Loading...
EsejiKulturaSvijetUmjetnost

Da bolu prkosimo

Foto: James Dalton

Napisao: Sanjin Salahović

«Sva bol svijeta je noćas u meni, ostajem da bolu prkosim…», drug me nedavno u razgovoru podsjeti na 93.god. Pravili smo predstave, objašnjavali rat. Mali mu je ovo pjevao, pa na kraju digne ruke i vikne: «Bosna»! A u publici ovacije. I naši i Norvežani. I onaj aplauz i osjećaj da se živi i da ima hajra. Ljudi daju razumijevanje, obećanja o pomoći, a Bosna bar na tren biva više živa od one iz televizora. I onda godine učenja, kućenja, uklapanja u društvo. Posao, kredit. Popravljaju se stanovi u Bosni. I neminovni odnosi između domaćih i dijaspore – rekla kazala. Šta ko misli?! Ko u nas, svašta ima..! Socijalne razlike su velike. Zavist cvjeta, baš ko i hvalisanje. Jedno drugo ugledalo nije. Ali jedna linija ostaje. Ta veza između dijaspore i Bosne. Duboka, kulturna crta istosti i čežnje prkosi daljini. Osjećaj izgubljen u prostoru između «tamo» i «vamo» i neizbježna svijest koja se više ne može opustiti u procjepu između dvije stvarnosti. One neumoljivo teku uporedo jedna s drugom dok dan za danom, ko pijesak između prstiju, vrijeme izmiče na putu između posla i kuće. I onda, sred tog varljivog vremena, jedna stalnost i sjećanje, jedno osjećanje izvučeno iz tajnih pregrada prošlosti. Vječna muzika izvučena iz instrumenta ili glasa gdje za zaborav nit’ prsti nit’ usta ne mare. Sve da hoćeš, ni u demenciji. Tijelo koje pamti i priziva i sliku i zvuk i osjećaj sevdaha prijeko potreban psihičkom zdravlju našeg čovjeka.

U fejsbuškoj virtualnoj zbilji, u kojoj sekund gubim, a čas dobijam, nađoh prijatelja čiju dubinu otkriva njegovo čuvstvo u susretu sa harmonikom. Smajil Komić, živi u Trois-Riveres, Quebec. Ima prijatelja koji isto tako čuje i svoju harmoniku i prijateljstvo. Faik Čavalić, rođen u Bijeljini, sad živi u Gatineu. Rijeka ga dijeli od Otawe. Ko dva musketira sevdalinke. Fejsbuk i bošnjaci. Prijatelj prijateljevog prijatelja. Dok ih slušam osjećam da se, za mene izbjeglicu, zatvara neobičan iskustveni krug koji izmiče stvarnosti dok dvije harmonike, inače 350 km daleko jedna od druge, tumače govor tijela i pomažu pjesmu svojim prijateljstvom, negdje na sećiji u dalekoj Kanadi. Pričaju svoju daleku priču muzikom bosanske tudosti, možda neokrnjenom razvojem čudne bosanske postmoderne. Smajil i Fajik su se upoznali na Facebook-u. Smajil drži Fajika za jednog od najboljih intrepretatora bosanske sevdalinke i kaže da su odmah uvidjeli da su na istoj talasnoj dužini. Svoje su slučajno poznanstvo pretočili u veliko prijateljstvo. Druže se koliko stignu, a Fajik je bio specijalni gost na svadbi Smajilove kćerke u Hamiltonu.

Ako masprodukcija muzike u Bosni sustiže i nevoljna slušaoca, ova je sećija, kao usamljeni junak ili narodni pripovjedač, sustigla mene. Ko epsko pjevanje o Aliji Đerzelezu, Muji Hrnjici ili Budaletini Talu, tiho ko najljepša pjesma iz garaže nekog još neznanog benda, u Bosni koja još gleda u budućnost i nada se. Garaže dijaspore koja osjeća i pjeva Bosnu i njenu priču. Upitah da li bi Bosanskim pogledima ukazali čast da pjevaju na njenim stranicama. I rekoše bi. Duboko zahvalan, mislim…

I «tamo» i «vamo» prkosimo bolu i smijemo se. Onako bosanski, uvijek u prikrajku, sa suzom u oku. Ovaj put uz pjesmu dva dobra druga – Fajika i Smajila.

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=2498174176860341&id=100000033504779

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »