Josif Visarionovič Staljin, generalisimus i heroj Sovjetskog saveza, tiranin i “popularni” masovni ubica.
Nihad Filipović
Rusi su bezkrajno nesrećan narod, koji imaju izgleda taj talent i historijski usud da sobstvenu nesreću multiplicirano izvoze i prebacuju na druge narode sa kojima žive u dodiru. Platili su strašnu cijenu zbog crvene kuge koja ih je poklopila 1918, a evo još i danas, nakon stoljeća teških izkustava plaćenih milionima žrtava, i danas njihova elita ne uspijeva (i ne želi) izvršiti stvarni duhovni proboj u slobodu, pa drži taj narod (da se razumijemo, ne bez narodnih zasluga), na čekanju, na stramputici, u okovima …
Rusija je napravila historijski proboj od agrarnog u industrijsko društvo s militantnim komunizmom i bajagi diktaturom proletarijata, a zapravo birokratskom diktaturom lidera, despota i tiranina i uskog kruga u vrhu piramide moći. Cijena tog proboja mjeri se milionima pobijenih građana.
Historijska je istina: sovjetski boljševici su pobili milione sobstvenih građana, sve da bi stvarnost prilagodili njihovoj utopiji. Samo u Ukrajini početkom 1930-ih, u onome što Ukrajinci pamte kao Голодомoр, pobijeno je najmanje četir miliona ljudi.
Голодомoр se zbio u okvirima boljševičke kampanje industralizacije zemlje, gdje je vođena politika pritiska na seljake radi maksimalnog izvlačenja prihoda sa zemlje kako bi se prehranilo radništvo u gradovima. Pored tog momenta, prisutan je još jedan: boljševici su seljake, unatoč onog srpa uz čekić u komunističkom logu, smatrali neprijateljskim “elementom”, tradicionalistima, sklonim religiji itd., pa ih je trebalo skresati.
Dodatno, nauka nalazi da je specifično na ukrajinske seljake, Staljin planirano pokrenuo kampanju uništenja radi suzbijanja ukrajinsko nacionalizma.