Loading...
PolitikaSvijet

Analiza: Gdje god da se pojavi Putin posije nestabilnost

Foto: timeinc.net

Rusija se umiješala u građanski rat u Siriji 2015. godine, kada je započela krajem septembra svoje vojne akcije u državi na Bliskom istoku. Iako je tvrdio da je cilj da se uništi Islamska država, mete su, čini se, bili pobunjenici koji su slabili vlast predsjednika Bašara al Asada.

Povodom današnje posjete predsjednika Rusije Vladimira Putina Srbiji portal Blic.rs je objavio analizu Putinove vanjske politike koju prenosimo u cijelosti:

Foto: slobodna-bosna.ba

Kada su upitali ruskog predsjednika Vladimira Putina 2007. godine da li je istinski demokrata, kao iz topa je odgovorio da je “apsolutni i čisti demokrata”, dodajući da takvih kao on u svijetu “jednostavno nema”. Da je demokrata je nešto u šta mali broj ljudi može da povjeruje, dok se donekle možemo složiti sa činjenicom da zaista ima malo ljudi kao što je ruski predsjednik. Malo je državnika koji određuju sudbinu drugih država, razaraju je postepeno, naročito one koje su riješile da se “odmetnu” od uticaja Moskve.

Kada je Putin počeo da se penje na državničkoj ljestvici, Rusija se polako oporavljala od raspada Sovjetskog saveza, događaja koji je, kako je sam rekao, bio “najveća geopolitička katastrofa vijeka”. Čim je preuzeo kormilo, započeo je Drugi čečenski rat, a potom su se samo nizale države u kojima su izbijale nemiri, a od koje je korist imala samo Rusija.

Jedno je sigurno, ono što će ostaviti najveću mrlju u Putinovoj političkoj karijeri, i o kojoj će učiti buduće generacije, jeste potpuna destabilizacija Ukrajine, nekadašnje države u SSSR-u. Ali, nije samo ona bila na meti. Pošto se današnji ratovi ne vode na klasičan način, već su u opticaju i sva druga moguća sredstva, Rusija se nije libila ni da se miješa u poslove Moldavije, SAD, Gruzije, Crne Gore, EU, Sirije, NATO…

UKRAJINA

Ova zemlja je najviše osjetila silu Rusije. Sve je počelo kada se ukrajinski narod pobunio zbog odustajanja sporazuma o bližoj integraciji sa EU. U novembru 2013. ljudi su počeli svakodnevno da izlaze na ulice do marta naredne godine. Uspjeli su u svom cilju, ali sa cijenom koju je Rusija skupo naplatila. Sa vlasti je svrgnut proruski predsjednik Viktor Janukovič, sporazum sa EU je potpisan, ali je ubrzo uslijedio još jedan šamar.

Potom je uslijedio i nelegalan referendum na ukrajinskom poluostrvu Krim, nakon čega ga je Rusija i anketirala. Iako su Rusiji uvedene sankcije od velikog broja zemalja, Putin se na to nije obazirao i počeo je sa integracijom Krima u Rusku federaciju. Sukobi su se onda prelili na istok zemlje, u oblasti Donbas, gdje i i dan-danas odzvanjaju topovski udari i vode se borbe između proruskih pobunjenika i ukrajinske vojske. Zapad optužuje Moskvu da vojno, finansijski i logistički pomaže separatiste na istoku Ukrajine, iako Kremlj to kategorički odbija.

Da ruski predsjednik nema namjeru da ostavi Ukrajinu na miru pokazalo se i u novembru prošle godine, kada je u Azovskom moru ruska pogranična obalska straža zaustavila dva artiljerijska ratna broda – oklopnjače, i jedan tegljač, koji su kružnom putanjom obilazili Krim na putu ka ukrajinskoj luci. Zarobili su 24 ukrajinska mornara, koji se i dalje nalaze u pritvoru u Moskvi.

Iako se Ukrajina posljednjih godina opire ruskom uticaju i miješanju, jasno je da Putin neće tek tako da pusti da se zemlja okrene ka EU i NATO, što je i pokazivao svojim potezima.

SIRIJA

Rusija se umiješala u građanski rat u Siriji 2015. godine, kada je započela krajem septembra svoje vojne akcije u državi na Bliskom istoku. Iako je tvrdio da je cilj da se uništi Islamska država, mete su, čini se, bili pobunjenici koji su slabili vlast predsjednika Bašara al Asada. Od tada je Rusija postala ključni igrač u konfliktu i svrstala se među malobrojne države koje su podržavale sirijski režim.

Treba napomenuti da Rusija u Siriji ima svoju vojnu bazu, koja predstavlja vezu sa Mediteranom i cijelim područjem Bliskog istoka. U međuvremenu je predsjednik Bašar al Asad dostao ojačao. Zajedno sa sirijskim snagama, ruska vojska čistila je dio po dio zemlje, što od protivnika režima, što od terorista. Iako se prvih godina rata u Siriji tražila smjena Asada od strane međunarodne zajednice, što se isticalo kao nešto od čega se neće odstupiti, od kada je Rusija ušla u sukob i kako je vrijeme prolazilo, sve su se manje čuli.

Ulazak Rusije u Siriju pomrsila je račune i drugim državama koji su imali svoje interese, a čiji broj nije mali. Posljednji primer je razmena teških reči između Turske i SAD. Iako saveznici i članice NATO, sukobile su se oko Sirije. Naime, kada je američki predsjednik Donald Trump najavio nedavno povlačenje vojnika SAD iz Sirije, turski predsjednik Redžep Tajip Erdogan nije mogao da bude sretniji. Imao je otvoren prostor da uspostavi kontrolu na sjeveru Sirije i obračuna se sa jedinicima Kurda, manjinom koja mu stvara glavobolje u Turskoj. Iako su oni saveznici SAD u borbama protiv ISIS-a, Erdogan ih smatra teroristima. Ali, Trump je zaboravio da su u Siriji i američki saveznici, pa je sada upitno, naročito poslije jučerašnje pogibije američkih vojnika u Mabidžu, u kojem pravcu će se odvijati povlačenje, kao i da li će ga uopšte biti.

Da Rusija nije ušla u rat, Turska ne bi ni morala da pregovara sa SAD o mogućim vojnim operacijama. Radila bi kao što je to prije, kada je Asad ređao poraz za porazom, ulazila na teritoriju Sirije i “čistila” sjever zemlje od Kurda (i njihovo opravdanje je bila borba protiv ISIS-a).

Foreign Policy je pisao da je Vladimir Putin nadigrao Baracka Obamu, a sada i Donalda Trumpa i postao glavni igrač na Bliskom istoku.

– Rusija je na cijelom Bliskom istoku postala “svačiji drugar”, bilo da se radi o arhineprijateljima SAD kao što je Iran, (ne)prijateljima poput Turske ili bliskim američkim saveznicima poput Izraela.

SAD

Od kada se saznalo ko će biti u trci za predsjednika SAD 2016. godine, znalo se ko je favorit ruskog predsjednika. Donald Trump imao je sve simpatije kako ruskih zvaničnika, tako i naroda. Govorio je sve suprotno od omražene Clintonove i isticao kako će se odnosi između dvije zemlje poboljšati kada on preuzme funckiju. To se nije desilo, ali je pokrenuta istraga o ruskom miješanju u američke predsjedničke izbore 2016. godine, kada je Trump odnio pobjedu.

Specijalni tužilac Robert Mjuler zadužen je da ustanovi da li je bilo dosluha između ruskih zvaničnika i članova izbornog štaba Trumpa 2016. godine. Njegovu istragu Trump redovno naziva lovom na vještice, i stalno oštro kritikuje Mjulera, čija ga istraga kao sjenka prati kroz predsjednikovanje. Što više istraga otkriva o kontaktima ljudi iz Trumpovog okruženja s Rusijom, i što je više dokaza o tome da su lagali o onome što se događalo tokom kampanje, to upornije predsjednik tvrdi da je rehabilitovan i oslobođen optužbi.

Nove i štetne informacije po Bijelu kuću stižu konstantno kada se čini da svaki Mjulerov potez znači sve dublje prodiranje istrage u Bijelu kuću i krug najbližih Trumpovih saradnika, i pokazuje da ona daleko prevazilazi okvire onoga što se dešavalo, ili što se nije dešavalo tokom kampanje 2016.

Kao šlag na tortu došle su i nedavne optužbe američkih medija i pitanje: da li je Trump ruski špijun? Razlog leži u istrazi FBI-ja, koji je 2017. godine istraživao da li američki predsjednik predstavlja rizik za SAD. Cijeli proces pokrenulo je otpuštanje direktora FBI Džejmsa Komija, koji je vodio istragu o Rusiji. Agenti FBI su takođe pokušali da utvrde, da li Trump namjerno radi za Rusiju ili nenamjerno potpada pod uticaj Moskve? Razlozi za ovakvo razmišljanje su mnogi, od najave o povlačenju iz Sirije do navoda da nijednom nije dao detaljne izvještaje o pet sastanaka sa Putinom, a koji ni bivši ni sadašnji saradnici nisu pročitali.

EU

Nakon što su zemlje EU uvele sankcije Rusiji zbog aneksije Krima, Rusija se okrenula drugim metodama širenja uticaja širom Evrope. Posljednjih godina neslaganje država članica postalo je sve izraženije, a jedan od faktora za takvu situaciju prepisuje se ruskom predsjedniku. Oni koji su najglasniji u kritikama upućenim ka Bruxellesu, a među kojima su italijanski vicepremijer Mateo Salvini, francuska desničarka Marin le Pen i mađarski premijer Viktor Orban, brane ruskog predsjednika, sarađuju s njim i tako guraju prst u oko nemoćnim evropskim institucijama.

Vladajuća ruska stranka Jedinstvena Rusija potpisala je 2017. sporazum o saradnji sa italijanskom desnom strankom Liga, produbivši tako ruske veze sa evropskim populističkim pokretima. Takođe, treba spomenuti da se sumnja da je Rusija finansirala francusku partiju Nacionalni front. Pozajmica od 9,4 miliona eura, kako se navodi, a koja je tada vrijedila 12,2 miliona eura, povukla je njenu stranku u mutne vode ruskog prekograničnog finansiranja, stavljajući Le Penovu u red ljudi optuženih za povezanost s ruskim organizovanim kriminalom, pranjem novca i vojnim operacijama.

Početkom januara 2015. godine, javni protesti u Mađarskoj izbili zbog poteza mađarskog premijera Viktora Orbana prema Rusiji. Prethodno je njegova vlada pregovarala o tajnim zajmovima od Rusa, dodijelila je “Rosatomu” veliki ugovor o nuklearnoj energiji i navela parlament da da zeleno svjetlo ruskom projektu gasovoda u suprotnosti od blokade Bruxellesa.

Kremlj je potrošio puno energije kako bi diskreditovao politiku EU-a na Baltiku, na Balkanu i u Zapadnoj Evropi, pisao je “Dejli bist”. U Mađarskoj, međutim, za to nije bilo potrebe. Vladimir Putin i Viktor Orban sa svojim idejama stoje na istim linijama. Tako se dogodilo da su mađarski političari posjećivali i anektirani Krim i pobunjeni Donbas kao znak lojalnosti Kremlju. Putin i Orban slažu se i oko Džordža Soroša, američkog milijardera mađarskog porijekla koji finasira nevladine organizacije širom svijeta. U Rusiji je tužilaštvo 2015. godine zabranilo organizacije koje su primale Soroševu pomoć.

Iako Orban sebe proglašava neoliberalnim demokratom (a Putin sebe demokratom), njegova vladavina sve više i više klizi ka diktaturu. Mađarski premijer se smatra i arhitektom novog autokratskog modela.

Visoki član Evropskog parlamenta Gi Verhofstat upozorio je prije nekoliko godina “družina autokrata” pokušava da uništi Evropsku uniju, a među članovima te grupe naveo je predsjednike Rusije i Turske i njihovog budućeg američkog kolegu Donalda Trumpa.

Vladimir Putin vodi se i kao jedan od glavnih nalogodavaca neuspjelog držvnog udara u Crnoj Gori koji je za cilj imao da svrgne režim Mila Đukanovića i spriječi ulazak zemlje u NATO.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »