 od ukupno 140 načelničkih mandata, odnosno 2,8 %.
Od ukupno 3.186 odborničkih mjesta u 139 općina, gradovima Banjoj Luci i Mostaru, te distriktu Brčko, žene su se izborile za 465 mandata.
U osam općina u BiH, nije izabrana nijedna odbornica.
U 17 općina ili 12 % lokalnih zajednica u BiH, za odbornicu/vijećnicu izabrana je samo po jedna žena.
U 25 lokalnih zajednica, što je 18% općina samo je jedna ili nijednu ženu odbornica/vijećnica