Loading...
Eseji

PREPOZNAVANJE BOŠNJAŠTVA (9)

KRITIČKA PERCEPCIJA HISTORIJE KAO UVJET
DRŽAVOTVORNE SVIJESTI BOŠNJAKA

(Prvi nastavak)

Nihad Filipović

Vraćajući se ovdje na situaciju u kojoj su historijskim tokom bačeni bosanski muslimani nakon Drugog svjetskog rata, historijske istine radi, treba kazati: komunističke vlasti, službenim “pečetiranjem” procesa nacionaliziranja muslimana, 1971. godine čine presudan administrativni korak u ubrzanju tog procesa, gdje nakon tog čina, broj Muslimana drastično raste iz popisa u popis (znatno iznad stvarnog demografskog rasta). Taj potez komunističkih vlasti iz 1971. godine (makar i zakasnio i pod pogrešnom narodnom nominacijom), kod kolebljive, historijskim iskustvom i poukama zaplašene i oprezne muslimanske narodne mase, psihološki je, da tako kažem, deblokirao neke kolektivne strahove muslimana i ohrabrio ih da se slobodnije javno očituju kao poseban narod; to je naime značilo službeno (državno-administrativno) legitimiranja njihovog posebnog narodnog osjećaja, tako da se nakon 1971. g., Muslimani osjećaju komotnijim i slobodnijim javno legitimirati narodnu posebnost, i to se jasno uočava u rezultatima svih narednih popisa stanovništva u Jugoslaviji, odnosno Republici Bosni i Hercegovini.

Iz dole priloženog tabelarnog pregleda izjašnjavanja građana po popisima u RBiH nakon Drugog svjetskog rata, od prvog 1953. do posljednjeg 1991. (nakon čega slijedi rat 1992 – 1995), transparentno je uočljiv trend kretanja popisnih kategorija i radikalan rast Muslimana u ukupnoj broju stanovnika RBiH.


Godina

Muslimani

Srbi

Hrvati

Jugoslaveni

Ostali
1953. 1.264.372 654.229 891.800 37.079
1961. 842.248 1.406.057 711.665 275.883 41.714
1971. 1.482.430 1.393.148 772.491 43.796 53.538
1981. 1.630.033 1.320.738 758.140 326.316 88.686
1991. 1.905.892 1.369.258 755.895 239.945 93.747

Dakle, ova tabela govori mnogo toga. Naročito obratite pažnju na odnos Muslimani-Jugoslaveni. Službeno, Muslimana i nema kao popisna kategorija 1953, ali zato ima 891.800 Jugoslavena. U popisu 1961, pojavljuju se Muslimani kao popisna kategorija i to brojem 842.248. Istovremeno broj Jugoslavena drastično pada, tako da ih je po tom popisu bilo 275.883.

Zaključak: čim je to administrativno omogućeno, Jugoslaveni se masovno na popisu izjašnjavaju kao Muslimani.

Broj Muslimana na slijedećim popisima i dalje raste i to daleko iznad demografskog (prirodnog) priraštaja. Tako već na slijedećem Popisu stanovništva, onom iz 1971, broj građana koji se izjašnjavaju kao Muslimani, sa 842.248, povećava se na 1.482.430; (povećanje od nevjerovatnih 640.142, što je daleko iznad mogućeg i u evropskim relacijama očekivanog demografskog rasta u desetogodišnjem razdoblju između popisa).

Uočeni fenomen jedinstven je za popisnu kategoriju Muslimani. To nije slučaj sa popisnim kategorijama Srbi, Hrvati, Jugoslaveni i Ostali, kod kojih su demografska kretanja znatno umjerenija, a to opet znači da su na takav enorman rast popisnih veličina kod Muslimana, uticale općedruštvene prilike i politički odnosi, gdje stega na Muslimane od 1961. opada, a kao rezultat, raste samopouzdanje i samosvijest tog naroda, koji se, iz popisa u popis, sve slobodnije izjašnjava u okvirima službene nominacije, tj. kao Muslimani.

Taj proces bi, to je očito iz gornje tabele, bio nastavljen i nakon Popisa stanovništva 1991, da ga nije presjekao rat. Naime na popisu iz 1991, još uvijek se 239.945 građana izjasnilo kao Jugoslaveni. Čak i uz pretpostavku da je tu dio Srba, Hrvata i Ostalih, činjenica je, na koju jasno ukazuje gornji tabelarni pregled kretanja popisnih veličina u 38-godišnjem popisnom rasponu, da se tu, u toj van-etničkoj popisnoj kategoriji, „skrivalo“ ponajviše muslimana, koji iz različitih razloga – naslijeđeni historijski oprez ili pak iskreno uvjerenje, i dalje istrajavaju na van-etničkoj jugoslavenskoj nominaciji.

Drugi moment koji je nesumljivo pozitivno historijsko naslijeđe iz perioda komunističke dominacije našom domovinom, jeste činjenica da su Tito i komunisti, Bosni vratili njene historijske granice anulirane Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. i nešto kasnije uspostavom tzv. Nezavisne Države Hrvatske, te da se Tito osobno, protivio diobi Republike Bosne i Hercegovine. Poznavajući predratno i poratno stanje u jugoslavenskom komunističkom pokretu, nije pretjerano kazati, da nije bilo (15) Tita i njegovog razumijevanja tzv. bosanskog pitanja, što se srbskih, hrvatskih, a dijelom muslimanskih (bošnjačkih) komunista tiče, Bosna bi za komunističke dominacije u Jugoslaviji, bila tretirana na isti način kao i u Kraljevini Jugoslaviji, tj. bila bi uništena, izbrisana, tretirana nepostojećom, odnosno podijeljena između Srbije i Hrvatske, a njenom većinskom muslimanskom (bošnjačkom) narodu, nikada ne bi bilo dozvoljeno slobodno narodno očitanje.

—————————————————-

(15) Tito je podržavao afirmiranje muslimanskog narodnog identiteta. Nema sumnje da je to tako. O tome ima više tragova, pa takav jedan nalazimo i u knjizi Josipa Šentije, “Razgovori sa Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću”, (Zagreb 2005. g., str.107-108). Na jednoj sjednici Centralnog Komiteta Saveza Komunista Jugoslavije, raspravljalo se o tzv. muslimanskom pitanju, te je izvjesni Uglješa Danilović težnju muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica okarekterizirao kao nacionalizam. Replicirao mu je Avdo Humo iznoseći argument u prilog afirmaciji nacionalnog identiteta bosanskih muslimana. U diskusiji Tito je podržao Huma smatrajući da nije riječ o nacionalizmu nego prosto o iskazivanju nacionalne posebnosti. Miko Tripalo u citiranoj knjizi svjedoči da je to bilo presudno za promjenu stava o Muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji. Tito je međutim, prema našem razumijevanju, održavao klatno vlasti i sopstvenog autoriteta, oportunistički balansirajući između i u komunističkoj partiji prisutnog velikosrpskog i hrvatskog duha, čega je on bio savršeno svjestan.

———————————————————-

Na gornja dva momenta nadovezuje se i osvojena sekularizacije društva, edukacije naroda i emancipacije žena, tj. kreiranje takvog socijalnog ambijenta koji je omogućio masovno obrazovanje naroda i promjenu kulturološke paradigme u odnosu na žene i organiziranu religijsku svijest. Ti procesi, koji manje koji više, ali tipično za komunističko razumijevanje mehanizama organizacije i upravljanja društvom, provođeni su ideološkim kampanjama i upotrebu medijske i državne prisile, ali je konačan rezultat, mjereno standardima modernosti u vremenu, pozitivan.

Masovnije obrazovanje, stimulacija i državna podrška narodnom prosvjećivanju i obrazovanju, od elementarnog do najvišeg, sekularizacija i stabiliziranje odnosa u društvu, omogućilo je bosanskim muslimanima prijeko potreban historijski predah, gdje onda dolazi do reanimacije narodnog duha, pa muslimani, osim što se demografski podmlađuju, i u duhovnom smislu, dobivaju na kvalitetu. Bosanski muslimani naime, postupno osvajaju, sa stajališta identitetske artikulacije, nužno potreban intelektualni kapacitet i to, vjerovalo se, kako kvalitativno, tako i kvantitativno.

Ipak, radi pravilnije percepcije, ovdje je nužne razmotriti nekoliko napomene, u vezi sa prethodnim konstatacijama. Najprije, što se specifično bosanskih muslimana tiče, krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, pokazaće se, da je njihova tradicionalna, religijski profilirana duhovnost, jača od novo-osvojene sekularističke i nacionalno osviješćene, državotvorne svijesti i inteligencije (intelektualaca) koji tu svijest, da tako kažem, proizvode i implementiraju u narodu. Ne možemo komunistima ovo direktno stavljati na teret. Više je to problem samo-svijesti inteligencije (intelektualaca) iz muslimanskog naroda, nedostatak istinskog kvaliteta domovinskog i narodnog duha tih ljudi, nego neki specifičan feler komunista, koji su, eto, vršili opresiju na muslimane; (jer vršili su je na slobodnu manifestaciju duha općenito). Ovdje to zaključujem kao korektiv na prednju konstataciju o muslimanskom kvantitativnom i kvalitativnom osvajanju intelektualnog kapaciteta, nužnog za identitetsko prepoznavanje i artikulaciju (koji onda, budući prevlađujući među inteligencijom, postaje i narodni identitetski glavni tok tj. matica identitetskog mišljenja i kulturološko-političkog osjećanja).

Ili, da budem ovdje do kraja jasan, zbivanja krajem 1980-ih i tokom 1990-ih, su pokazala manjak jasno profilirane prosvijećene, građanske nacionalne svijesti među bosanskom muslimanskom inteligencijom, a prevagu klero-nacionalističkog duha.

Ispostaviće se naime da religijska inteligencija, ulema i vjerujući, dakle isti oni koji su kroz, za bosanske muslimane dramatično vrijeme promjena nakon povlačenja Osmanlija iz Bosne, sačuvali narodnu specifiku, vjerovanje, običaje, tradiciju itd., NISU uspjeli uhvatiti priključak sa zapadnoeuropskom idejom nacije; sljedstveno, najznačajniji predstavnici te duhovnosti, koji na prvim slobodnim i demokratskim izborima 1990, politički organizirani i uvezan kroz Stranku demokratske akcije (SDA), dobivaju većinsku podršku naroda, (16) NISU imali razvijenu nacionalističku (državotvornu) svijest, niti su je kao takvi, mogli prenositi na narod.

To će imati (i još uvijek ima) dramatične posljedice, koje će se najtransparentnije manifestirati u postupku raspada Jugoslavije 1990-ih, u period vojne agresije na RBiH, i postratnim razvojem zbivanja i ponašanjem intelektualaca iz reda muslimanskog naroda u tim zbivanjima.

—————————————————

(16) Brojni su izvori koji svjedoče da je to tako, a među najznačajnije svakako spadaju svjedočanstva koja su o tome ostavili akademik Muhamed Filipović, koji na fenomen nerazumijevanje nacionalističke svijesti u samom vrhu dominirajuće bošnjačke politike, u kontekstu geookruženja i historijskih promjena u kojima su se našli bosanski muslimani početkom 1990-ih, opetovano ukazuje u svojim knjigama i brojnim javnim nastupima, te rahmetli Adil Zulfikarpašić, koji je takođe ukazivao na taj fenomen u svojim javnim nastupima; tako npr. značajno svjedočenje Zulfikarpašića u tom smislu nalazimo u knjizi Milovana Đilasa i Nadežde Gaće “Bošnjak, Adil Zulfikarpašić”.

—————————————————-

Nažalost, sve to vrijeme, od onog skupa SDA u Tešnju 1991, (kada rukovodeći ljudi te stranke, a onda i prisutni “vjernici” na skupu, sa indignacijom i prezirom odbacuju ideju bošnjaštva), pa dalje, svjedočimo učestale manifestacije nedržavotvorne svijesti u Bošnjaka.

Krenulo je dakle još i prije rata “lutanjem”, nakon izbora promoviranog lidera Muslimana u RBiH, rahmetli Alije Izetbegovića i njegovih najbližih saradnika, koji, iako pozicionirani u evropskom nacionalnom okruženju, nisu razumijevali značaj i potrebu jasnog, preciznog, leksički i historijski nedvosmislenog nacionalnog očitanja, pa su se držali muslimanskog, kokano nacionalnog imena naroda kojega su vodili i predstavljali. Traje ta konfuzija u glavama tih ljudi i u ratu, pa i onda kada su, na onom čuvenom skupu 1993, u hotelu Holliday Inn, izašli pred tamo okupljenje predstavnike naroda i vojske, sa prijedlogom definitivne podjele RBiH, uz prateću inicijativu za legitimiranje i usvajanje tradicionalnog bošnjačkog imena za narod kojega su predstavljali.

Ta inicijativa je, prema uvidu sa distance na politiku Alije Izetbegovića i te grupe ljudi, bila više posljedica spoznaje da im Europa neće priznati nikakvu posebnu muslimansku državicu, nego što je to bio istinski poriv i motiv tih vodećih ljudi, pa je, slikovito kazano, sa nacionalnim bošnjaštvom, trebalo maskirati muslimanstvo naroda kojega su predstavljali; (smatram da tu više, evo, 27 godina od pojave na političkoj sceni Alije Izetbegovića i njegove grupe, za misleće ljude, teško da ima dvojbe: etnička podjela RBiH je bila sami centar političke “filosofije” predsjednika Alije Izetbegovića i grupe ljudi sa kojima se okružio. Izetbegović se u te pregovore upustio još i prije rata. A otuda, od pregovora o etničkoj podjeli Bosne do rata u Bosni, za svakog onog koji poznaje historiju naših odnosa, tek je jedan korak – kako će se uostalom i ispostaviti razvojem zbivanja).

Što je posebno pogubno za ukupno stanje građanske svijesti u Bošnjaka, proširila se ta paradigma, taj način mišljenja i političke artikulacije “državotvorne” svijesti i među onima za koje se držalo da su imali osvojenu građansku nacionalističku, bosansku državotvornu svijest. Ti ljudi i nakon rata ostaju u vrhu vlasti i u centralnim tokovima kreiranja društvene svijesti. Podržani medijski i sa strane kompromiserskih intelektualaca, kojima su njihove sitne beneficije i sinekure na državnim budžetskim jaslama iznad habitusa intelektualca, takvi se održavaju u vremenu.

Povrh svega tu je i antibošnjačka propaganda u koju su dijelom uvučeni i pripadnici tog naroda. Tako smo svojevremeno, pred Popis stanovništva 2013. g., zabilježili čak i osnivanje političke stranke pod nazivom “Mi Bosanci i Hercegovci”, sa isključivom namjerom da unosi smutnju među Bošnjake, agitacijom da se Bošnjaci – koji već jesu Bosanci (uostalom Bošnjak i Bosanac su leksički sinonimi kao što će vam svaki čestit jezički ekspert objasniti) – na popisu izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci. Kampanja je bila usmjerena, može se kazati isključivo na Bošnjake, jer Srbi i Hrvati, narodi sa jasno profiliranom narodnom i nacionalnom sviješću, u takvoj kampanji mogu biti, kao što i jesu, tek ikebana. Predsjednik te stranke, izvjesni Hidajet Ćehajić, pazite molim lijepo do koje dubine ide glupost te “pameti”, izričito izvali (i osta paćenik živ): – Ja sam po nacionalnosti Bosanac i Hercegovac.

A traje to stanje i danas, tako da i ove 2017, svjedočimo deklaracijama nedržavotvorne svijesti u Bošnjaka. Nešto od toga je nesnalaženje, plitka pamet i neznanje, nešto neprijateljska propaganda srbsko-hrvatske radikalne etno osovine koja i dalje nastoji “razvlačiti pamet” Bošnjacima, a nešto je i svjestan odabir “kolektivne pameti” tj. političkog vođstva koje taj narod bira od izbora do izbora da ga predstavljaju i vode.

Vezani članci:

http://bosanskipogledi.com/2018/09/05/prepoznavanje-bosnjastva-1/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/10/prepoznavanje-bosnjastva-2/

http://bosanskipogledi.com/2018/09/24/prepoznavanje-bosnjastva-3/

http://bosanskipogledi.com/2018/10/02/prepoznavanje-bosnjastva-4/

http://bosanskipogledi.com/2018/10/08/prepoznavanje-bosnjastva-5/

http://bosanskipogledi.com/2018/10/17/prepoznavanje-bosnjastva-6/

http://bosanskipogledi.com/2018/11/13/prepoznavanje-bosnjastva-7/

http://bosanskipogledi.com/2018/12/01/prepoznavanje-bosnjastva-8/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *