Nihad Filipović
JOSIP BROZ TITO ZA POČETNIKE
(Prvi nastavak)
U devetom i desetom nastavku serije tekstova na temu “Prepoznavanja bošnjaštva”, kroz vizuru identitetskog prepoznavanja posebnosti bošnjačkog naroda, ukazano je na neka pozitivna postignuća totalitarne komunističke vlasti, odnosno, kako se to paušalno označava u svakodnevnoj komunikaciji, Titove vlasti ili titoizma, koje smo kao takve imali u Jugoslaviji i Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, pa do kraja 1980-tih i početka 1990-ih, kada se taj sistem, napušta, a jugoslavensko društvo pokušava transformaciju na tržišnu ekonomiju i demokratski pluralni politički sistem.
Pomenuto je konačno priznanje narodne posebnosti bosanskim muslimanima 1970. godine, pomenuto je vraćanje bosanskog teritorijalnog integriteta uništenog sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. i kasnije uspostavom tzv. Nezavisne Države Hrvatske, pomenuta je sekularizacija društva (bez koje nema elemenata građanskog u društvu), edukacija naroda (bez koje nema narastanja demokratske svijesti u društvu), i pomenuta je emancipacija žena (kao sine qua non tj. uvjet bez kojega ne ide, prirodna mjera emancipacije društva, nešto bez čega nema i nije moguće govoriti o društvu oslobođenom seksističke paradigme).
Obzirom da je već konstatirano, da je nesposobnost kritičke percepcije historije, ozbiljan društveni problem u Bosni, jer ta nespremnost da se suočimo sa nekim teškim i neprijatnim istinama o vremenu iza nas, sužava vidike u traženju rješenja za sasvim novo vrijeme i odnose u vremenu koje gradimo danas; budući dakle ima potrebe rasvjetljavati taj mrak i to neznanje u glavi našeg prosječnog čovjeka, o našoj prošlosti, (vidjeli smo, posebno su tu “problematični” Osmanlijski period dominacije našim prostorom, i naša bliža prošlost, vrijeme i sistemu u kojem smo živjeli tako-rekuć do juče, i u kojem smo se kao ljudi formirali), te obzirom da sam se već osvrnuo u ovome radu na Osmanlijski period (drugi nastavak, pod naslovom “PustoTursko”) kao i na neke kulturološke aspekte (posmatrano iz bošnjačke vizure), perioda komunističke dominacije prostorom našeg življenja, (treći nastavak, pod naslovom “Srbizam, komunizam i turkofobija”), te da je napravljen i kraći osvrt na tokove nacionaliziranja Bošnjaka (četvrti nastavak pod naslovom “Bošnjaci i nacionaliziranje Bosne”, kao i peti, pod naslovom, “Kritička percepcija historije kao uvjet državotvorne svijesti Bošnjaka”), evo sada još nekoliko kritičkih opservacija o komunističkom period naše historije i posebno o Titu, titoističkom naslijeđu i toj idolatriji koja traje kao fenomen u kojem iščitavamo netolerantan um, podanički mentalitet, i sve u sve, nespremnost nekih naših ljudi da se suoče sa slobodom i svim konsekvencama koje za sobom povlači življenje u slobodi. Ta nesposobnost naših ljudi, prema mom razumijevanju, u direktnoj je vezi sa titoističkim duhovnim naslijeđem koje je ostalo živjeti u glavama tih ljudi i nakon pada jugoslavenske komunističke utopije i te društvene laži u kojoj se živjelo u tom vremenu. Otuda ovaj tekst.
Dakle, pomenuto je masovno obrazovanje naroda i emancipacija žena kao proboj koji je napravila komunistička vlast. No ako smo već u ravni kritičkog osmatranja, onda je nužno direktno adresiranje na opću manipulaciju obrazovnim procesom koji je u komunističkoj Jugoslaviji i SRBiH, bio pod snažnom marksističkom indoktrinacijom, što je podržavano državnom represijom na slobodno mišljenje.
Takvim obrazovanjem nije se razvijala kritička svijest kod đaka i studenata. Marksistički odgovori na teška i višestruko komplicirana društvena pitanja imali su biti konačni, a svaki disonantni ton, represivno je ušutkivan.
Na ovom primjeru je već jasno, da društvo, sa takvim obrazovnim sistemom, ne funkcionira u uvjetima slobode, već u uvjetima neupitno zadatog; a to je onda dogma, copy-paste, religijska paradigma, koncept s onu stranu nauke. Jer ako je nešto nauka i naučno, onda je upitno, podložno kritičkoj opservaciji. Ne možete za nešto trvditi da je posljednja riječ nauke, kao što su komunisti tvrdili za marksizam i bajagi “naučni socijalizam”. U nauci takvo što ne postoji. U nauci nema posljednje riječi. Posljednja riječ je teološki koncept, a ne naučni diskurs.
Takav obrazovni diskurs, rezultiraće katastrofalnim učinkom na stanje narodnog duha i posebno stanje duha inteligencije i intelektualaca, nenaučenih kritički misliti i kroz kritičko propitivanje, dolaziti do logičkih i racionalnih zaključaka.
Katlin Ladik, March for a Partisan Woman, 1979. Courtesy Ludwig Museum, Museum of Contemporary Art, Budapest.
Što se tiče, u ovome radu već pominjane, ženske emancipacije i promjena načina na koji se sagledava položaj, mjesto i uloga žene u društvu, taj tok komunisti su usvojili kao progresivni dio lijeve političke artikulacije. Odmah nakon rata (!), Komunistička partija Jugoslavije obznanjuje da je žensko pitanje u Jugoslaviji riješeno.
Međutim, osim administrativno dirigiranog skidanja zarova muslimanki i opismenjavanja žena, te nekih postignuća u okvirima radnog prava i beneficija po osnovu doprinosa u radu, komunisti na polju emancipacije žene, u ključnoj ravni produktivnog življenja, a to je ravan odlučivanja, NISU ostvarili stvarni proboj ka razbijanju historijski etabliranih predstava o mjestu, ulozi i položaju žene u društvu. Da je to tako, pokazala bi svaka analiza prisutnosti žena u partiji, u razdoblju komunističke vlasti, 1945 – 1990. u tzv. društveno-političkim organizacijama, u organima vlasti, u skupštinama itd.
Komunistička emancipacija žena se tako u životu svela na opismenjavanje u okvirima akcije općeg opismenjavanja naroda i na stotinjak žena narodnih heroja čija su se imena unesena u historijske čitanke i udžbenike, a koje su mistificirane kao nadnaravna, neustrašiva bića natprirodnih moći, što sa klicanjem komunističkoj partiji i Titovim imenom na usnama, bacaju bombe na tenkove, idu na vješala i skaču u smrt. Nigdje, ili rijetko, susrećemo žene kao (17) ranjiva bića, majke, sestre, supruge, gurnute u haos rata koji iz nje izvlači ono nadljudsko, e da bi odbranila život, ljubav, dijete, porodicu – ono do čega je svakoj ženi najviše stalo, ono što ženu čini ženom, stvorenjem stvaranja života, a ne razaranje i ubijanja. Nigdje žena i njihovog doprinosa u pozadinskom radu kao jedne od značajnih karika u svakom ratu; više su djeca u tom smislu zastupljena bila u literature i obrazovnom procesu nego žene. I konačno, ono što je i najvažnije, pomenuh gore, a ovdje ponavljam, jer radi se o krucijalnoj stvari emancipacije društva, nigdje žena, shodno njihovoj zastupljenosti u populaciji, u organima vlasti i odlučivanja.
————————————-
(17) Poema “Stojanka majka Knežpoljka”, Skendera Kulenovića, je rijedak izuzetak od tog revolucionarnog stereotipskog oslikavanja žena, ali i tu se susrećemo sa naglašenim patetičnim narativnom, pozivima na osvetu itd., što međutim ima svoje puno opravdanje u kontekstu književnog narativa jedne veličanstvene, u osnovi himne životu.
————————————-
Moguće bi, i rasplet jugoslavenske krize 1990-ih, bio sasvim drugačiji, rat bi se možda i izbjegao, da je SKJ, kako je inače javno proklamirano, STVARNO poradio na istinskoj emancipaciji društva, otvarajući ženama organe odlučivanja, zakonski uređujući da u partijskim, zakonodavnim, izvršnim, pa i sudskim organima vlasti, MORA biti osigurana zastupljenost žena shodno njihovoj zastupljenosti u društvu.
Jasno, ovo je tek špekulacija dobronamjernog političkog uma, jer u ravni političke filosofije, emancipacije društva nema, bez zakonom uređene pluralizacije društva. Nije dovoljno obezbijediti samo proporcionalno prisustvo žena na mjestima odlučivanja, ako nije zajamčen pluralizam mišljenja i slobodna artikulacije različitog mišljenja.
Ali, neporecivo je da je emancipacija žene, pretpostavka emancipacije društva. A zakonom osigurano prisustvo žena u organima odlučivanja je ključna pretpostavka istinske emancipacije žena, a to onda znači i društva. Prisustvo žena na mjestima odlučivanja obezbjeđuje izbalansiran psihološki odnos naizgled opozicionih, a u osnovi komplementarnih silnica muškog i ženskog ega, patosa, poriva, nagona, energije, interesa itd.
To onda jasnije, i iznad svega istinitije, reflektira istinsku, tj. stvarnu sliku raspoloženja društva. Društvo ne čine samo muškarci. Društvo čine i žene, i ako ih nema na mjestima odlučivanja i upravljanja društvom, onda je muški ego neupitan, a muška psihološka slika lovca i mužjaka, čije su refleksije u društvenoj ravni: ponos, obraz, čast, dostojanstvo, prestiž, itd., ostaje bez potrebnog kontrapunkta ženske psihološke slike, čije su refleksije: održanje života, djeca, porodica, zaštita slabijih, stabilnost, zdravstvena zbrinutost, efikasan socijalni sistem zaštite od nezaposlenih do zbrinjavanja beskućnika, itd.
Vezani clanci: