Loading...
FilozofijaHistorijaKultura

Bakunjin o srpskoj državi

Imidž: pinterest.com

Preveo sa italijanskog i prepričao: Erman Jakupi

Ruski filozof i revolucionar sa pozicija anarhizma Mihail Bakunjin pisao je o srpskoj državi u knjizi “Državnost i anarhija” napisanoj 1873 godine, samo tri godine prije njegove smrti. Knjiga je štampana u Cirihu od strane tri mlada ruska emigranta koji su je potom, radilo se o 1200 primjeraka, ilegalno raspodjelili studentima u Rusiji. ”Kao i sve druge zabranjene stvari”, rekao je ondašnji ruski ministar pravde, ”Bakunjinovi spisi su zaveli rusku omladinu jer se obraćaju njenim skrivenim željama i strastima”.

U ovoj fascinantnoj knjizi lucidne analize konkretnih političkih zbivanja, (radi se o periodu prusko-francuskog rata i Pariške komune), podupiru jednu i dan danas zanimljivu političku teoriju o državi kao institucionaliziranom nasilju i ekspanzionističkoj tvorevini par excellence.

Ilustracija: kupindo.com

Ono što Bakunjina čini intersantnim i danas jeste njegova nadnacionalna univerzalna pozicija. Nema ništa štetnije i smrtonosnije za jedan narod od nastojanja da se tzv. nacionalni princip uzme kao jedini ideal za sve aspiracije koje taj narod može imati. “U svakoj historijskoj epohi – kaže filozof – postoji jedan ljudski kolektivni interes koji nadvladava sve partikularne eskluzivno nacionalne interese i narod ili narodi koji osjećaju vokaciju tj. imaju dovoljno razumjevanja, strasti i energije da mu se u potpunosti posvete postaju narodi koji stvaraju historiju”. (M.Bakunin Stato e anarchia str.61,edizione Feltrinelli). Prema njemu jedini univerzalni interes njegovog vremena je integralna i definitivna emancipacija proleterijata od kapitalističkog ekonomskog izrabljivanja i tlačenja od strane države koja štiti interese vladajuće klase. Stoga je besmisleno insistirati na onim političkim idejama čiji je cilj smjenjivanje hegemonije jedne nacije hegemonijom neke druge. Panslavizam, tako drag slavenima Austrougarskog carstva, nije ispravan odgovor na pangermanizam i Njemačku prevlast u Evropi. Iza panslavizma krije se tendencija rusifikacije malih slavenskih naroda .Njima Bakunjin preporučuje bratsko jedinstvo sa svim ostalim europskim narodima putem SOCIJALNE REVOLUCIJE koja ne može biti sporadični događaj u okrilju jednog naroda. ”Ona je suštinski internacionalna revolucija, i zato bi Slaveni koji teže slobodi, u ime ove slobode, trebali ujediniti njihove težnje …sa težnjama drugih naroda: slavenski proleterijat mora masovno ući u Interrnacionalnu asocijaciju Radnika.”(isto,str.63) Nažalost, večina zapadnoslavenske i južnoslavense omladine – tvrdi Bakunjin – okrenula se pogubnim državotvornim idejama. U ovom kontekstu filozof razmatra problem Srbije i srpskog rukovodećeg kadra:
“Uzmimo primjer turske Srbije ili tačnije kneževine Srbije koja je jedina regija izvan Rusije, zajedno sa Crnom Gorom, u kojoj je jedan slavenski element zadobio manje više neovisnu političku egzistenciju.
Srpski narod je prolio mnogo krvi da bi se oslobodio turskog jarma; ali tek što se oslobodio od turske porobljen je od strane druge države, ovaj put srpske, čiji je jaram u suštini podjednako težak kao onaj turski. Tek što je ovaj dio srpske teritorije dobio formu, režim, zakone, institucije jedne manje više regularne države, narodni život i narodna snaga, koje su herojski podržali borbu protiv Turaka i odnjeli pobjedu nad njima, nestali su za tren. Narod, bez sumnje neobrazovan i ekstremno siromašan ali energičan i strastven i po prirodi zaljubljen u slobodu, pretvorio se najednom u nijemo i bezživotno stado, u žrtvu koja se nudi pljački i birokratskom despotizmu.

U turskoj Srbiji ne postoji plemstvo niti veliki zemljišni posjednici, nema industrijalaca niti pretjerano bogatih trgovaca; umjesto njih formirala se jedna nova birokratska aristokracija koju čine mladi koji su se o državnim troškovima obrazovali u Odesi, Moskvi, Pijetroburgu, Beču, Njemačkoj, Švajcarskoj i Parizu. Sve su to mladi ljudi i neiskvareni službom u državi mnogi od kojih se ističu po svom patriotizmu, po ljubavi prema svom narodu, po prilično iskrenom liberalizmu, i u zadnje vrijeme, po demokratskim i socijalističkim idejama. Ali tek što uđu u administraciju prevladaju ih neumitna logika njihove pozicije, zapovjedničke potrebe inerentne određenim hijerarhijskim odnosima i luksuzni politički interesi tako da se mladi patrioti preobražuju od glave do pete u funkcionere…
Sem toga zahtijevi koji proizilaze iz jedne određene pozicije često su jači od sentimenta i dobrih namjera. Jednom kad se vrate kući mladi Srbi obrazovani u inostranstvu osjećaju se obaveznim da zbog troškova koje je država imala za njihovo obrazovanje, ali često i zbog toga što nemaju druge mogućnosti da prežive, postanu funkcioneri tj. članovi jedine aristokracije u zemlji integrišući se tako u birokratsku klasu. Jednom kad postanu dio ove klase istovremeno postaju mada to ne žele i neprijatelji naroda…Dovoljno je provesti dvije tri godine na takvim pozicijama da bi se na njih naviklo i na kraju prihvatilo možda sa alibijem bilo kakve liberalne ili doktrinarno demokratske laži; naša je epoha prepuna takvih laži. Jednom kad se pomire sa neumoljivom nužnošću, kojoj se ne mou suprotstaviti, postaju bezskrupulozni birokrati utoliko opasniji za narod ukoliko njihova javna istupanja zvuče više liberalno i demokratski…
Neki Srbi se tješe idejom da je ova situacija prolazna tj. da je ona nužno zlo koje će nestati onda kada Srbija proširi svoje granice i prisvoji sve srpske teritorije (neki pričaju o svim jugoslavenskim teritorijama) i tako načini da iznova zablista u svoj svojoj veličini Dušanovo carstvo. Tada će, tvrde oni, za narod doći dan slobode i kompletnog prosperiteta.
Baš tako, u Srbiji možete naći ljude koji naivno vjeruju u ovakve stvari.
Da, oni zamišljaju da će srpska država kad proširi svoje granice i udeseterostruči svoje podaništvo postati narodnija i da će uslovi za egzistenciju baš kao i vladini akti u noj biti manje suprotstavljeni interesima naroda i narodnom instinktu. Ali na čemu oni zasnivaju ovakve nade ili ovakvu pretpostavku? Na teoriji? Sa teorijske tačke gledišta je obratno: što je jedna država veča to je njen organizam kompleksniji i baš stoga otuđeniji od naroda; i tako što su njegovi interesi suprotniji interesu naroda to je veči njegov jaram kojeg nameće narodnim masama, tj. što kontrola nad tim organizmom narodu postaje sve više nemoguća to se državna administracija sve više udaljava od narodnog samoupravljanja.
Ili možda zasnivaju svoje nade na praktičnom iskustvu drugih zemalja? Da bi se odgovorilo na to dovoljno je dati primjer Rusije, Austrije, uveličane Prusije, Francuske, Engleske, same Italije ili takođe Ujedinjenih američkih država u kojima su svi poslovi vođeni od strane buržuaske klase koju čine političari ili politički poslodavci, dok su mase fizičkih radnika izrabljeni i terorizirani kao u monarhijskim državama.

Sigurno će se naći neki obrazovani Srbin koji će reči da se ovdje ne radi o narodnim masama, pošto su one oduvijek imale i imaće funkciju da svojim materijalnim i mukotrpnim radom hrane, odjevaju i održavaju civiliziranu kremu nacije koja predstavlja zemlju i da je stoga problem upravo ta obrazovana manje više posjednička i privilegovana klasa.
Radi se upravo o tome da su danas ove tzv. intelektualne klase, tj. plemstvo i buržuji, koje su nekada bile na čelu žive i progresivne europske civilizacije, poružnile i postale trivijalne od masnoće i fotelja; i ako još uvijek predstavljaju nešto onda su to one najmrže i najodvratnije osobine ljudskog roda. Moramo primjetiti da su se ove klase u jednoj zemlji sa velikom kulturom kao što je Francuska pokazale nesposobne da od Nijemaca odbrane neovisnost vlastite otadžbine. Vidili smo i vidimo još uvijek da su u samoj Njemačkoj ove klase dobre da proizvedu samo poslušne lakeje.
Primjetimo najzad da u Srbiji ove klase ne postoje uopšte; postoji samo birokratska klasa. I stoga će srpska država ugnjetavati srpski narod kako bi udebljala svoje funkcionere.

Drugi opet, iako svim srcem mrze aktuelnu organizaciju srpske kneževine, kažu da je treba podnosti kao sredstvo, kao neophodni instrument za emancipaciju svih slavenskih naroda koji stenju pod turskim i austrijskim jarmom. Kad stigne pravi čas Srbija može predstavljati osnovu za sveopštu slavensku bunu. Radi se o još jednoj žalosnoj devijaciji koja mora biti iskorjenjena u interesu i za dobro samih slavena…
Srpska kneževina ne samo da nije sposobna da oslobodi jugoslavenske narode, Srbe ili druge; ona ih naprotiv zbog političkih manipulacija i spletki dijeli i oslabljuje. Bugari npr. su spremni da prihvate Srbe kao braću ali ne žele slušati njihove priče o Dušanovom srpskom carstvu; isto važi za Hrvate, Crnogorce i bosanske Srbe”.
Za sve ove zemlje postoji samo jedan izlaz, samo jedan put ka jedinstvu, tj socijalna revolucija a ne nekakav državni rat koji bi mogao odvesti ka ruskom ili austrijskom porobljavanju ovih zemalja ili podjelom istih između ove dvije velike sile (isto, str. 66\71)

Završio bih ovaj skromni i nepretenciozni članak jednim pitanjem: da li je vama jasno šta je Bakunjin podrazumjevao pod bosanskim Srbima koji ne mare za Dušanovo carstvo? Ja možda imam odgovor… Nakon ove Bakunjinove lekcije Srbima iz 1873. dođe mi najprirodnije sjetiti se Alberta Einstein-a: “Lakše je razbiti jedan atom nego jednu predrasudu!”. Ipak da ne bih ispao pristrasan zapitao bih se koliko smo se mi drugi ne-srbi uspjeli udaljiti od 1873-godine.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *