Loading...
KulturaProza

VRANA NA PROZORU

Piše: Nihad Filipović
(Izvadak iz “novele u pisanju”, Duša i tijelo, prvi dio)

1.

Rano je ustala. Uzbuđena, nemirno je spavala. Ali ustala je bez osjećanja težine koja prati slabo prospavanu noć. Uzbuđenje što ju je držalo je bilo na granici ushićenja. To je ono što joj nije dalo miran san na oči, ali istovremeno, to je ono što je nedostatak sna protekle noći, tog jutra činilo minornim, nečim u svakom slučaju, i za tijelo i za dušu, nadoknadivim.
Pogledala je kroz prozor: osvanulo divno, sunčano jutro. “O kakav lijep dan”, pomisli. U tom trenutku crna vrana gruhnu pravo u prozorsko staklo. Nije je primjetila u letu. Tek kada se odjednom, niotkuda, pojavi na metar od prozora, ugledala ju je, a već slijedećeg trenutka, vrana je udarila u prozorsko staklo. – Ahhh, uzviknu iznenađena i prepadnuta. U isti mah, instinktivno učini korak-dva nazad od prozora. Vrana padne ošamućena ispod prozora na beton balkona. Na prozorskom staklu je ostao trag od udara vrane, kao kada se gumom pređe preko stakla. Ali nije bilo krvi. Priđe, otvori balkonska vrata i pogleda na balkonski pod: vrana je ležala ošamućena, nepokretna. Čučne i izbliza pogleda vranu. Ni na vrani nije bilo tragova krvi i težih povreda. Uto vrana počne pokazivati znake vraćanja i nakon malo, potpuno osviješćena zaleprša krilima i odleti.
Pod blagim šokom i impresijom onoga što se upravo dogodilo, zatvori vrata balkona i krene prema kupatilu. Napuni kadu i uroni u toplu mirišljivim šamponom zapjenušanu vodu. Banjala se dugo uživajući u toploj vodi, nastojeći skoncentrisati misao na dnevne obaveze koje su pred njom u danu što se rađa. Međutim, vrana i taj njen sudar s prozorskim staklom, ta skorašnja scena koja se odigrala na metar od nje, nije joj davala mira. “Nije li to zloslutno”, pomisli? “Šta bi to imalo značiti”?

Nije bila sklona bapskim narodnim vjerovanjima. Nije bila ni religiozna. A opet, svaki put kada bi joj crna mačka prešla preko puta, tri puta bi pljunula. Bojala se visine i bojala se dubine, te bi svaki put kod ulazka u avion ili na brod, proučila Bismillu; na vijest o smrti nekog dragog ili poznatog joj, proučila bi Fatihu, a poslije objeda uvijek bi kazala – Alhamdulillah. Ostalo joj od majke koja je bila duboko religiozna žena i tako ju je nastojala odgojiti. Majka je umrla, a život je poslije za nju krenuo nekim drugim tokom. Nije bila religiozna na način majke joj, nije aktivno upražnjavala vjerske ritual molitve, odlaska u džamiju itd., ali nevidljiva duhovna veza sa majkom održavala se kroz izgovaranje tih mističnih arapskih riječi molitve i zahvale, a da toga ni svjesna nije bila. Tek, svaki put kada bi proučila Bismillu ili kazala Alhamdulillah, sjetila bih se majke.

Uključi tv. Na ekranu se pojavi lik nekog starijeg gospodina; najavljivačica ga je predstavljala kao starog bošnjačkog emigrant koji se vratio u domovinu. Govorio je o historijski zaturenom narodnom osjećanju bošnjaštva u Bosanaca i o šansi koju bosanski ljudi imaju da po prvi put u historiji, slobodno, svojom voljom, determiniraju sudbinu njihove zemlje na referendum koji je upravo bio raspisan u republici. Slušajući ga, javi jo se misao: “Bože, kakva koincidencija? Nije li to znak”?

Na dan kada je Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela Odluku o raspisivanju Referenduma o nezavisnosti republike, na kojem građani imaju odlučiti žele li ili ne, istupanje iz Jugoslavije, ona je sa sinom Nenadom, napustila zajedničko domaćinstvo i prekinula bračnu vezu sa Ratkom. I kao što joj je osjećanje neke unutarnje, njoj do tada nepoznate snage, ulijevalo u dušu odlučnost da kaže Ratku šta želi i do kraja iztraje u odluci da se razvede, tako joj je i drama rastakanja države koju je osjećala njenom, ali sa kojom nije bila sretna, kao što u njenom braku nije bilo sreće, ulijevala odlučnost da na predstojećem izjašnjavanju građana glasa za razvod Bosne od Jugoslavije. Cijela ta drama ponižavanja i paternalističke arogancije koja se iz Beograda prelijevala k Bosni i njenim ljudima, te prijetnje nasiljem zemlji i ljudima kloje je doživljavala njenim, poput nečeg što žena unese u brak, na korist oboma, ali što uvijek ostaje njeno, asociralo ju je na njen nesretan brak: pervertuirana imnperijalna strast koja se podvaljuje pod ljubav, ponižavanje, aroganicija i slilovanje, s jedne strane i bosanski mazohizam trpljenja i podnošenje, u traganju za sigurnim utočištem i iluzijom sreće…

I zato se jutros, unatoč loše prospavanoj noći, probudila srećna; danas je taj dan. Ipak, ta nesretna vrana joj nije izlazila iz misli. Stalno joj se u pameti vraćala scena kada vrana udara u prozorsko staklo i uvijek iznova pitanje, šta bi to imalo znači

2.

Kazah, ta nesretna vrana i ta scena kada vrana udara u prozorsko staklo, nije joj izlazila iz misli. I sada je vidim dok se kreće glavnom gradskom ulicom na putu do njenog glasačkog mjesta lociranog u centru grada; lijepa kao i uvijek, ali jutros dotjerana samo onako kako se žene dotjeruju u svečanim prilikama, a ipak zamišljena, ide ulicom pozdravljajući i otpozdravljajući poznanicima koje uz put sreće. Njenom oku nije mogao promaći način na koji joj njeni sugrađani i poznanici odpozdravljaju, odnosno neodpozdravljaju; jer jedni su prolazili i srdačnim tonom joj se javljali, a drugi bi tek nešto nerazumljivo promrmljali, dok su treći prolazili ćutke i ne obazirući se na njeno javljanje i njen pozdrav.

Razmišljala je o tome. I po prvi put javi joj se misao kojom poveza jutrošnje srljanje vrane u prozorsko staklo sa političkom situacijom u društvu. Iz načina na koji su joj se sugrađani, prilaznici i njeni poznanici, javljali odnosno nisu javljali, tačno se mogla izčitavati, kao da im je na čelu ispisana, narodnosna pripadnost građana. Ta vrana i taj njen sudar sa prozorskim staklom je moglo značiti sve i moglo je značiti ništa, ali metafizička strana njene duše joj je uporno kazivala da tu „nekog vraga“ mora biti. Da li je to bio tek slučaj ili sudbina? Uostalom šta je uopće slučaj? Postoji li takvo što ili je i slučaj dio nekog Velikog reda ili, svejedno, Velikog nereda vaseljenskog o kome ne znamo ništa. Nije li i iza slučaja neka zakonitost kao rećemo što je iza slučajnog dobitnika u lutrijskoj igri, zakon velikih brojeva? Dakle, obzirom da postoje prozori i obzirom da postoje vrane, prema zakonu velikih brojeva i „slučaja“ sasma je moguće, dapače za očekivati je da se povremeno dešavaju sudari vrana sa prozorskim staklom. Da, ali zašto baš da udari u moje prozorsko staklo? To su bila pitanja koja su joj se motala u mislima dok se kretala centralnom gradskom ulicom u pravci glasačkog mjesta.

Nije imala interesa za politiku. Politika ju je, naravno, pratila kao nešto neizbiježno, ali joj bila strana. Politika je za nju bila poput braka u kojem je živjela sa Ratkom: mrak u kome jeste, ali iz kojeg bi najsretnija bila izaći koliko je sutra, odnosno čim to bude moguće. Tako je ona doživljavala i odluku Parlamentarne Skupštine Republike da se raspiše referendum na kojem će se građani očitovati, obzirom na političku situaciju koja je stvorena u postupku disolucije jugoslavenske državne zajednice, žele li ostati u onome što je imalo biti ili trebalo odglumiti novu Jugoslaviju, tj. žele li biti u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom (budući je već Hrvatska deklarirala istupanje iz jugoslavenske državne zajednice), ili žele putem samostalne Bosne. Njoj je to izgledalo pošteno rješenje: neka ljudi kažu šta žele i neka onda bude prema većinskom raspoloženju. Naravno, kao što će se naknadno ispostaviti, uostalom po ko zna koji put u historiji, ništa u društvu nije tako jednostavno kao što bih smo ponekada željeli da jeste. Zakoni i mehanizmi fizike se različiti od društvenih zakona u smislu neumitnosti zakona fizike, gdje veća masa, energija, gravitacija itd. uvijek poklapa manju; dočim društvene zakonitost takođe počivaju na odnosima veličina i sila koje ih prate, ali su moguća i odstupanja, gdje mali uspijevaju u otporu velikim ako se uvežu i ako su organizaciono i motivaciono jaki. Ako ti momenti nedostaju, cijenu otpora historija ispostavlja mjerljivo veličinom kompleksa memorijalnih groblja.

Nije nam dato znati u kakvom je stanju bila vrana prije nego je gruhnula u prozorsko staklo. Mogla je biti nečim zbunjena, refleksijom svjetlosti rećemo, pa je u prozorskom staklu vidjela behar, vidjela cvijet ili granu na koju će sletjeti; mogla je biti opijena njena pamet ptičija bojama ranog proljeća, a moglo je biti da je gruhnula, jer je u prozorima vidjela Sunce ka kojem je instinktivno poletjela u susret. Sve je to moglo biti, a šta je bilo, sem da je vrana gruhnula u prozorsko staklo to nikada nećemo saznati. Rečeno je, ošamućena ležala je neko vrijeme na betonu balkona ispod prozora. Ubrzo počne pokazivati znakove vraćanja; vrtjela je glavom lijevo-desno ispitujući prostor i mjesto na kome se našla, a onda ubrzo zaleprša krilima i odleti.

Zastade pred izlogom centralne gradske knjižnice. Voljela je čitanje i lijepu književnost. U knjižnice je ulazila po navici; i kada nije imala namjeru šta kupiti, ulazila je i prevrtala preko ruku izložene knjige koje bi joj privukle pažnju. Bila je nedjelja i knjižnica je bila zatvorena, ali u izlogu su bila poslagana neka novija izdanja. Najprije joj privuče pažnju naslov Uzničke uspomene. Bila je to debela autobiografska knjiga poznatog hrvatskog političara Stjepana Radića. Do nje je bila izložena knjiga, reprint izdanja iz 1631., Bosansko-Turski Rječnik u stihovima, Muhameda Hevaija Uskufija, a tik do nje bila je izložena knjiga izvjesnog Antoni M. Koniarisa, Besede na pravoslavnim opelima. Pročitavši naslov te knjige najednom joj na um pade: „Ah, pa danas su februarske zadušnice“.

Tu joj opet u misao uđe ona crna vrana i njen sudar sa prozorskim staklom. Na um pade joj i Ratko. Strese se. Poput vojnika u stavu mirno, stajala je ispred izloga knjižnice tiho učeći Fatihu, a potom u istom dahu prouči i Bismillu. Krajičkom oka uhvati još dva naslova, novo izdanje poznate zbirke pjesama Mehmedalije Maka Dizdra, Modra rijeka i knjigu, njoj sasma nepoznatog autora, Nicka Filipa od Klucha, Rasprava o Novom vremenu i političkoj moći brojeva, a onda, makne se od izloga i nastavi putem prema centru grada, gdje je bio određeno njeno glasačko mjesto.

Ovdje će se znatiželjan čitalac upitati kako je ona, muslimanka po odgoju i porijeklu, mogla znati za februarske zadušnice pravoslavne. Jednostavno. Njen bivši muž Ratko, nije bio neki vjernik, bio je pravo govoreći nikakav vjernik. Religioznost je nosio iz kuće tako je odgajan, ali život i ambicije su ga udaljili od vjerovanja na način Crkve; uostalom kao i milione drugih u komunističkoj Bosni i Jugoslaviji. Javno deklarirano ateističko uvjerenje ili u najmanjem uzdržanost spram vjerskog očitanja je bilo nešto očekivano, poželjno, a u karijerističkim ambicijama mnogih ljudi, zavisno od profesionalnog opredjeljenja, nužna pretpostavka; neke poslove niste mogli obavljati ako niste bili član Saveza komunista, a to je automatski značilo – ateista. Kriteriji su vremenom razvučeni, tako da u konačnici i niste morali javno deklarirati ateizam, ali sam čin pristupanja partiji je to podrazumijevao. A Ratko je bio učitelj lokalne osmogodišnje škole, a poslije direktor iste; učitelj i nekako, ako je pasivan i ne deklarira se javno vjernikom, ali biti direktor škole, a ne biti član partije – to nije dolazilo u obzir. Biti pak član partije, a javno deklarirati religioznost – ni to nije dolazilo u obzir. Međutim, Ratko je zadušnice pratio, a na one junske, kada je politička stega u društvu popustila, tamo negdje krajem 1970-ih i početkom 1980-ih, redovno je išao na grob majci.

Ratkova mati Mara je, jasno, kao i gotovo svi iz njene generacije, bila religiozna i redovno je na zadušnice odlazila na mužev grob. Dok je Ratko bio mali, nije bio problem povesti ga, ali poslije je prestala vodati ga sa sobom na zadušnice u obilazak muževog i očevog groba. Bila je žena bistra, bez obrazovanja, ali prirodno inteligentna. Shvatila je, ako joj je muž bio u srpskom nacionalističkom i rojalističkom četničkom pokretu tokom Drugog svjetskog rata, i to ne bilo ko, nego u član Vrhovne komande pri štabu đenerala Draže Mihajlovića, komandanta pokreta, pa je s toga i suđen i osuđen na vremensku kaznu nakon rata, slamanja tog pokreta i pobjede Pokreta otpora pod vođstvom antirojalističkih i prosovjetskih komunista na čelu sa Josipom Brom Titom, onda kako bi se to moglo razumjeti, ako je neko uzme na zub pa prijavi vlastima da i sina vuče za sobom na grob takvom čovjeku. A još vlasti i ne znaju sve o njenom „nesretnom“ mužu, jer da su znali, još ono na suđenju 1946. ubili bi ga, nema govora da ne bi. Porijeklom iz Crne Gore, njen pokojni muž Radovan je bio jedan od onih što su učestvovali u masakru muslimana u selu i oko sela Šahovići 1924. Sjećala se ona dobro tog događaja. Radovan se vratio kući sav krvav. Kazao je:

Osvetio sam đeda. Nema više „Turaka“ u Šahovićima.

Iz džepa je izvukao krvavu kocku šećera i da joj.

Na, rekao je. – Ovo daj malom da pojede uz čašu vode. Dobro je to za muško dijete.

„Mali“ je bio Ratkov brat Slobodan. Ratko još nije bio rođen tada, a Slobodan će jadan malo poslije tragično završti: pao je s nekog kamena, teško se nagrdio i malo potom umro. Mara ništa mužu nije smjela kazati, ali je čvrsto vjerovala da je smrt njenog malog Slobodana, Božija kazna njoj i njenoj familiji za ono što je Radovan uradio u Šahovićima 1924. Bistra žena bila. Nije ona čula za onu Njegoševu – Krv je ljudska rana naopaka, na nos vam je počela skakati, prepuniste mješinu grijeha; no i ne treba neka pamet, samo prst obraza, pa da se zna: ni za koga nema hajra, u nesreći drugih.

„Da, da. Da je nova vlast znala za to, ubili bi ga, nema govora đa ne bi, još ono na suđenju 1946. I ne dao Gospod Bog da saznaju. A mogu, ako mene neko na zub uzme, pa prijavi da mu idem na grob. Moglo bi djete svakakvih problema imati, od školovanja do poslije kada bude tražio posla“.

I zato je Mara rano, čim je to u pamet joj došlo, prestala Ratka vodati sa sobom na groblje. Bistra žena bila. Bistra.

Ona je bila ta koja je Ratka nagovorila da ode na njegovu prvu, tzv. Omladinsku radnu akciju. Smatrala je da će to biti dobro za njenog Ratka, biće lakše prihvaćen u društvu, zaboraviće mu na oca i ružnu prošlost itd. Te su akcije bile ideološki i vaspitni omladinski „kursevi“ u organizaciji Komunističke partije Jugoslavije; kombinacija rada, ideološke poduke, druženja jugoslavenske omladine i bezkrajnog zafrkavanja karakterističnog za svaku mladost. Ratku se toliko dopalo da je i dogodine otišao na jednu od tih akcija. A kada ga je po povratku sa one prve akcije Mara pitala: – Kako je bilo sine, kazao je: – Super mama. Rad nije neki, ali šale, ama da lopataš izlopatati ne možeš.

Međutim, ta druga akcija je bila i posljednji Ratkov odlazak na neku od tih komunističkih topionica omladinskog bratstva, jedinstva i zajedništva razumijevanog na postulatima ideologije komunizma na jugoslavenski način. Nikada poslije nije otišao, iako je imao drugove koji su ga pozivali i sa kojim je ranije bio na akcijama. I nikada se nikome nije ni povjerio, zašto više ne želi ići na te akcije. Tek godinama poslije, tada već u braku sa Boskom, njoj se povjerio. Bili je to na onoj tačci njihovog braka kada je ona već bila upisala vanredan studij historije pa je na tragu ispitnog gradiva, s vremena na vrijeme, u razgovoru s Ratkom, doticala se historijskih tema. Tako se desilo te su se našli na topiku – četnički pokret tokom Drugog svjetskog rata.
Boska, predpostavljate ništa nije znala o četničkoj „historiji“ Ratkovog oca, a istinu govoreći, s početka, nije znao ni Ratko, tj. znao je, mati mu je ponešto kazala, upozoravajući ga da pazi kako se vlada, da sluša u školi i ponaša se tačno onako kako se od njega traži; ali ništa specifično rekla o ocu i njegovoj prošlosti. Kazala je, kao jeste bio u četnicima i jeste suđen zbog toga, ali se pokajao, pušten je nakon dvije godine na slobodu i do kraja života je bio vjeran idealima Novog društva. Tako mu je mati prenjela.

Ratko se slabo, kao kroz maglu sjećao oca. Umro je dok je on još bio dječačić; tako da je Mara ocijenila, u uvjetima koji jesu vladali u društvu, najbolje je za Ratka ne prenositi punu istinu o očevom životu.
Postupno međutim, Ratko je otkrivao parčiće, sve do cijele istine o ocu. Svi u njegovoj familiji i sa majčine i sa očeve strane su bili antikomunisti i rojalisti. Ćutalo se i tek škrto i s vremena na vrijeme progovaralo o tome među članovima porodice, ali se znalo, na čudan način, gdje je ćutanje i škrti polugovor na porodične tajne i tabu teme, rječitije od govora.

Ovako se zgodilo: za jednog izlaska brigadira (tako su se zvali akcijaši, prema brigadama u koje su bili svrstavani) u grad, Ratko je zaglavio sa nekoliko prijatelja brigadira u nekoj birtiji, u ulici Bosanskoj, gdje su u neko doba, pijani gosti za jednim stolom počeli pjevati; pa između ostalog započeše i pjesmu Marširala kralja Petra garda. Obzirom na vrijeme u kome se živjelo, stihovi su bili prevrnuti i prilagođeni, pa su pijani „guslari“ umjesto – Marširala, marširala kralja Petra garda, pjevali – Marširala, marširala druga Tita garda; a umjesto stiha – Boj se bije, bije, zastava se vije, vije, za slobodu Srbije, pjevali su – Boj se bije, bije, zastava se vije, za slobodu naroda, radnoga! Treće refrensko ponavljanje istog stiha, završili su ubacujući, umjesto riječi – za slobodu naroda, radnoga, riječi: za slobodu naroda, srbskoga. Na to je uslijedio aplauz cijele birtije. I Ratko je pljeskao.

Neko je međutim od njegovih „prijatelja“ brigadira, slučaj prijavio gdje treba, te su omladinci pretrpjeli žestoku kritiku na brigadirskom sastanku, a Ratku je zbog toga izmakla zaslužena udarnička značka (dodjeljivala se kao priznanje najboljim radnicima).

Ono što je poslije uspio doznati preko nekih svojih povjerljivih prijatelja, jeste da ga je „otkucao“ jedan Rasim, mladić koga je inače smatrao bližim prijateljem. I da rana bude još ljuća na sastanku na kome se odlučivalo glasanjem brigadira kome dodjeliti udarničku značku, taj Rasim je svojim uvjerljivim, starmalim nastupom tipičnim za ambiciozne omladince-karijeriste tog doba i kritikom Ratka, presudno uticao da on ne dobije to priznanje. Kazao je:

– O tome smo razgovarali na partijskom sastanku i jednoglasan zaključak je da je takav propust nedopustiv i da ne dolikuje liku našeg socijalističkog omladinca. Takve pojave moramo suzbijati, a najbolje način da to ostvarimo je da se jasno ukazuje i javno kritizira svaki slučaj takvog devijantog ponašanja. Nema sumnje, Ratko je zaslužio udarničko priznanje; vrijedno je radio i ponašao se primjereno našoj omladini. Međutim, ono što se dogodilo u toj tamo birtiji ne može tek tako proći. Posebno s obzirom na specifičnu situaciju koja se tiče Ratkovog oca i njegovog ponašanja u prošlosti. A Ratko je mlad i biće još prilika za njega da se dokazuje. Iz prednjih razloga, ispred naše partijske organizacije, predlažem da Ratka ovom prilikom izuzmemo iz razmatranja za dodjelu priznanja.

I to je bilo presudno – Ratko nije dobio zasluženu udarničku značku. Bio je očajan, ali je već, kao dobar socijalistički omladinac, naučio kriti osjećanja. Drugarski je primio kritiku, udarničku značku nije dobio, i na tome se završilo.

Međutim, rana u duši je ostala. Smatrao je da mu je učinjena nepravda, a pomenuti Rasim je bio njen glavni izvor. Nije razumio, kakve veze ima prošlost njegovog oca sa njegovim radom i priznanjem koje je zaslužio? U kojoj god da se vojsci borio, otac je odslužio svoje, a njegovo dijete nema s tim nikakve veze.

       – A nisi to do sada pominjao, kazala je Boska.

      – Pa evo pominjem sada, kazao je Ratko. – A nema šta ni da se pominje. Samo da znaš kakvih sve ima i sa kakvim živimo.

      – Ali to, da ti je otac bio u četničkom pokretu nisi nikad prije pomenuo.

      – Nisam, suho reče Ratko.

3.

Opisani događaj je bio ta kap na punu čašu, što je Ratka opredijelilo za pomnije istraživanje očeve historije. Povjerio se stricu Stanku, ispričao mu šta se dogodilo na akciji i upitao:
      – Pa dobro stric, šta je to…, ta „specifična situacija“ koja se tiče oca?

     – A šta ćeš ti uopšte tamo na toj akciji, odgovori Stanko naizgled previđajući Ratkovo pitanje; i tvrdo doda0:

     – Šta si tražio to si i dobio.     

     – Majka je htjela tako, a i meni se dopalo nakon prvog odlaska.

     – Eh, dopalo. Tako oni rade. Namame i koga ščepaju, njihov je dok živi. Takav je to otrov. Čuj, dobrovoljni rad. Pa đe ima da ljudi rade badava, samo za hranu i spavanje?

     – Znam stric, ali šta je otac radio u ratu, molim te, kaži mi?

     – Znaš đavla. Da znaš ne bi tamo srljao. A Radovan je radio…; to reče, i u napadu kašlja, svom preostaklom snagom daha, hraknu i ispljuvak punim ustima lansira na zemlju, sebi pod noge.

