Loading...
KomentariPolitikaVijesti

Sljedeći ruski plijen neće biti neka od bivših sovjetskih država. Na redu je Europa.

Foto: The Times

Prvo je krenuo na Gruziju pa onda na Ukrajinu. Sljedeća Putinova meta izgleda da je neka europska nacija izvan NATO.

Piše: Mikheil Saakadhvili
Preveo: Sanjin Salahović

Rijetko će ko primijetiti da najhladnija pomorska ruta na svijetu postaje geopolitički vruća tačka. I stvarno, ova se percepcija polako mijenja. Prošlosedmični raporti ukazuju na novu politiku Kremlja koja traži da internacionalno brodovlje obavještava Rusiju 45 dana prije svoga prolaska kroz Sjevernu morsku rutu koja povezuje Atlantik i Pacific arktičkim plovnim putem sjeverno od Sibira. Svako plovilo na toj ruti, na kojoj je Rusija izgradila sofisticirano vojno prisustvo, mora po tome imati prisutno na sebi ruskoga pomorskoga pilota. Brodovi koji prekrše ovo pravilo mogu biti zaustavljeni silom, zadržani ili po nepreciznim opisima ekstremnih uvjeta, eliminirani.

Posljednja prijetnja Kremlja prošla je neprimijećeno, možda i zato što je očekivana. Ruski zvaničnici opravdavaju ove odredbe potrebom da se parira pomorskom prisustvu različitih stranih zemalja u regionu Arktika.

To je ista taktika koju je ruski predsjednik Vladimir Putin koristio da opravda svoje vojne avanture već godinama. Od Gruzije u 2008 god., preko Ukrajine u 2014., do Sirije u 2015., Putin je uvijek krivio Zapad za svoje poteze. Kremlju bliski mediji ponavljaju matricu o “NATO okruženju” nazivajući odgovore NATO Saveza na Putinove akcije “rusofobijom”.

Mnogi se pitaju šta dobija Putin korištenjem ovoga narativa? Kršeći međunarodno pravo i norme, postao je globalni krivac. Američke i europske sankcije nanijele su puno štete već ionako jadnoj ruskoj ekonomiji, a postavlja se pitanje zbog čega je Putin spreman platiti takvu nevjerovatnu cijenu za posezanjem za nekoliko novih dijelova teritorije.

Oni koji pokušavaju odgovoriti na ovo pitanje rizikuju da promaše poentu. Na Krimu, u istočnoj Ukrajini, Južnoj Osetiji ili bilo gdje na drugim mjestima koje Putin drži “ruskim dvorištem”, posezanje za teritorijima nije nikada bio cilj po sebi. Putinov stvarni cilj danas je isti kao i u vrijeme rata u mojoj zemlji 2008 god. – stegnuti poluge vlasti u Rusiji. Kad god mu opadne popularnost kod kuće, on ili eskalira postojeće konflikte ili otvori nove.

I zbilja, to jeste djelotvorno. Putin vlada najvećom zemljom na Svijetu evo već dvije dekade učvršćujući kontrolu sa svakom novom krizom. Običan ruski glasač se može boriti da preživi od prvog do prvog sa svojom penzijom od 200 $, ali Putinova baza moći ostaje ista.

On je i predvidljiv i logičan. Invazijom slabijih susjeda postiže lakše pozitivan politički rejting nego recimo poboljšavajući ruski sistem zdravstvene zaštite. Nije slučajnost da je Putinova popularnost dosegla vrh u 2015 god. nakon aneksije Krima. Kasnije iste godine, nakon što se ruska ekonomija zatresla, intervencija u Siriji je iskorištena da potpiri patriotizam. Čak što više, ova je intervencija markirala Putina kao globalnoga poduzetnika koji je iskoristio moć Rusije izvan ruskoga bliskoga susjedstva.

Zasigurno, ovi potezi Putina izazvali su tešku kritiku Washington-a i Brussels-a. Ali svaka osuda izvan Rusije samo uvečava njegovu unutrašnju popularnost. Sa svakim novim izborom u inostranstvu u koje se Rusija miješa, svakom novim kršenjem ljudskih prava na okupiranom Krimu i svaki put kada ruski vojnici pomjere bodljikavu ogradu da zaposjednu koji novi hektar teritorije Gruzije, uobičajene reakcije USA i EU su izrazi “duboke zabrinutosti”. Sve to zvuči kao uhaban kliše. Od invazije Gruzije do hibridnog rata i ofenzive u Ukrajini, zapadne vođe su određivale crvenu liniju za linijom koju je Putin prelazio nekažnjen.

Slabosti internacionalnih normi, u zakonu fundamentiranog liberalnog poretka, kojim se kunu mnogi u Vašingtonu i Briselu, ali koje se rijetki usuđuju braniti, čine Moskvu samo snažnijom. U očima svojih domaćih sljedbenika, Putin se doživljava bleferom Zapada.

Ali status quo se ne može održavati u vječnost. Ako smo išta učili iz protekle dvije decenije možemo predvidjeti sljedeću krizu. Prema ispitivanjima javnog mijenja od 7.marta 2019 god. Putinova popularnost je pala na 32% – najniža od 2006 god.

Uistinu, Putin je eskalirao provokacije u posljednjim mjesecima kako mu je popularnost padala. U novembru su ruske snage pucale i zarobile tri ukrajinska vojna broda koji su pokušali proći kroz Kerčki tjesnac u Azovsko more. Više od 100 dana je prošlo od tada, a glas internacionalne zajednice je utihnuo. Ukrajinski mornari, uhapšeni tom prilikom, još uvijek su u ilegalnom zarobljeništvu.

Izvor: foreignpolicy.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »