Loading...
EsejiFilozofijaHistorijaKomentariKultura

Misterije, narativ i stvarnost

Refleksije na zadnju knjigu Yuval Noah Harari-ja. Izraelski historičar i pisac serije tematski povezanih knjiga o ljudskoj historiji. ”Sapiens” je o ljudskoj prošlosti. ”Homo Deus” o budućnosti u koju idemo, a ”21 Lessons for the 21st Century ” o centralnim temama današnjice. Do sad su mu knjige štampane u 12 miliona primjeraka i prevedene na pedeset jezika. Meditira svakodnevno, vegetarijanac i homofil, nema mobitel.

Piše; Rolf Brandrud, urednik časopisa za meditaciju Dyade 1/19
Preveo sa norveškog: Sanjin Salahović

Tamo gdje se Jordan B. Peterson bori za vrijednosti u koje vjeruje i želi nas voditi kroz njih, Yuval Noah Harari želi istraživati i analizirati. U svojoj knjizi on pokušava identificirati najvažnije teme našega stoljeća te ih shvatiti u širem historijskom, globalnom smislu. Jedna od osnovnih stvari od interesa za njega je odnos između narativa i stvarnosti. I to je to važno čemu se želi posvetiti i u članku koji slijedi.

Sposobnost predodžbe i stvaranja narativa o onome što neophodno ne egzistira jeste svojstvo koje dijeli čovjeka od životinja. To je također i nešto što čini mogućim da ljudi, koji ne poznaju jedni druge, sarađuju u većim grupama, nacijama i internacionalnim relacijama. Ne možete pridobiti jednog šimpanzu na saradnju obećavši mu korpe banana nakon smrti na šimpanzijskom nebu. Ali ljudi se mogu motivirati da idu i u vatru i u vodu kao krstaši ili džihadisti uz obećanja o vječnome životu sa stotinama djevica na nebu. Preduslov je naravno da isti imaju povjerenje u obećanja o nebeskim nagradama.

Mi ljudi trebamo narativ u koji ćemo vjerovati i po kome ćemo djelovati. Ti narativi ili “pozadinske priče” po kojima živimo, moraju nas staviti u širi kontekst i dati nam smjernice i smisao s kojim ćemo živjeti. Tu su ulogu, tradicionalno, ispunjavale religije. Ovdje treba spomenuti da Harari razlikuje između dvije vrste religija. Jedne su karakterisane filozofskim Bogom gdje se božanski pojam veže za velika pitanja na koja ne možemo odgovoriti u životu. To su pitanja koja se nameću uprkos religijskim i kulturnim razlikama i koja, u biti, ne stvaraju razlike među ljudima. Druge vrste religija karakteriše božanski pojam onakav kakvim ga poimaju krstaši i džihadisti gdje je Bog taj koji nam diktira dogme i pravila života. Vlastiti Bog je jedina istina dok su svi ostali ”fake news”. Ovakvo dogmatsko vjerovanje privlači sve svjetske ratnike iz svih religija. Da pojasni razliku, Harari opisuje filozofsko vjerovanje kao nešto ispunjeno spiritualitetom, što je za njega pozitivno po sebi. Ali on ukazuje na tendencije religija da privlače ratnički fundamentalizam koji je, za njega, problem po sebi.

Vjerovanje se mijenjalo s vremenom. I pluralizam bogova i religija prolazili su kroz različite faze. Religijama je bio cilj održati autentičnost i to se radilo obično oglašavanjem vlastitog boga za istinitog, a proglašavanje tuđega za suprotnost. Sumnja u vlastiti nauk oglašavana je grijehom, a doslovna vjera najvećom vrlinom. Na prelazu u modernitet kroz 17.st., na Zapadu, bivaju religije izložene sve većoj konkurenciji sekularnih narativa i njihovih priča. I ovdje se ukazao isti problem u tome da su ljudi vjerovali u više priča i s vremenom su nastajale totalitarne ideologije koje su postavljale zahtjeve o pravovjerstvu i još bezobzirnije nego sto su religije to činile. Ali u toku 20.st. gube ideologije povjerenje jedna za drugom. Legitimacija imperijalizma kroz ”usud bijelog čovjeka” da civilizira svijet, nestaje sa dva svjetska rata. Nacizam (nacional-socijalizam) umire sa nacističkom Njemačkom nakon njenog poraza 1945 god. Prvi udarac komunizam doživljava jos 30-ih godina prošlog vijeka sa Staljinovim procesima, drugi sa Maovim masakrima 60-ih i 70-ih godina. Njegov konačni slom dolazi 1989 god. sa padom Berlinskog zida. Narativ (pozadinska priča) liberalizma izlazi kao pobjednik iz 20.st. Baš kao i religije i liberalizam ima svoju priču o stvaranju i prapočetcima, životnoj borbi i nebu. Za čin stvaranja zaslužni smo sami – odluke pripadaju nama i to je tvrdnja s kojom je gotovo nemoguće argumentirati. Ako ljudi ne mogu sami odlučivati o svome životu, ko će to raditi za njih? Kupac je uvijek u pravu. Birači također. Misliti i odlučivati sam, najvažnije je što djeca mogu naučiti u školi. Životno je važno zaštititi pravo individue da odlučuje sama – to je borba za demokratiju, slobodno tržište, pravo na izražavanje, organiziranje i sva ostala ljudska prava. A nebo je mjesto gdje je to sve već ostvareno.

U desetljećima nakon pada Sovjeta kada je USA postala jedina svjetska sila, narativ liberalizma je postao istina koja se podrazumijeva. A čovjek se može upitati da li ona ima uporište u stvarnom stanju u Svijetu. Najveća izvozna sila na svijetu će uvijek imati interes da održava slobodnu trgovinu. Tako dugo kako je USA to, ona će uporno promicati stvaranje novih trgovinskih ugovora. Sada kada Kina postaje fabrika svjetskoga formata, Trump uvodi carinske barijere i prijeti trgovinskim ratom. I sve dok je useljavanje trajalo po osnovi potreba za radnom snagom, pravila EU o slobodnom kretanju tržištem bila su neprikosnovena istina. Sad kad su useljenici tražioci azila bez radnoga iskustva te tako postaju potencijalni korisnici socijalnih davanja opterečujući socijalnu drzavu, pravila dolaze u iskušenje i mnoge zemlje poput: Velike Britanije, Mađarske i Poljske, distanciraju se od proklamovane slobode. Ukratko, liberalni narativ (njegova priča) susreće se sa izazovima i na samom Zapadu. U ostatku svijeta ona nikada nije bila prihvaćena u potpunosti.

Harari ne propituje sam liberalni narativ na ovom osnovu, ali postavlja pitanje o njegovoj psihološkoj osnovi:”Kad odlučujemo o sebi, iz čega zbilja proizlazi taj proces”? Neraskidivi dio liberalne misli počiva na vjeri u to da ljudi posjeduju slobodnu volju. U situaciji izbora možemo vagati različite alternative, procjenjivati ih jednu spram druge i donositi racionalne odluke o najboljem putu dalje. Ali da li je u stvarnosti tako? Jedva.

Dijelom jer smo manipulirani izvana kroz svaku vrstu reklame, političke propagande i svakojakog hakiranja. Posebno danas kada je internet s nama u svakom trenutku i na svakom mjestu kroz naše mobilne telefone. Facebook, Google i ostali nas pronalaze sa zavidnim znanjem koje svakodnevno sakupljaju o nama. Zarobljeni smo u algoritmima. I ko zna šta istraživanje i mozga i gena još za neko vrijeme može smisliti. Ulazimo u vrijeme kada nas elektronske kompanije i slični mogu poznavati bolje od nas samih. I ne moramo ići u područje naučne fantastike da postavimo pitanje o stvarnoj egzistenciji slobodne volje u čovjeku. Dovoljno je pogledati psihologiju. Freud je odavno tamo sa istraživanjem nesvjesnoga duševnoga života i ima mnoge poklonike. Harari je našao da postoji još načina i alata da se približi stvarnosti koja se nalazi u nama. 2000. godine dao se nagovoriti da se povuče izvjesno vrijeme u jednu vrstu budističke meditacije koja fokusira na disanje, a koja se zove Vipassana. Iskustvo je ostavilo utisak na njega i od tada meditira 2 časa dnevno i godišnje putuje na mediticijski odmor u trajanju od jednog do dva mjeseca. U svojoj posljednjoj knjizi, meditacija je posljednja od njegove 21 lekcije. Bill Gates je to našao interesantnim u svojoj kritici njegove knjige u New York Times-u:

Šta misli Harari šta bismo mogli činiti sa ovim?(…) njegova misao bi se mogla sažeti u sljedeće:”Meditirati”! Naravno, on ne pokušava reći da će se svi svjetski problemi riješiti ako svi ljudi zauzmu lotus poziciju i ponavljaju mantru. Ali on insistira na tvrdnji da život u 21.st. ima potrebu za meditacijom kroz punoću uma (mindfulness) koja može učiniti da upoznamo bolje sami sebe te shvatimo koliko mi sami doprinosimo vlastitim patnjama. Lako je podsmijevati se ovoj tvrdnji, ali za mene koji sam i sam jedan od tih koji znaju o čemu on govori, ova misao ima apel.

Harari-jev pristup meditaciji je interesantan jer raskida sa uvriježenim predrasudama o samom njenom fenomenu. Očekivao je da će pronaći neki narativ, filozofiju ili teoriju koju će morati prihvatiti i postati dio nje. Ali nije bilo tako. Našao je samo praksu koju je trebalo upražnjavati. Koncentrisati se na uzdah i izdah kroz nos bez pokušaja da se upravlja ili kontroliše bilo šta. Mnogi u ovome očekuju da dožive posebna stanja svijesti, ali ni to nije tako. Možda su osjećaji boli u tijelu, nemir i dosada češći za doživjeti nego kakvo blaženstvo!? I da li meditacija može dati odgovore o tome šta se dešava sa nama poslije smrti? Ne, fokus je na ono što se dešava prije toga. I šta je onda to što je tako fasciniralo Harari-ja da je od tada koristio dva sata dnevno na meditaciju i dva mjeseca godišnje na povlačenje i cjelodnevno bavljenje njome? Ono što je odlučujući kriterij stvarnosti za Harari-ja jeste sposobnost da se osjete osjećanja boli i patnje. Na primjer, jedna nacija je zamišljen pojam koji ne može po sebi osjetiti bol, ali ljudi koji idu u rat za nju imaju tijelo koje to može. Tijelo i um su jedinice koje egzistiraju u stvarnome svijetu, a ne samo u našim predodžbama. Kroz meditaciju, Harari je naučio da je mnogo više ranjiv nego što je to mislio. Dobio je instrukciju da promatra i osjeća uzdah i izdah u nosu i otkrio je da u početku ne prođe niti deset sekundi prije nego mu misli odlutaju nekud na stranu. Nakon nekog vremena otkrio je da većina onoga što se dešava u našem tijelu i umu ima svoj tok i nije podvrgnuto našoj svijesti i volji. Ne možemo upravljati onim što je izvan nas. Na primjer, vrijeme!? Ne upravljamo impulsima koji dolaze izvan nas i ostavljaju trag u našem tijelu i mozgu kao na primjer stres. I ne upravljamo aktivno prijatnostima i neprijatnostima koje se aktiviraju kao osjećanja u nama.

Instrukcija u meditaciji je bila da se odrekne uključenosti u procese. Samo osjećati dah, nakon nekog vremena svjedočiti mislima, tjelesnim fenomenima, impulsima i osjećanjima koja se spontano javljaju. Za Harari-ja je to stvarnost. Naša unutrašnja stvarnost, a ne nešto što je smo mi sami ili neko drugi izmislili. Naši tijelo i um mogu osjećati bol i patiti. Oni su stvarni. Između mene i svijeta oko mene uvijek stoje tjelesne senzacije. Ja ne reagiram direktno na događaje u vanjskome svijetu. Ja reagiram na događaje vanjskoga svijeta koji ostavljaju senzacije u mome tijelu. Kad bivamo bijesni jer je neko uvrijedio našu naciju ili Boga ono što čini uvrjedu neizdržljivom nije ona sama po sebi nego ono osjećanje u stomaku što peče i bolan stisak oko srca koji osjećamo zbog toga. Ne osjećaju niti nacija niti Bog nego naša tijela koja stvarno pate.

I tu on zaključuje: ”Otkrio sam da je najdublji izvor moje patnje u mojim mislima i načinu na koji mislim. Kada želim nešto što se ne dešava reaguju moje misli stvarajući patnju. Patnja nija objektivno stanje u vanjskome svijetu. Ona je mentalna reakcija koju stvara moj um. Naučiti ovo što pišem je prvi korak u ublažavanju patnje.

Ovdje završava Harari putovanje u svojoj knjizi. On napušta svijet narativa i njegove konflikte o ispravnosti mišljenja. Umjesto toga fokusira se on na to što se kreće, pomjera, mrda u svakoj misli, osjećaju, doživljaju tijela. Njihovoj spontanosti čije strujanje, kretanje, on uzima veoma važnim. Nasuprot narativu, priči, koje možemo uzimati  tačnima ili ne, izmišljenima ili ne, ovaj  gore opisani tok stvarnosti je takav kakav jeste, neovistan o našoj volji i svijesti. On je to što formira mišljenje, stavove i radnje koje nosimo sa sobom kada djelujemo u svijetu oko nas. On je taj koji, na kraju krajeva, stvara svijet. Zato on upućuje na to da je ono što susrećemo u meditaciji područje bitno našem istraživanju koje se rado može vršiti uz pomoć metodologije. Mogu se korisiti uređaji za mjerenje bioloških efekata (disanje, puls, krvni pritisak, moždani talasi itd.) kod ljudi koji meditiraju. Tako se najčešće i radi danas u istraživanju. Ali vrijeme je i da se krene korak dalje. Da naučnici, koji uglavnom ispituju druge dok meditiraju, počnu meditirati i sami.

Harari koristi primjer iz socijalantropologije da opiše ograničenja koja se mogu naći u ovome poduhvatu. Ako neko proučava plemenske kulture na Samoa otocima, može dosta učiniti proučavajući sekundarnu literaturu i tuđa iskustva. Ali prije ili poslije, mora sam otići i živjeti sa ljudima koje proučava. I tad nije dovoljno biti samo turista sa ruksakom na leđima u posjeti nekoliko sedmica pišući blog članke o svojim utiscima. Potrebno je biti ozbiljan naučnik koji koristi vrijeme, studijske alate i metodologiju rada. I u ovom slučaju, najbolji studijski alati su upravo ozbiljna, metodološka primjena same meditacije.

Literatura:

Harari Yuval Noah: 21 Lessons for the 21st Centurz. Jonathan Cape, London 2018

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »