?
31) Danas sam izvadio posljednji umnjak koji sam imao u ustima. Prije no što sam se ispružio u zubarsku fotelju zamolio sam doktora da ne baci moj zub nego da mi ga zamota u papir ili u bilo šta već; važno je bilo da ga sačuva i da ga ja odnesem kući. Zubar me je znatiželjno odmjerio i rekao: ”Kako hoćete!”. Kad sam se vratio kući izvadio sam zub iz minijaturne plastične kutijice u koju ga je stavio zubar, kao da se radilo o kakvom dragulju, i izašao na balkon. A onda sam, zadovoljan sobom i onim što činim, bacio moj pokvareni zub na krov. Kad sam bio mali tako je to radio moj dedo, kojeg smo i mi unučad zvali babo Šerif . Svaki put kad bi mi koncem izvadio mliječni zub on bi ga sav sretan zavitlao na krov. Valjda stoga što je vjerovao da to donosi sreću.
32) Nećete mi vjerovati al’ nedavno sam gubeći vrijeme na fb otkrio jednu babinu sliku koju je uslikao niko drugi do komandant ss divizije zvane Eugen Princ koja je za vrijeme drugog svjetskog rata bila operativna u Bosni i Hercegovini. Naime, ja sam član jedne fb grupe koja se zove CIDOM (centar za informaciju i dokumentaciju Mostar). Neki gospodin, i on član iste grupe, postavio je sliku na kojoj se vidi babo kako sjedi, prekrštenih nogu i ruku, pred magazom u starom gradu. Babo je prije drugog svjetskog rata bio bazerdžan i imao je dućan na ćošku preko puta današnjeg restorana “Europa”. Na istoj slici vide se i dvije žene u prolazu, prekrivene zarom. Gospodin koji je postavio babinu sliku na fb objasnio je da se slika trenutno nalazi u jednom vašingtonskom muzeju u kojemu su izložene stvari iz drugog svijetskog rata. Ja sam u nedoumici sliku odmah preko interneta proslijedio mojoj sestri u Sarajevo da pita mamu da li prepoznaje osobu na njoj. Deset minuta poslije dobio sam poruku od nje:”Mama je rekla da je osoba na slici njen babo!”. Kad je slika nastala (1943) babo je imao trideset i tri godine. I kao mlad bio je isti onaj babo iz mog sjećanja: majušan, mršav, sa velikim zaliscima i širokim čelom. Uvijek je sjedio prekrstivši noge i ruke. Uvijek mu je u suhonjavoj desnoj šaci tinjala cigareta koju je motao sam. Babo je pušio samo hercegovaćku škilju.
Sudeći po odjeći dan u kojemu je babo uslikan od strane komandanta ozloglašene ss divizije je bio lijep proljetni dan. Da li je komandant ss divizije imao njegovu saglasnost da bude uslikan? Najvjerovatnije da jeste jer babo gleda ravnu u fotokameru ne smješeći se. Ali nije ni ozbiljan. Na njegovom licu ne vidi se niti prezir niti nezadovoljstvo jer je izazvao znatiželju jednog ss oficira. Na njegovom licu čitam spokojstvo, isto ono koje je imao kad bi se vratio iz ribolova i kraj sofe u avliji odložio korpu u kojoj bi se koprcale dvije tri još uvijek žive neretvanjske pastrmke. I tako moj babo! Dok su se po Bosni vodile ofanzive on je sjedio prekrštenih ruku pred svojim dućanom i strpljivo čekao mušterije ne bi li pazario što. Ko zna? Možda je komandant ss divizije kod babe kupio jedan od onih starih bakrenih lonaca i drvenu preslicu da ih pokloni nekome u Njemčkoj, nekome ko nije imao sreću da vidi egzotičnu zemlju i ljude Balkana.
33) Šta bi rekao babin stariji brat kad bi vidio njegovu ratnu sliku? On je bio prvoborac i uvijek je zadirkivao babu jer nije bio u partizanima a babo bi se pravdao tvrdeći da je on materijalno pomagao narodno oslobodilački pokret. Najvjerovatnije da je osjećao istu onu nelagodnost koju osjećam i ja kad mi moji rođaci, kada diskutujemo o posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini, stave do znanja da sam kukavički dezertirao.
34) Vrzma mi se po glavi Platonov dijalog “Lahet ili o hrabrosti”. Ovdje je nevažno što taj dijalog završava aporistički, tj. bez definitivnog zaključka o tome šta je hrabrost. Ono što je epohalno u “Lahetu” je činjenica što Sokrat dovodi u pitanje “ generalsku” definiciju hrabrosti. Kad bi ih Sokrat pitao “šta je hrabrost” večina naših ratnika iz zadnjeg bratoubilačkog rata, neovisno o plemenskoj pripadnosti, dala bi mu odgovor kao stari atenski general Lahet; ”Zevsa mi Sokrate odgovor nije težak! Kad u borbi ostane na istom mjestu, bori se protiv neprijatelja i ne pobjegne to je hrabar čovjek”. Al’ za Sokrata hrabrost nije vrlina koja dolazi do izražaja samo u ratu. Da li bi ga naši ratnici shvatili kad bi im on rekao: ”Htio sam vas pitati šta je hrabrost ne samo pješadije nego i konjanika i svih mogućih boraca, ne samo u ratu, nego i onih koji se suočavaju sa opasnošću na moru, sa bolestima, siromaštvom i političkim događajima, hrabrost onoga koji ne samo da pruža otpor bolu i strahu nego zna da se nosi sa strastima i zadovoljstvima…” Da li bi iz ovih riječi shvatili da je veliki borac i onaj ko se bori sa vlastitim strastima? Da li bi zaključili da su, s obzirom da je mržnja jedina strast koja pokreće ljude u ratu, mnogo hrabriji oni koji ne mrze i stoga ne ratuju nego oni koji ne vladaju ovom strašću i prekraćuju živote drugima? Jer mnogi nisu kukavice samo zato jer se plaše za vlastiti život nego zato jer su lišeni mržnje koja bi im dala dovoljno “hrabrosti” da unište drugog. I mada psihoanalitičari mahom tvrde da smo svi potencijalne ubice mnogi su “kukavice” i bježe od rata jer ne prihvataju situaciju u kojoj su prinuđeni da ubiju. I nema ništa ljudskijeg od tog.
Oni koji su Sokrata bacili u tamnicu i dali mu otrov optužujući ga da kvari omladinu bili su svjesni mogućnosti ovakvih zaključaka iz njegove sumnje u “generalsku” definiciju hrabrosti. Njima je bila potrebna omladina koja će biti spremna da slavno ostavi život na ratištu jer prema ovom homerovsko-epskom mentalitetu i perverznom sistemu vrijednosti mrtvi ratnik ima više počasti od onog koji je preživio boreći se. Što se tiče onoga koji je pobjegao od njega treba zazirati kao od kuge.
35) U četrdesetoj godini imao sam jedan veliki zdrastveni problem. Naivno sam vjerovao da bih ga mogao riješiti ako se vratim među svoje u Mostar. Tako odlučih da zamolim mog, od mene mnogo starijeg, prijetelja Mirzu da mi pomogne da nađem bilo kakav posao. “Bilo bi idealno kad bih mogao da predajem filozofiju kao prije rata…ako je moguće…ako nije moguće onda prihvatam bilo što!”, rekao sam mu ponizno. Mirza je bio ugledna ličnost u gradu i dan danas vjerujem da mi je mogao pomoći. Sem toga nisam se obratio baš njemu slučajno. Ja sam rastao bez oca, (istina imao sam očuha ali se s njim nisam uspjevao identifikovati zbog znane logike edipovskog kompleksa), i nedostajala mi je figura sa autoritetom kojoj se obratiti u momentima donošenja važnih odluka. Tako sam kao mladić prije rata često odlazio kod Mirze da se posavjetujem sa njim. Psiholozi ovaj mehanizam nazivaju transfert. Nažalost pokazalo se da imam trensfert prema pogrešnoj osobi. Evo šta mi je moj prijatelj sa pobjedničkim izrazom na licu odgovorio: ”Eh mali moj! Ti si pogriješio tri stvari u životu. Prva je što si završio filozofski fakultet a ne nešto perspektivnije. Da si kojim slučajem inžinjer radio bi taj posao i u inostranstvu. Druga je što si u sred srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu odlučio da oženiš jednu Srpkinju…I treća što si napustio ovu zemlju u momentu kad je imala potrebu da je braniš sa puškom u ruci!”. Nije mi trebao reči da bi bilo bolje da se vratim tamo odakle sam i došao. Dva dana poslije vratio sam se u Italiju. Sedam dana poslije već sam radio u jednom meksičkom restoranu, kuhao pikantni čili sa mesom i slušao marijači muziku. K vragu sevdah, burek i bosanski merhametluk! Bio sam ljut što sam dozvolio sebi da me ona bivša ugledna komunjara a sad ugledni Bošnjak tako ponizi, kao da sam posljednji otrcani pas.
36) Samoća i osjećaj odbačenosti nisu tako strašni kad imate neki ideal. Ja sam nakon razgovara sa Mirzom imao potrebu da se iznova tako da kažem teorijski utemeljim. Željom da se vratim u domovinu bio sam doveo u pitanje moju odluku iz mladosti da ne ratujem i da tražim sreću na drugom mjestu. Izgubio sam dosljednost i to je mom prijatelju davalo pravo da se zlobno ponaša prema meni. Bio sam zaboravio razloge zbog kojih nisam htio ratovati. Oni su se nalazili u anarhističkim učenjima o državi kao apstrakciji koja zahtijeva nedužne ljudske žrtve. Desilo se tako da sam iznova počeo studirati Bakunjina, knjigu po knjigu baš kao što sam radio kao mladi student filozofije. Sreća i zanos koji su me obuzimali dok sam razotkrivao već znane misli bili su beskrajni. Možda čak niti jedan vjernik ne bi uspio osjetiti toliko ushićenje u iznenadnoj viziji božanstva kojemu povjerava svoje biće.
37) “Do sada, kaže Bakunjin, čitava ljudska istorija bila je neprekidno krvavo žrtvovanje miliona jadnih ljudskih bića nekoj od nemilosrdnih apstrakcija:domovini, državnoj moći, nacionalnoj časti, historijskim pravima, slobodi, političkoj slobodi, društvenom dobru. Do dana današnjeg to je bilo prirodno, spontano i fatalno kretanje ljudskih društava. Tu ne možemo učiniti ništa i kada se radi o prošlosti ne preostaje nam ništa drugo nego da je prihvatimo kao što prihvatamo sve druge prirodne fatalnosti. Jer ne treba da se samozavaravamo: čak i onda kada vladajućim klasama priznamo njihove makijavelističke vještine, moramo priznati da niti jedna manjina ne bi bila tako moćna da nametne masama ove strašne žrtve kad u samoj masi ne bi bio prisutan spontan i skoro nesvjestan pokret koji je primorava da se neprestano žrtvuje jednoj od ovih prožrdrljivih apstrakcija koje su se, kao vampiri istorije, oduvijek hranile ljudskom krvlju”.
38) Jednog poslijepodneva, nakon što sam pojeo jedan šipak iz Čilea, sjetih se mog prijatelja Mirze. Zgrabih mobilni i napisah mu ovu poruku: ”Ti si htio svoju državu i mada si znao da to nije moguće bez rata i ljudskih žrtava nisi bio niti jedan dan na frontu. Ja budala nisam htio nikakvu državu i završio sam na frontu da se borim za tvoj ideal. Ako baš hoćeš da znaš ja se fronta sjećam ne samo kao mjesta traume na kojemu sam morao imati sreće da preživim nego i mjesta buđenja savjesti koja se uprkos imperativu preživljavanja uzdiže do pitanja smisla božije zapovijesti: NE UBIJ!”. Pročitah desetak puta ovu poruku. Činilo mi se da sam mu rekao veliku stvar. Sigurno prepunu Mirzi nedostižnog ljudskog smisla. Popih tri-četri čašice votke i na kraju odlučih da je ne pošaljem. Možda zato što sam jednim dijelom mene i dalje vjerovao da je donekle u pravu.
39) Mada postoji rizik da pomislite da uobražavam da sam doktor koji liječi od slijepila, (vjerujte mi nikada se nisam smatrao avangardnim), nešto mi dođe da vam ispričam ovdje jednu sufi priču.
Kčerka jednog trgovca bila je izrazito ružna i niko je nije htio oženiti mada je u mnogim drugim stvarima bila talentovana. Tako jednog dana otac je predloži jednom slijepom čovjeku. Ne mogavši da je vidi slijepac je prihvati za ženu. Malo poslije stigne u njihovo selo jedan renomirani doktor. O njemu se govorilo da je izliječio neke slijepe ljude zahvaljujući metodama liječenja koje je izmislio sam.” Zašto ne pošalješ tvog zeta novom doktoru na pregled?”, pitali su trgovca neki njegovi prijatelji. A on im je iznerviran ljutito odgovorio: ”Zar ste poludili?! Hoćete da primjeti da je oženio jedno čudovište! Za njega je bolje da ostane slijep!”.
Predlažem da od ove priče napravimo jednu dramu sa slijedećim likovima: država, vladar, podanik, savjetnik i prosvjetitelj. Siguran sam da ste pogodili kojem liku iz priče odgovara dramski lik “država”. Ako niste onda vam predlažem da malo više čitate Voltera.
40) Možda je babo govorio istinu kad se branio od optužbi svog starijeg brata partizana. Možda je zaista bio “pozadinac” i ekonomski pomagao narondo oslobodilačku vojsku. Kako bi se inače mogla objasniti činjenica da je poslije rata radio kao električar u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Bilo kako bilo babo je u podrumu imao na stotine starih utikača. I ne samo to nego i stotine vojničkih opasača i naramenica. Kao djeca često bismo se igrali rata. Tad bi me babo utegao dobro opasačem i naramenicama, dao bi mi drvenu pušku i kobajagi poslao u rat: ”Hajde trči! I pazi se! I ako zapucaju: BJEŽTE NOGE POSRAĆE VAS GUZICA!”.
Ah samo da mi je ova uspomena pala na pamet kad je izbio rat u Bosni i Hercegovini. Danas bih sigurno bio sretniji čovjek. Moj babo je umro 1982. godine. Imao je sedamdeset i dvije godine. Da je kojim slučajem doživio srpsko bombardovanje Mostara da li bi mi i tada rekao “bježte noge posraće vas guzica”? Jer kako je primjetio jedan sveti ludak u jednoj sufi priči svijet je kao jedna ogromna šahovska tabla na kojoj nikad nije dovoljno jasno gdje prestaje igra i započinje stvarnosti.
Vezani članci:
Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (IV dio)
Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (V dio)