Loading...
EsejiKulturaProza

Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (V dio)

📖

21) Ako vas baš interesuje šta radim sada: evo me pušim moju elektronsku cigaretu, pijem kafu i razmišljam o Leli. Ako vas interesuje ko je Lela reći ću vam i to: Lela je bila jedna predivna djevojka koju sam upoznao nakon što sam se razišao sa mojom suprugom Dražanom. Pjevala je u vokalno instrumentalnom sastavu ”Madre blu” što znači PLAVA MAJKA. Njena grupa je u ono vrijeme imala diskretan uspjeh u Italiji; čak su jedne godine svirali i na Sanremu, čuvenom italijanskom festivalu. Ja sam u isto to vrijeme svirao u grupi Šerif’s koju sam osnovao zajedno sa mojim prijateljem Masimom. Mi smo se muhali po underground ambientima. Naš svijet su bili anarhistički socijalni centri, neke alternativne knjižare sa mirisom tamjana i čudni lokali u predgrađu Milana sa još čudnijim posjetiocima unutra. Naša formula mediteransko-balkanskog roka se sviđala baš tim alternativcima koji nisu marili za sladunjave italijanske pjesmice. I mi smo bili učestvovali na jednom festivalu. Bio je to najveći europski besplatni festival alternativne muzike koji se svakog ljeta održavao u Toskani. Te godine kad smo svirali i mi na festivalu je učestvovao i Nick Cave. Desilo se tako da su tog ljeta svi značajniji italijanski časopisi za rok muziku pisali o Nick Cave-u ali istovremeno i o mojoj grupi Šerif’s. Ja i moji muzičari, sa kojima sviram i dan danas, smo već po prirodi tašti. Zamislite do kojih razmjera se naduvala naša taština kada se jedna fotografija Šerif’s-a pojavila ispod one Nick Cave-ove. Osvojila je nebo! Naš san se ostvario! Postali smo ono što zaslužujemo da budemo: rok zvijezde!
Najvjerovatnije privučena pričom o mojoj grupi Šerif’s Lela je, s namjerom da me upozna, došla u restoran u kojemu sam radio kao picmajstor. Restoran se zvao Gypsie i nalazio se u jednom velikom tržišnom centru na samom kraju grada. Odjel za pice u kojemu sam radio gledao je direktno na hodnike tržišnog centra. Kad se pojavila pred širokim prozorom picerije ja sam u ruci držao komad gorgonzole, najsmrdljivijeg italijanskog sira koji “ćuhne” više od podveleškog sira iz mijeha. Pošto sam mislio da je htjela da narući picu rekao sam joj:”Izvolite gospodjice!”. Ne predstavljajući se ona je napala odlučno:
“Pričali su mi da ste održali nezaborvni concert na festivalu u Toskani…na istoj bini na kojoj je poslije vas svirao Nick Cave…i ja se bavim muzikom…mogli bismo zamjeniti cd-ove…evo ja imam ovdje moj…bilo bi mi drago da čujem tvoj…pričali su mi da je super!”, rekla je u jednom dahu.
Lela je bila sićušna i mršava al’ bucmasta u licu. Izgledala je kao karanfilov cvijet sa neuredno rascvalim laticama na kojima su se ljenškarile dvije kapi rose i u kojima se zapleo komad vrelog ljetnog neba. Kad je ispružila ruku ka meni sa cd-om u njoj, fiksirajući me samouvjereno kao da je htjela da me omadžija svojom rijetkom ljepotom, osjetih neki čudan pokret u grudima: Lelin plavi pogled budio je nešto plavo u meni.

22) Tog juna, ja sam mogao imati pet godina, moj daidža Mustafa – koji je kao Titov gardista služio vojni rok u Beogradu – dobio je dvosedmični otpust. Kad se daidža pojavio na kapiji u elegantnoj plavoj uniformi moja mama je, umjesto da pozdravi brata, uzviknula:
“Jaaaooo uniforme! Odoh da zovnem Iku Bucmana da me fotografiše u njoj!”.
Pola sata poslije Ika, koji je jedini u čitavom naselju imao fotografski aparat, objašnjavao je mojoj mami da sa unformom koju je obukla nema šale:
“Moraš biti ozbiljna kao pravi vojnik…baš kao da će sad Tito banuti na kapiju. Nema tu zajebancije! Razumiješ li?!”.
Tako je nastala fotografija moje mame u daidžinoj plavoj uniformi. Na glavi je imala šapovku kao svi oficiri Jugoslavenske narodne armije. Smrtno ozbiljna gledala je u pravcu kapije kao da se iza nje trebao pojaviti Maršal Tito. Ja sam stajao dva tri koraka iza Ike kad je rekao “ptica” i uslikao moju mamu. Bio sam zbunjen jer je izgledala kao muškarac. Al’sam se u isto vrijeme divio njenoj ljepoti: njene plave oči bile su za nijansu svijetlije od uniforme.

23) Često se pitam zašto je moja mama imala tako veliku želju da se fotografiše u plavoj vojničkoj uniformi? Da ta teorija ne odražava “buržoaski muški šovinizam” s početka dvadestog vijeka kad je nastala rekao bih da se radi o tipičnom frojdovskom scenariju tj. ženskoj zavisti prema penisu. Ili se radilo o jednostavnoj i sveprisutnoj komunističkoj militarizaciji svijesti kojoj je, eto, podlegla i moja mama?

24) Negdje u isto vrijeme, malo poslije mamine fotografije u daidžinoj uniformi, moja tetka Tidža odvela je nas djecu na livade povrh željezničke pruge. Naša komšinica Sanela je bila obučena u plavo: plave plastične sandale, plava suknjica i plava košuljica. I njene oči su bile za nijansu svijetlije od odjeće koju je imala na sebi. Kad smo se, igrajući se, malo izdvojili i kad sam bio siguran da me niko neće čuti rekao sam Saneli:”Ti si mali plavi vojnik!”. Odmah potom sam ubrao jedan crveni cvijet i pažljivo joj ga stavio za uho. A onda se začula tutnjava voza koji se približavao sa juga. Moja tetka je dotrčala do mene i rekla mi nesigurnim glasom:”Gledaj Erman! Ono je voz…u vozu je poginuo tvoj tata…” “Onaj voz ide za Sarajevo. Mama mi je rekla da će moj tata dobiti posao u Sarajevu i da ćemo svi otići tamo da stanujemo!”, rekla je Sanela.

25) Mada je Lela bila uvjerena da se njena muzika može definisti kao new wave radilo se o tipičnom italijanskom popu. Samo jedna pjesma na njenom cd-u izlazila je iz tog klišea.U toj pjesmi, njen glas je bio u prvom planu. Na trenutke mi se činilo da je čujem kako diše. Štaviše, čuo sam otkucaje njenog srca. Njen glas je bio ugnježđen u dva tri akorda odsvirana na orguljama čiji je zvuk dolazio iz daleka kao da je bio nošen vjetrom. More koje se otvara pred Mojsijem! To je bila moja senzacija dok sam napušen kao stoka preslušavao po ko zna koji put isključivo tu(!) jednu te istu Lelinu pjesmu.
Ta pjesma je bila produkt jedne žešće depresije s obzirom da priča o “izbrisanim cestama”? I ja sam bio depresivan! Zar nisu moji domovinski putevi po kojima sam smjelo hodio u namjeri da se samoostvarim bili izbrisani višim udesom rata? Možda se u Lelinoj pjesmi radilo o krizi personalnog identiteta? Kako drugačije objasniti ovaj stih:”Vjerujem da mi nije dovoljno ovo ime što sa sobom nosim”? I ja sam u jednoj ljubavnoj pjesmici napisao slijedeće stihove: “Znaš li da ću uskoro otići\da sakupljam slogove mog imena\u jednoj kamenitoj i suncem izgorenoj zemlji…”. I meni je moje ime, nakon ratnog iskustva, bilo postalo strano; ono je ostalo u nekoj davnini kojoj sam dao oreol nevinosti dok sam ja bio izmjenjen jer sam bio izgubio moj fiktivni raj. Ako je Lacan u pravu da se simbolička kastracija sadrži u gubitku onoga što se nikada nije posjedovalo onda sam bio kastriran. (Al’ ne do te mjera da nisam bio u stanju da pokažem Leli šta znači biti “balkan boy”! Šalu na stranu…nemam se čime pohvaliti…stvari između mene i Lele završile su naopako…)

26) Problem je ovdje mnogo ozbiljniji i postavljam ga svim ex-yu nostalgičarima: možda je Jugoslavija bila neka vrsta Platonove pećine, jedina realnost koju smo poznavali, mrak-istina u kojemu smo bili naviknuti tumarati kao slijepci i van kojeg nam se (istinska) svijetlost ukazivla kao nešto lažno i varljivo. Pećine više nema! Moramo shvatiti da smo izgubili ono što nismo imali, tj. da smo izgubili obmanu svijetlosti a ne svijetlost kao takvu. Ideološko otrežnjenje je pretpostavka prevazilaženja simboličke kastracije. Po meni biti simbolički kastriran znači samome sebi zabraniti pristup nadolazećem sutra. Predlažem da sa novim faličkim simbolom u ruci smjelo zakoračimo u budućnost. Al’ da vas upozorim odmah: nemojmo pasti u iskušenje da taj simbol predstavlja ćunu Muse Kesedžije. Ili ne daj bože kraljevića Marka.

27) Bilo se već uveliko pucalo i bombardovalo po Mostaru kad sam tog jutra, nošen neodoljivom nostalgijom za prohujalim djetinjstvom i dobrim starim vremenima, iz plakara izvukao kartonsku kutiju sa našim fotografijama. Bilo je pravo čudo pa sam imao i jednu flašu nikšićkog piva koju sam pukim slučajem dan prije našao u podrumu. Istinu govoreći, u podrumu sam otkrio očuhovo tajno mini-skladište alkohola: jednu veliku pletaru crnog vina, dva tri litra lozovače, boce ruma, vermuta, votke i džina. Moj očuh je volio popiti dok mu je mama zabranjivala alkohol. Kad sam otkrio njegovo skladište, shvatio sam zašto je tako često silazio u podrum da uzme krompir i kiseli kupus.
Bilo je negdje oko jedanaest sati i moja mama je već spremala makarone. Tih smo dana jeli samo makarone – onako bez ikakvog safta, suhe. I bili smo zahvalni fratrima iz karitasa što su i u nama muslimanima vidili božju djecu koja ima potrebu da s vremena na vrijeme sjedne za stol, pomoli se bogu i dobro se najede makarona. Pričalo se naime da malobrojnim Srbima ostalim u gradu nisu davali ništa.
Kad sam pregledavajući slike naišao na onu maminu u daidžinoj uniformi uzviknuh:”Ha! Evo je! Moja najdraža!”. Kao malo dijete obuzeto radošću jer su mu ispričali najljepšu bajku na svijetu, otrčao sam u kuhinju i zapitao mamu:
“Sjećaš li se ove slike?”.
“To me je slikao Ika Bucman kad je moj brat Mujo došao kući iz vojske…I ti si bio u avliji kad je došao da me slika…sigurno se ne sjećaš…bio si mali…”, rekla je mama.
“Naravno da se sjećam…insistirao je da budeš ozbiljna…nema zajebancije sa ovom uniformom rekao je…”.
“Bravo!! Baš tako je rekao: ne zajebaji se u ovoj uniformi…”.
A onda sam pokvario čaroliju koju stvara spominjanje lijepih uspomena. Zapitao sam mamu:
“Bili danas imala hrabrosti da se slikaš u ovoj uniformi?”.
Baš u tom momentu neko je zazvonio na vrata. Kad sam otvorio vidio sam mog prijatelja Džinu sa gitarom u ruci. Vonjao je na lošu šljivovicu. Kad je ušao i vidio moju pivu na stolu rekao je:”Vidi čovjek ima i pivu! I to nikšićku!”. Odmah sam primjetio da mu na gitari fale dvije žice. I zato rekoh:”Imam ja i žice!”. ”Ja došo muhajem da zasviramo malo!”, rekao je Džino i počeo da svira jednu Bajaginu stvar. Onu koja kaže: hajde bože budi drug pa okreni jedan krug unazad planetu. Ja sam mu spontano i ne razmišljajući držao ritam lupkajući po stolu.”Jeste li pomahnitali! Juče je ovdje jedan naš komšija poginuo na frontu! A vama je do svirke! Pa đe to ima pobogu brate!”, prekinuo nas je moj očuh. On je smrdio na džin.“I ja sam juče bio na frontu!”, rekao je Džino i nastavio da se ispovjeda, (nije znao da je moja mama bila u kuhinji i da ga može čuti):”Kad sam se vratio prvo što sam htio uraditi bilo je da se dobro pojebem sa mojom djevojkom…otišao sam da je uzmem i doveo kući…ali ona nije htjela…rekla mi je da su joj plodni dani…da ja nemam kurtone i da ona neće da zatrudni i rađa djecu u ratu…A ja sam joj rekao daj ženo božja uživajmo malo…zar nisi svjesna da sad u ovom momentu može da nas ubije jedna granata ispaljena iz Nevesinja…ništa…nije htjela…nisam je mogao ubjediti…nije htjela da mi je da…I šta ako se slijedećeg puta ne vratim sa fronta? Hoće li joj biti žao što mi je nije dala?”.
Kad je Džino otišao moj očuh je rekao:”Ljudi ginu a oni misle na muziku i seks!”.”Da imaš dvadeset i pet godina i ti bi mislio na iste stvari! Ja sam rođena u maju 1945-te…što znači da me je babo napravio u septembru 1994-te…usred drugog svjetskog rata…da nije mislio na seks mene danas ne bi ni bilo…živio babo koji se seksa u ratno doba…baš mi je žao onog momka…Pojebi se ženska glavo i zdravo! Šta ima veze i da ostaneš trudna!”,odgovorila mu je moja mama.

28) Najljepši i najznačajniji dio Leline pjesme, koja je postala moja opsesija, bio je njen refren u kojemu pjesnikinja kaže:”NEBO KOJEG NE ZNAM DA DODIRNEM\KAO KAD BI SE REKLO:ZEMLJA KOJU NE ZNAM DA OSTAVIM”. Dugo sam razbijao glavu o tome šta bi trebalo da znače ovi stihovi. Na kraju sam shvatio da odslikavaju jednu egzistencijalnu situaciju “razapetosti” između zemlje i neba, tj. između ljudskog i božanskog, koju je Hegel u svojoj Fenomenologiji duha nazvao “NESRETNA SVIJEST”. Nesretnost se rađa iz protivurječnosti između svijesti o vlastitoj prolaznosti i žudnje za neprolaznim koje se doživljava kao neuhvatljivo.
Lelina duša bila je bliznakinja mojoj. Nikoga nisam toliko želio imati kao Lelu.

29) Tog poslijepodneva kad sam otišao u Lelin studio da joj pustim da čuje moju novu ploču padao je snijeg. Bila je to čudna koincidencija s obzirom da se moja prva solistička ploča zvala “Bijeli mostarski snijeg”. Na toj ploči nalazi se pjesma “Buon giorno” (dobar dan) koju sam bio posvetio Leli. Ona o tome nije znala ništa. Prevod te pjesme sa italijanskog glasi ovako: Očekujući jedan pozdrav\ jedan jednostavni “dobar dan!”\sjenke se čine izdužene, uljne i zelene\kao leđ velikog guštera.\Očekujući tvoj pozdrav\kao da se radi o onom blenti Godou\ja ću biti svijeća na obali rijeke\molim te moli da ne padaju kiše.\Iako je moja žeđ beskrajna bila bi mi dovoljna kap vode u grlu\ tvoj blagi i leteći glas u uhu.\Bio bi mi dovoljan amfiteatar od voska\i dječak u njemu sa bakljama u ruci.\Dobar dan\dobar dan.
Kad je čula ovu pjesmu Lela je rekla:”Poprilično nihilistički…kao da si zaljubljen u ženu za koju unaprijed znaš da ti neće nikada uzvratiti ljubavlju. Šta bi trebala značiti slika dječaka koji se igra vatrom u jednom teatru od voska?”.
“Ti kako tumačiš tu sliku?”, pitao sam gledajući je ravno u trbuh. Pokušah da je zagrlim. Ona se izmakla i rekla:”Erman to ti nisam rekla…ja sam lezbejka…”. “Znam sve o tebi…rekli su mi da si biseksualac!”,uzvratio sam.”Tačno! Nije tvoj momenat…u ovom periodu više volim žene…sem toga Erman ja ću uskoro da se preselim u Napoli.”

30) Kad sam se pozdravio sa Lelom prije no što će otputovati za Napoli, otišao sam na jedno obližnje jezero da pecam ribu. Sa sobom sam ponio desetak kineskih piva i jedan osrednji joint. Pecajući sjetio sam se jednog pisma moje mame. Mama mi je napisala to pismo kad je saznala od jedne mostarke, koja je živila blizu mene, da me je moja supruga Dražana ostavila i da sam zbog toga smršao dvadeset kila. Sadržaj tog pisma bio je jednostavan. Radilo se o nekoj vrsti kategoričkog imperativa koji je savršeno izražavao mamin pornografsko-prehrambeni materijalizam. Mama je bila napisala samo ovo:”TI MORAŠ PITI, JESTI I JEBATI SVE ŠTO TI PADNE ŠAKA!”.
“Kako bi mama prokomentarisala ovu priču sa Lelom?”, pomislio sam i prsnuo u smijeh. Odmah potom ispustih jednu, vjerujte mi samo jednu suzu iz desnog oka. Ono lijevo divilo se plavetnilu jezera koje se pružalo preda mnom.

Vezani članci:

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (I dio)

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (II dio)

Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (III dio)

Erman Jakupi: Sto teza i slika iz jednog neželjenog romana (IV dio)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »