Loading...
KulturaProza

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (VII dio)

Foto: Ray Stephens

Autor: Erman Jakupi

📖

46) Ništa mi nije draže od pjevanja dok radim. Naročito kada pohujem bečke šnicle. Ovdje u Italiji bečke šnicle nazivaju šniclama na milanski način. Ne interesuje me čiji je izum ovaj specijalitet: bečki ili milanski. Htio sam vam samo reči da za jednog kuhara Italijana šnicla na milanski način (alla milanese!) napravljena od strane jednog Bosanca ne može nikada biti čista milanska šnicla.

Ona u sebi ima uvijek nešto bosansko i to nešto bosansko u njoj je čini inferiornijom u odnosu na idealnu milansku šniclu, tj. šniclu napravljenu od bilo kog drugog italijanskog kuhara. Potrebna je dakle zlata vrijedna i etnički čista italijanska ruka za jednu takvu božansku aktivnost kao što je pohovanje. Nedavno sam na tv-u slušao jednog političara kako sa pozicija desničarskog populizma plače za dobrim starim vremenima kada se u italijanskim restoranim jelo dobro.”Kako će se jesti dobro kad nam se po restoranima vrzmaju kojekakvi Marokanci?!”, pitao se ožalošćeno on. Što se tiče mene ja ne isključujem mogućnost da jedan Kinez bolje razvuče burek od moje rahmetli nene ako mu neko pokaže kako se to radi. I ova me mentalna elastičnost čini pogodnim za sve eksperimente poduzete sa pozicija ideologjie multikulturalizma. Ja sam vidio kako šnicle na milanski način prave Rumuni, Egipćani, Nigerijanci, Iranci i pripadnici mnogih drugih etnija. Šnicle kao šnicle. I svi ti ljudi imaju nešto zajedničko: pjevuše ili zvižde neku pjesmicu dok faširaju. Isto tako i ja. Pjevam “tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac” od dugmića,”nije htjela “od Keme ili “krivo je more” od Divljih Jagoda. Niti jedan tekst od ovih pjesama ne poznajem u cijelosti. Nešto znam a nešto izmislim. Kad malo bolje razmislim postoji samo jedna pjesma na našem jeziku čiji tekst znam napamet. Radi se o jednoj dječijoj pjesmici koju je pjevao Dragan Laković i hor “Kolibri”. Tu pjesmicu zapoćnem pjevati bojažljivo, onako iz tiha, samo za mene; da čujem samo ja kao da u svijet ne treba da procuri istina da sam bez sluha i netalentovan pjevač:
“Naš korak nije tako čvrst\ jer nismo mi vojnici pravi\
iako istu kapu i zvijezdu\nosimo i mi na glavi”.\
A onda kao da se inatim nekome podignem glas koji je u vječnoj potrazi za intonacijom i nastavim pjevati, (ako se to pjevanjem može nazvati):
“Al’ipak mora da se zna\u armiju poslali smo tate\
da jedno vrijeme ostanu tamo\a poslije da nam se vrate”.\
Na kraju dolazi refren. Nemam ogledalo da se vidim. A i kako bih se vidio? Oči su mi izokrenute. U totalnom transu mašem nekome sa šniclom u ruci i derem se obezglavljen:
“Pozdravite moga tatu tamo iza sedam gora\
Pozdravite moga tatu na talasima plavog mora!”.\
Svo vrijeme dok traje ova moja inscenirana histerija čujem mog mladog kolegu Ćirila kako me ukorava: ”Prestani pjevati na tvom jeziku! Ovo je Italija dragi moj! Niko ti ne zabranjuje da pjevaš! Ali pjevaj neku italijansku pjemu moliću lijepo!”. Kad završim pjevati prisaberem se za tren i kao da se ništa nije dogodilo; nonšalantno bućnem šniclu u jaja, uvaljam je u prezlu i kažem svečanim glasom,onako iz insta kolegama Italijanima: ”Evo je bečka šnicla made in Bosna i Hercegovina!”. NJihova neposredna rekcija je :”STRONZO!”. To bi se moglo prevesti kao “GOVNO OD ČOVJEKA ILI GOVNAR!”.

47) Sjećanje kojim najdalje dopirem u moju prošlost je jedno nažalost traumatsko sjećanje. Bilo mi je samo četri godine. Bio je lijep proljetni dan. Sjedio sam sa ocem moje mame, babom Šerifom, na starom rasklimatanom kauču. Gledali smo kroz prozor ljude kako prolaze mejdanom. Prvo je prošao naš stari i sijedi komšija Muhamed. Kad je prošao on moj babo je mrzovoljno promrsio: ”Bijeli zec!”. Potom je prošao ogromni i bubuljičavi Hamid čija je figura u mojim djetinjim očima imala nešto neodređeno i mračno, nešto prijeteće od čega se treba sakriti iza zavjese na prozoru ili pod stolom u kuhinji. Poslije Hamida pod prozorom se pojavio “CIPELA I SANDALA”, jedan čudni čiko obuven u jednu sandalu i jednu cipelu. Za njim su trčala djeca koja su dizala graju u želji da ga dodirnu. Kad se sve stišalo poslije njih pred prozorom se zaustavila jedna stara i avetinjski mršava žena sa ogromnim ruksakom na leđima. Ona je mahnula rukom babi. I babo je pozdravio nju. Bio je ozbiljan i zabrinut kao uvijek onda kad bih ja odbijao hranu i nisam htio jesti. Kad je žena otišla babo je ispustio jednu suzu koja se osušila za tren kao da je bila izložena toplom dahu nekog skrivenog sunca ili božanstva u koje je samo on vjerovao. Na njegovom licu, babo je bio tamne puti, ostao je bijeli suzni trag.
A onda je ispred prozora pretrčala moja mama. U rukama je držala neke novine. Kad je ušla u avliju počela je preklinjati: ”Baboooo! Ovdje piše da je moj Redžo poginuo u vozu…voz se izvrnuo negdje kod Niša…”. “Ma šta kažeš?! Nije moguće! To je neka greška!”, povikao je babo. “Evo gledaj ovdje…voz se izvrnuo jutros…tridesetak povrjeđenih i jedini mrtav moj muž..O božeee!”. ”Možda je to neki drugi Redžep Jakupi!”, nije vjerovao babo. Mama je položila novine na kuhinjski sto i jednom olovkom podvukla ime mog oca: ”Radi se o vozu koji je krenuo iz Beograda za Skopje. On je bio u njemu…Ooooo bože moj! Redžo je mrtav!”.
Ja sam stajao pored stola i zurio u podvučeno ime i prezime mog tate. Zar su od mog tate ostale samo te dvije napisane riječi koje je u očaju podvukla moja mama? Mislio sam da se preselio zauvjek u ta slova svog imena koje je neko čudovište napisalo u tim novinama. Ne pitajte me zašto nikada nisam čitao novine.

48) Čitav moj život dešava mi se da iznenada i bez ikakvog vidljivog razloga osjetim neku neizmjernu prazninu. Taj nezvani gost osvoji me u cijelosti kao jesenska vizija ogoljelog javorovog drveta, kao slučajni susret sa jedinim preostalim uvelim i zatvorenim cvijetom u nekoj pustinji. Ipak nije to praznina duše koja je presahla u beznađu. U toj praznini prisutna je napetost očekivanja da će biti ispunjena svijetlošću nečijeg pojavljivanja na horizontu.

49) Tog dana kad sam položio ispit iz srednjovjekovne filozifije u Prištini je padala kiša. Imao sam veliku želju da se opustim i popijem koju pivu. I tako sam otrčao po kiši do najbliže kafane čijeg se imena više ne sjećam. Tri šešira ili tri kišobrana? Ne znam više. Znam samo da mi tog dana u Prištini nisu bile dovoljne ni tri kabanice da me zaštite od kiše. Ušao sam kompletno mokar u kafanu i zadovoljan sjeo za prvi sto. Kafana je bila prazna. Nisam puno čekao moje pržene gerice i veliku kriglu nikšičkog točenog piva. Prvo jednu, potom drugu i na karaju treču kriglu. Alkohol je toliko podgrijao moju sujetu da sam u sebi nastavljao ponovljati iste one riječi kojima sam sat ranije na ispitu izlagao moje shvatanje Avgustinove koncepcije vremena. To izlaganje se brilantno završavalo jednim Avgustinovim citatom: ”Postoje tri vremena: sadašnjost prošlosti, sadašnjost sadašnjosti i sadašnjost budućnosti. Ova tri vremena su u mojoj duši i ja ih ne vidim nigdje drugdje. Sadašnjost prošlosti to je istorija; sadašnjost sadašnjosti to je vizija; sadašnjost budućnosti to je očekivanje”.
A onda se na radiju začuo hor Kolibri i Dragan Laković tek toliko da bi moju dušu iz sadašnjosti sadašnjosti prebacio u sadašnjost prošlosti. “Al’ipak hoću da se zna u armiju poslali smo tate\da jedno vrijeme ostanu tamo pa da se ponove vrate”, pjevali su Kolibri i Laković a ja sam se onako pijan za tren preobrazio u dijete koje je satima stajalo pred vratima maminog stana na Panjevini sa osjećajem da će se desiti nešto veliko i značajno, nešto lijepo kao povratak proljeća, kao izrastanje duge povrh srca kad prestanu kiše i u daljini se počne nazirati osmjeh dragog lica. Ta naivna nada da će se vratiti moj tata bila je avgustinovska sadašnjost budućnosti koju sam kao dijete gajio u duši. I dan danas desi mi se pokadkad u sumrak kad zađe sunce da osjeti m istu onu prazninu koja me proganjala u djetinjstvu.”Nikad se nije desilo da nije izašlo sunce!”, pomislim tad pomiren sa sudbinom ili umiren psihotičkom dvosmislenošću moje samo naizgled prirodno – znastvene afirmacije.

50) Ne sjećam se više koju smo godinu ispraćali a koju dočekivali te večeri kad nas je moja rodica Zumra, ko zna zahvaljujući kojem čudu, poslužila pečenim kokošijim mesom i krompirima. Bio je rat i svi smo se pitali kako je uspjela nabaviti kokošije meso. A ona se samo tajanstveno smijuljila kao da je htjela reči da nas to ne bi trebalo interesovati. Sa nama je bio i neki Toni koji je čitavo vrijeme pričao o svojim ratnim poduhvatima. Tako nam je te večeri prije no što je otkucala ponoć detalnjno opisao kako je sa krova prve osnovne škole snajperom ubio jednog srpskog vojnika koji se kao kakav vladar ili plemić šepurio na šahovskoj kuli na vrh Huma. Svi su ga slušali sa oduševljenjem sem mene. Meni se od njegove priče zavrtilo u glavi i smučilo u stomaku. Otrčao sam u banju i povratio kokošije meso koje sam pojeo. Potom sam izašao vani i zapalio jedan džoint. Čuda se dešavaju! Zumra je imala kokošije meso a ja hašiš. Samo što sam ja bio egoista i nisam ga htio ponuditi nikome. Kad sam se dobro nadrogirao vratio sam se kod Zumre. Svijeća na stolu bila je pri kraju. Zumra nije imala drugu i tako smo se u roku od deset minuta našli u totalnom mraku. Toni je i dalje pričao o srpskom vojniku na šahovskoj kuli. Ja sam sjedio blizu prozora i mada se nije vidilo ništa okrenuo sam se u pravcu Huma. Kad sam zahvaljujući intuiciji lokalizirao kulu zamislio sam vojnika na njoj. Potom sam podigao ruke kao da u njima držim pušku i nanišanio zamišljenog neprijatelja.”Kad sam ga pogodio u stomak presavio se i kleknuo na koljena!”, pričao je Toni.”Ja ću mom srpskom vojniku podariti život !”,pomislih i spustih prazne ruke.U tom momentu sam imao viziju. vojnikovog malog sina koji čeka svog tatu pred vratima njihove kuće,baš kao što sam i ja kao dijete čekao moga da se vrati sa putovanja na koje je otišao. I u toj viziji prepoznah nekad davno izučavanu avgustinovsku sadašnjost budućnosti do koje se samo u rijetkim momentima božanskog nadahnuća uspijevamo uzdići.Možda sam u tom momentu otkrio Boga ! U svijesti mi bljesnu jedna zaboravljena Avgustinova misao:”Nikada se ne mogu izgubiti oni koje volimo,jer ih možemo voliti u Onome koji ne može biti izgubljen”.

Prethodni nastavci:

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (I dio)

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (II dio)

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (III dio)

Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (IV dio)

Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (V dio)

Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (VI dio)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »