Josif Visarionovič Staljin, generalisimus i heroj Sovjetskog saveza, tiranin i “popularni” masovni ubica.
Nihad Filipović
Rusi su bezkrajno nesrećan narod, koji imaju izgleda taj talent i historijski usud da sobstvenu nesreću multiplicirano izvoze i prebacuju na druge narode sa kojima žive u dodiru. Platili su strašnu cijenu zbog crvene kuge koja ih je poklopila 1918, a evo još i danas, nakon stoljeća teških izkustava plaćenih milionima žrtava, i danas njihova elita ne uspijeva (i ne želi) izvršiti stvarni duhovni proboj u slobodu, pa drži taj narod (da se razumijemo, ne bez narodnih zasluga), na čekanju, na stramputici, u okovima …
Rusija je napravila historijski proboj od agrarnog u industrijsko društvo s militantnim komunizmom i bajagi diktaturom proletarijata, a zapravo birokratskom diktaturom lidera, despota i tiranina i uskog kruga u vrhu piramide moći. Cijena tog proboja mjeri se milionima pobijenih građana.
Historijska je istina: sovjetski boljševici su pobili milione sobstvenih građana, sve da bi stvarnost prilagodili njihovoj utopiji. Samo u Ukrajini početkom 1930-ih, u onome što Ukrajinci pamte kao Голодомoр, pobijeno je najmanje četir miliona ljudi.
Голодомoр se zbio u okvirima boljševičke kampanje industralizacije zemlje, gdje je vođena politika pritiska na seljake radi maksimalnog izvlačenja prihoda sa zemlje kako bi se prehranilo radništvo u gradovima. Pored tog momenta, prisutan je još jedan: boljševici su seljake, unatoč onog srpa uz čekić u komunističkom logu, smatrali neprijateljskim “elementom”, tradicionalistima, sklonim religiji itd., pa ih je trebalo skresati.
Dodatno, nauka nalazi da je specifično na ukrajinske seljake, Staljin planirano pokrenuo kampanju uništenja radi suzbijanja ukrajinsko nacionalizma.
Kada je Vladimir Iljič Lenjin proklamovao politiku – Pusti seljake da gladuju, rezultat je bio masovni pomor seljaka gdje su neki u očajanju pribjegli trgovini ljudskim mesom. Na slici je ruski par koji prodaje dijelove ljudskog tijela. Rusi su počeli da jedu i prodaju ljudske udove u očajničkom pokušaju da prežive period velike ruske gladi 1921. godine.
Zato su seljake najprije teretili obaveznim odkupom koji je bio iznad njihovih stvarnih prihoda sa zemlje, što znači sve što je seljak proizveo država mu je oduzimala, a njemu i porodici je ostajalo da gladuje. A pošto nisu mogli izpuniti otkupnu kvotu, onda im je, da bi se kvota namirila, oduzimana stoka, svinje, perad i na kraju čak i žitno sjeme. Dodatno, zakonski su spriječili seljake da trguju i eventualno naturalnom razmjenom namiču što im je potrebno za život. I povrh svega, uvedena je zabrana napuštanja sela (unutarnje putovanja seljaka i građana je bilo moguće samo uz obavezne putovnice). Sve je to dovelo do masovne gladi, gdje su izbezumljeni ljudi na kraju, i toga je bivalo, jeli leševe ne bi li preživjeli.Taj kolosalan zločin je zataškavan sve vrijeme trajanja Sovjetskog Saveza. I danas je to tabu tema u Rusiji.
Leševi na ulicama Kharkiva, Ukraina, 1933.
Poslije su boljševici na upražnjen prostor istočne Ukrajine dovozili Ruse da ga koloniziraju; to su ovi današnji u Dombasu što su digli bunu na ukrajinsku vlast, a Putin im priskočio u bratsku pomoć.
Još jedan prizor iz Ukraine iz vremena Голодомoрa
Rusi su imali historijsku šansu da se izvuku iz tog kulturnog modela nakon pada Berlinskog zida i komunizma, ali su to sa Putinom propustili i vratili se ponovo na tradicionalne “carističke” metode vladanja kandžije i čizme, znači jak хозяин (hazjajin, domaćin) u vrhu piramide moći u Kremlju, znači militantna organizacija društva, znači podgrijavanje konspirativnih teorija zavjere neprijateljskog zapada koji hoće da pojede rodinu, znači, kvazidemokratija sa kokano pluralizmom ali pod debelom kontrolom hazjajina…itd.
Iza tih silnih vojnih parada kojima svjedočimo svake godine na Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, 9. maja, a kojim se, osim sjećanja na kolosalne žrtve ruskog (odnosno sovjetskog) naroda, istovremeno demonstrira i beskrajna ljubav ka uniformi, jakoj ruci lidera i vojnom ustroju, ono: komanda-subordinacija-izvršenje, što je samo refleks načina mišljenja i duhovnog stanja društva (naroda); pa onda ta ordenja, paradni korak, svečana muzika, pa to trovanje djece, pa taj tradicionalni i odvratni amoralizam ruske politike, tipa – cilj opravdava sredstva, iza toga se krije nemoć (a vjerujem i svjesno odabrani modus operendi vladanja, jer najlakši je to put, mada, u biti, samo intermeco do slijedeće historijske katastrofe); ali, velim, iza tog paradiranja sile, krije se nemoć ruske elite da tu zemlju i narod stvarno oslobode duhovnih stega, otvore im puteve u slobodno mišljenje i praksu i tako oslobode orgomnu energiju i potencijale ruskog naroda.
Rusija ima takve stokove nuklearnog naoružanja da joj faktički stajaća vojska nije ni potrebna. Ko će napasti takvu silu, gdje zna da mu je s prvim pucnjem mezar iskopan?
Nego je to ta militantna kultura, demonstracija sile kojom se šalje najprije poruka sobstvenom narodu, a onda i narodima okruženja i svijetu… Jeftini trikovi na koje zapušten i pod stegom narod, pada.