Imao je taj odvratan, ali od njega jači običaj iskašljavanja i pljuvanja dok priča. Bio je strastveni pušač; pušio je ima tome već nekoliko decenija i sada mu se nagomilani duhan u tijelu, poput kamate na dug, vraća kroz astmu, teško disanje i svako malo gušenje u kašlju.
       – A Radovan je radio… nastavi Stanko započetu misao. – A šta će raditi? Bio borac i borio se u kraljevoj vojsci. K’o da je to neki grijeh. Kraljeva vojska je bila zakonita. Ne k’o ovi skorojevići i banditi iz šume… Ništa se ti sine nemaš svog ćaće stiditi. Bio čovjek na svom mjestu. Nije što je moj brat, nego – ljudina bio. Krvi bi dao za ljudstvo. Al nije dao na svoje. I to mu je uzeto za grijeh. Što se držao zakletve, borio za kralja i branio otadžbinu. Tjaa…; bagra bezbožna, reče, hraknu i pljunu joj jednom, punim ustima na zemlju, baš kao da pečetira izrečene riječi.

Otkrivena „istina“ je na Ratka djelovala poput zaslijepljujućih zraka Sunca, u koje se ne može gledati, ali je prijatno toplo izlagati im se. Nije dokučivao porijeklo tog osjećanja, tek otkriće „očeve tajne“, u njegovoj svijesti se prelomilo kao epska slika: obezličeni otac koga nije pamtio, u njegovoj svijesti postaje mitska slika borca za slobodu naroda. Bio je jako ponosan na tu predstavu oca.

4.

Mara je umrla juna 1968. Ratko je često Boski znao spomenuti taj događaj kao najtraumatičnije iskustvo njegovog života. Kada se to desilo, bio je student na Pedagoškom fakultetu u Beogradu.
Tih dana su trajale čuvene šezdesetosmaške demonstracije studenata. Ratko je bio dio tog pokreta, u organizacionom jezgru demonstracija i jedan od najagilnijih agitatora. Upravo su sjedili u sali društvene ishrane na beogradskom Pravnom fakultetu i slušali govor maršala Josipa Broza Tita.
I dok je prvo reagiranje partije i vlasti u Beogradu bilo represivno, pa je bilo i sukoba policije i demonstranata, u takvoj situaciji, moćni maršal pojavljuje se na televiziji i podržava studenske demonstracije kao izraz opravdanog revolta naših mladih ljudi na „neke nepravilnosti u našem društvu“.
Među studentima je nastalo teško opisivo raspoloženje ushićenja i radosti. Došlo je do spontanog grljenja i ljubljenja okupljenih, klicalo se: – Živio drug Tito, Živjela Jugoslavija, Tito-Studenti, Studenti-Radnici… U takvom ekstatičkom raspoloženju radosti Ratka zatiče vijest o smrti njegove majke. Prišao mu jedan sa Portirnice na fakultetu i kazao:

      – Ratko, eno te na portirnici jedan traži. Kaže, cimer tvoj je. Ima hitnu vijest za tebe.

U stanju radosti u kakvom je bio, zagrli portira, izljubi ga i krene za njim. Na ulazu ga je čekao njegov zemljak i cimer Vojo. Tu je Ratko saznao da mu je umrla mati. Javili telefonom na stan gazdarice, a ova prenijela Voji, jer Ratka nije bilo u stanu. Ratko budući uključen u demonstracije, tih dana nije ni spavao u iznajmljenoj studenstkoj sobi, nego je spavao na studentskim klupama Pravnog Fakulteta gdje je bilo organizaciono jezgro protesta. Tako je vijest o smrti njegove majke najprije prenesena cimeru Voji, a on je onda javio Ratku.

Bio je to težak šok za Ratka. Iz stanja euforične radosti i oduševljenja maršalovim govorom, odjednom se našao u stanju grčevitog plača i teške tuge. Depresija nakon toga ga je pratila cijelu tu godinu i jače, a u biti, nikada se on nije oporavio od smrti majke. Od tada, odnosno od vremena kada je politička stega na ispoljavanje religiozne svijesti popustila, trajala je ta njegova navika da na Miholjske zadušnice ide na majčin grob. Bila je to više demonstracija ljubavi za majku koje više nema nego refleks njegovog iskrenog vjerskog uvjerenja.

………….

Nakon obavljenog glasanja, istim putem vraćala se nazad u stan, a onda promjeni odluku i odluči navratiti u njenu omiljenu slastičarnicu Široko Srce. Voljela je moderan ambijen te slastičarnice, usluga je bila kvalitetna, a isključivo orijentalne poslastice što su se služile u toj slastičarni, bile su vrhunskog kvaliteta i nadaleko poznate.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *