Staru džamiju u Priluku sagradio je u 18. vijeku tuzlanski kapetan Derviš hadži Hasan–begAlem Dedić / Al Jazeera
Piše: Sanjin Salahović
Šume, šume
Naljepša vam hvala
U vama se
Sloboda rađala
Tako ide pjesma koju sam učio u školi u SFRJ. Šume su bile garancija nevidljivosti, zaštita pred nadmoći njemačke avijacije i tehnike. Majka partizanima koji su bili gladni, slabo naouružani, ali sa velikim srcem. Pjesma ide dalje:
Mlad partizan
U šumici bio
Za svoj narod
Krvcu je prolio
Dakle ispod krošnje drveta u šumi, daleko od pogleda, sile i manipulacije nadmoći egzistira jedan nesalomljiv život. Sloboda, vjera koja će jednog dana, iz šuma, sići u gradove. Od slabijega, željna zaštite od pogleda moći, postati će ta «sloboda»istina u koju će se vjerovati. Sama moć koja traži sebi pravo monopola na svoju istinu. I život u toj novoj moći i istini, na ledini, sam, «slobodan» da se čini onako kako se hoće. Moć koristi nauk, propagandu, obrazovanje, nadzor, provjeru i trening svakakve vrste da bi bila sistem. Ona je, nekad nemoćna u šumi, daleko od očiju, ranjiva i usamljena, sanjala o vlasti. Sada je vlast i može štititi sebe kažnjavajući one koji je neće.
I onda ponovo promjena. Ono što se nekad sakrivalo u šumama, sada vlast nad njima i gradovima, postaje nešto od čega se treba oslobađati, iz čijih misli se treba izvući. Neotkriven, nekažnjen, neubijen, nedisciplinovan, nepromijenjen, neuništen u sistemu u kome nije bilo mjesta za pluralizam i konsenzus. Dakle opet je trebalo ići u «šume»!? Ali vrijeme je novo, ta misao, koja traži svoje pravo, je u naseljenim mjestima, ljudima koji misle drugačije. A iznad njih su «avioni nadzora» koji prate. Misli i ruke UDBA-e, imaju potkazivački mentalitet. Bombarduju ljude propagandom i manipulacijom. Zavađaju, prokazuju, mijenjaju, manipuliraju, mame konformizmom, svakodnevno u svakom trenutku, ti avioni, nadgledaju stvarnost i reaguju. Kad otkriju, uništavaju. Kroz medije, kroz politiku, kroz privredu u kojoj se gubi egzistencija, kroz doušništvo svakodnevne komunikacije. Oni šalju, kao bombe, silu koja izopćuje, straši najtežim strahom djeteta da će biti odbijeno i ostavljeno. Uzimaju čovjeku prijatelje, plaše samoćom, negiraju, hapse, ubijaju, sklanjaju, proganjaju i svakakvu neslobodu koriste da potisnu, promijene misli koje rastu, žive ispod krošnji drveća u šumama. Daleko od pogleda… U šumama se sloboda rađa. Šume, šume, najljepša vam hvala. No imaju li «šume» samo jednog ideološkog vlasnika u vremenu i da li se one nalaze samo u prirodi ili su i dio kulture u kojoj se jedno hoće zakloniti od drugoga?
I tu sam htio da promijenim ovu komunističku pjesmu i u njoj stvorim nove šume koje su zaklanjale ljude od kultur-policijsko-vojno-političkog nadzora nad Bošnjacima u Jugoslaviji, a i u poraću ratova 90-tih kroz iskustvo života u stvarnosti neriješenog konflikta moderne Bosne i Hercegovine. Nove šume koje su štitile njihove misli od doušništva, kulturkolonijalizma i sila porobljavanja. Štitile ljude od bezličnosti, gubitka identiteta, preobražavanja u hedonističku gomilu kojoj vlastiti komformizam i neutaživa potreba za statusom postaju i usud i pokriće prelaska u kulturu drugoga. Umjesto šuma, to mjesto, skriveno u srcu Bošnjaka, u koje srpska UDBA ili elektronska propaganda i manipulacija nisu mogle provaliti bilo je u promijenjenoj pjesmi:
Džamije, džamije
Naljepša vam hvala
U vama se
Sloboda rađala…
I tako, nastavite i sami. Koliko god će neko reći da su hodže bile UDBAŠI opet, logika kaže da, ako jesu, onda su i drugi bili to još više. Živjeli smo u sistemu koji je kompletno ideologijski izgrađen na osjećajima zavisti u čovjeku. Pa zašto da ljudi u njemu ne pristanu pronaći najviše vrline u umijeću prokazivanja drugih?
Zato da pustimo tu priču na miru i dopustimo da se ljudi, koji u dilemi između slobode i sigurnosti uvijek žrtvuju slobodu, mijenjaju kada sila nadzora opada, a strašenje i snaga sistema postanu neuvjerljivi!? Ruku na srce, jedino mjesto u kojoj kultura nadmoćnoga nije mogla nadgledati slabijega, pa ni prokazivači nisu mogli prolaziti pod prijatelje tako lako kao u konformizmu svakodnevnice laičkoga života, džamije, danas, gdje god da putujete Bosnom, svjedoče o egzistenciji kulture Bošnjaka. One iste koja je trebala nestati pod budnim okom i teškom šakom nadmoći velikosrpskoga hegemonizma. Baš kao nekad i partizani od Nijemaca, da ne bi šuma u prirodi. I baš kao i Bošnjaka da, uz dragu pomoć NATO koji je prizemljio srpske letjelice u ratu i pomogao tako bosansku pješadiju, ne bi džamija u kulturi.