Loading...
EsejiHistorijaKultura

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (11)

Piše: Nihad Filipović

JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE

(Prvi nastavak)

U devetom i desetom nastavku serije tekstova na temu “Prepoznavanja bošnjaštva”, kroz vizuru identitetskog prepoznavanja posebnosti bošnjačkog naroda, ukazano je na neka pozitivna postignuća totalitarne komunističke vlasti, odnosno, kako se to paušalno označava u svakodnevnoj komunikaciji, Titove vlasti ili titoizma, koje smo kao takve imali u Jugoslaviji i Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, pa do kraja 1980-tih i početka 1990-ih, kada se taj sistem, napušta, a jugoslavensko društvo pokušava transformaciju na tržišnu ekonomiju i demokratski pluralni politički sistem.

Pomenuto je konačno priznanje narodne posebnosti bosanskim muslimanima 1970., pomenuto je vraćanje bosanskog teritorijalnog integriteta uništenog sporazumom Cvetković-Maček iz 1939., i kasnije uspostavom tz. Nezavisne Države Hrvatske, pomenuta je sekularizacija društva (bez koje nema elemenata građanskog u društvu), edukacija naroda (bez koje nema narastanja demokratske svijesti u društvu) i pomenuta je emancipacija žena (kao sine qua non tj. uvjet bez kojega ne ide, prirodna mjera emancipacije društva, nešto bez čega nema i nije moguće govoriti o društvu oslobođenom seksističke paradigme).

Obzirom da je već konstatirano, kako je nesposobnost kritičke percepcije historije, ozbiljan društveni problem u Bosni, jer ta naša nespremnost da se suočimo sa nekim teškim i neprijatnim istinama o vremenu iza nas, sužava nam vidike u traženju rješenja za sasma novo vrijeme i odnose u vremenu koje gradimo danas; budući dakle ima potrebe rasvjetljavati taj mrak i to neznanje u glavi našeg prosječnog čovjeka, o našoj prošlosti, (vidjeli smo, posebno su tu “problematični” Osmanlijski period dominacije našim prostorom, i naša bliža prošlost, vrijeme i sistemu u kojemu smo živjeli takorekuć do juče, i u kojemu smo kao ljudi formirali), te obzirom da sam se već osvrnuo u ovome radu na Osmanlijski period (drugi nastavak, pod naslovom “Pusto Tursko”) kao i na neke kulturološke aspekte (posmatrano iz bošnjačke vizure), perioda komunističke dominacije prostorom našeg življenja, (treći nastavak, pod naslovom “Srbizam, komunizam i turkofobija”), te da je napravljen i kraći osvrt na tokove nacionaliziranja Bošnjaka (četvrti nastavak pod naslovom “Bošnjaci i nacionaliziranje Bosne”, kao i peti, pod naslovom, “Kritička percepcija historije kao uvjet državotvorne svijesti Bošnjaka”), evo sada još nekoliko kritičkih opservacija o komunističkom period naše historije i posebno o Titu, titoističkom naslijeđu i toj idolatriji koja traje kao fenomen u kojemu iščitavamo netolerantan um, podanički mentalitet, i sve u sve, nespremnost nekih naših ljudi da se suoče sa slobodom i svim konsekvencama koje za sobom povlači življenje u slobodi. Ta nesposobnost naših ljudi, prema mom razumijevanju, u direktnoj je vezi sa titoističkim duhovnim naslijeđem koje je ostalo živjeti u glavama tih ljudi i nakon pada jugoslavenske komunističke utopije i te društvene laži u kojoj se živjelo u tom vremenu. Otuda ovaj tekst.

Dakle, pomenuto je masovno obrazovanje naroda i emancipacija žena kao proboj koji je napravila komunistička vlast. No ako smo već u ravni kritičkog osmatranja, onda je nužno direktno adresiranje na opću manipulaciju obrazovnim procesom koji je u komunističkoj Jugoslaviji i SRBiH, bio pod snažnom marksističkom indoktrinacijom tzv. naučnog socijalizma, što je podržavano državnom represijom na slobodno mišljenje. Takvim obrazovanjem nije se razvijala kritička svijest kod đaka i studenata; marksistički odgovori na teška i višestruko komplicirana društvena pitanja imali su biti konačni, a svaki disonantni ton, represivno je ušutkivan.

Na ovom primjeru je već jasno, da društvo, sa takvim obrazovnim sistemom, ne funkcionira u uvjetima slobode, već u uvjetima neupitno zadatog; a to je onda dogma, copy-paste, religijska paradigma, koncept s onu stranu nauke. Jer ako je nešto nauka i naučno, onda je upitno, podložno kritičkoj opservaciji. Ne možete za nešto trvditi da je posljednja riječ nauke, kao što su komunisti tvrdili za marksizam i taj bajagi “naučni socijalizam”. U nauci takvo što ne postoji. U nauci nema posljednje riječi. Posljednja riječ je teološki koncept, a ne naučni diskurs.

Takav obrazovni diskurs, rezultiraće katastrofalnim učinkom na stanje narodnog duha i posebno stanje duha inteligencije i intelektualaca, nenaučenih kritički misliti i kroz kritičko propitivanje, dolaziti do logičkih i racionalnih zaključaka.

 

Katlin Ladik, March for a Partisan Woman, 1979., Courtesy Ludwig Museum, Museum of Contemporary Art, Budapest.

Što se tiče, u ovome radu već pominjane, ženske emancipacije i promjena načina na koji se sagledava položaj, mjesto i uloga žene u društvu, taj tok komunisti su usvojili kao progresivni dio lijeve političke artikulacije. Odmah nakon rata(!), Komunistička partija Jugoslavije obznanjuje da je žensko pitanje u Jugoslaviji riješeno. Međutim, osim administrativno dirigiranog skidanja zarova muslimanki i opismenjavanja žena, te nekih postignuća u okvirima radnog prava i beneficija po osnovu doprinosa u radu, komunisti na polju emancipacije žene, u ključnoj ravni produktivnog življenja, a to je ravan odlučivanja, NISU ostvarili stvarni proboj ka razbijanju historijski etabliranih predstava o mjestu, ulozi i položaju žene u društvu. Da je to tako, pokazala bi svaka analiza prisutnosti žena u partiji, u razdoblju komunističke vlasti, 1945.-1990., u tzv. društveno-političkim organizacijama, u organima vlasti, u skupštinama itd.

Komunistička emancipacija žena se tako u životu svela na opismenjavanje u okvirima akcije općeg opismenjavanja naroda i na stotinjak žena narodnih heroja čija su se imena unesena u historijske čitanke i udžbenike, a koje su mistificirane kao nadnaravna, neustrašiva bića natprirodnih moći, što sa klicanjem komunističkoj partiji i Titovim imenom na usnama, bacaju bombe na tenkove, idu na vješala i skaču u smrt. Nigdje, ili rijetko, susrećemo žene kao (17)ranjiva bića, majke, sestre, supruge, gurnute u haos rata koji iz nje izvlači ono nadljudsko, e da bi odbranila život, ljubav, dijete, porodicu – ono do čega je svakoj ženi najviše stalo, ono što ženu čini ženom, stvorenjem stvaranja života, a ne razaranje i ubijanja. Nigdje žena i njihovog doprinosa u pozadinskom radu kao jedne od značajnih karika u svakom ratu; više su djeca u tom smislu zastupljena bila u literature i obrazovnom procesu nego žene. I konačno, ono što je i najvažnije, pomenuh gore, a ovdje ponavljam, jer radi se o kruscijalnoj stvari emancipacije društva, nigdje žena, shodno njihovoj zastupljenosti u populaciji, u organima vlasti i odlučivanja.


Napomena – (17): Poema “Stojanka majka Knežopoljka”, Skendera Kulenovića, je rijedak izuzetak od tog revolucionarnog stereotipskog oslikavanja žena, ali i tu se susrećemo sa naglašenim patetičnim narativnom, pozivima na osvetu itd., što međutim ima svoje puno opravdanje u kontekstu književnog narativa jedne veličanstvene, u osnovi himne životu.


Moguće bi, i rasplet jugoslavenske krize 1990-ih, bio sasma drugačiji, rat bi se možda i izbjegao, da je SKJ, kako je inače javno proklamirano, STVARNO poradio na istinskoj emancipaciji društva, otvarajući ženama organe odlučivanja, zakonski uređujući da u partijskim, zakonodavnim, izvršnim, pa i sudskim organima vlasti, MORA biti osigurana zastupljenost žena shodno njihovoj zastupljenosti u društvu.

Jasno, ovo je tek špekulacija dobronamjernog političkog uma, jer u ravni političke filosofije, emancipacije društva nema, bez zakonom uređene pluralizacije društva. Nije dovoljno obezbijediti samo proporcionalno prisustvo žena na mjestima odlučivanja, ako nije zajamčen pluralizam mišljenja i slobodna artikulacije različitog mišljenja. Ali, neporecivo je da je emancipacija žene, pretpostavka emancipacije društva. A zakonom osigurano prisustvo žena u organima odlučivanja je ključna pretpostavka istinske emancipacije žena, a to onda znači i društva. Prisustvo žena na mjestima odlučivanja obezbjeđuje izbalansiran psihološki odnos naizgled opozicionih, a u osnovi komplementarnih silnica muškog i ženskog ega, patosa, poriva, nagona, energije, interesa itd. To onda jasnije, i iznad svega istinitije, reflektira istinsku, tj. stvarnu sliku raspoloženja društva. Društvo ne čine samo muškarci. Društvo čine i žene, i ako ih nema na mjestima odlučivanja i upravljanja društvom, onda je muški ego neupitan, a muška psihološka slika lovca i mužjaka, čije su refleksije u društvenoj ravni: ponos, obraz, čast, dostojanstvo, prestiž, itd., ostaje bez potrebnog kontrapunkta ženske psihološke slike, čije su refleksije: održanje života, djeca, porodica, zaštita slabijih, stabilnost, zdravstvena zbrinutost, efikasan socijalni sistem zaštite od nezaposlenih do zbrinjavanja beskućnika, itd.

 

Vezani clanci:

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (1)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (2)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (3)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (4)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (5)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (6)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (7)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (8)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (9)

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (10)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »