Loading...
Kultura

KAKVA JE TA ZEMLJA BOSNA?

Napisao: Nihad Filipović

Kakva je ta, rekti, zemlja Bosna, i kakvi su ti njeni ljudi?

“Neka izvini gospođa Europa, ali samo Bosna ima stećke”, napisao je Miroslav Krleža. I niko nikada na stećku nije vidio Bošnjaka da kleči, ili tako nekako je napisao. Bosna je dakle, sudeći po tajanstvenim stećcima i Krleži, zemlja stare kulture i zemlja ponosnih ljudi – i čini se, bio je u pravu.

I modra, i posna, i bosa, i gladna, i žedna i prkosna – od sna, Bosnu je u poetskim slikama pjevao Mehmedalija, Mak, Dizdar; što će kazati, lijepa, siromašna i opet ponosna u njenom siromaštvu. I čini se, maestro je bio u pravu.

Zemlja tame i mistike u mraku, zemlja zagonetnih ljudi, punih skrivenih strasti i još skrivenijih poroka: i vjera i nevjera i ljubav i mržnja i kocka i pohlepa i gramzivost i čistota duše i ekstremno puritanstvo do perverzije nikom potrebnog bola, Bosna je u književnom univerzumu bosanskog Nobelovca Ivana, Ive, Andića; a da li je mađioničar pisane riječi bio u pravu, biće znaju oni, koji vladaju umjećem razlučivanja mašte od zbilje i oni koje je makar djelić bosanske historije zakačio.

I svoji su i nisu svoji, zajedno su u nevoljama (što znači uglavnom, jer nevolja nikada od te zemlje i ljudi nije daleko i istovremeno znači da nisu zajedno jer u nevoljama bivaju svako za sebe); u ostatku vremena se ne vole, ali se podnose. I dobri i zli, i surovi i blagi, i otvoreni i skriveni; na tragu Andića, Bosna je Mehmedalije Meše Selimovića; i čini se bio je u pravu.

Na tamnovilajetskom tragu što vodi na izvor Andrićeve književne inspiracije, Bosna na paleti i u “slikama” Derviša Sušića, karakazan je mraka iz kojeg klijaju zapušteni ljudi, koji međutim jednom, kada ugledaju ili umisle da su otkrili svjetlo u mraku, spremni su, poput mušica, što u noći srljaju na prvo svjetlo koje im se ukaže, glavu dati u odbrani svjetla, pa makar svi na njemu sagorjeli. „Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne može biti sreće i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teža, ni glad ljuća, ni razlika uočljivija, ni mržnja poganija, ni tamnija, nego u Bosni. A opet, „najbrža, najborbenija pješadija na svijetu – janjičari Bošnjaci, najbolja konjica europska – Bošnjaci spahije, to je Fridrih der Grosse potvrdio. A u vlastitoj kući najsporija računica”.

Stoljeća prolaze, vremena se smijenjuju historija bilježi mnoge gospodare, kabadahije i dobrotvore u Bosni, mnoge žrtve i na žrtvu žrtve, ali još se nije složio cjelovit odgovor na pitanje:

Kakva je ta, rekti, zemlja Bosna, i kakvi su ti njeni ljudi?

Jedno je međutim sigurno: sva ta tamnovilajetska viđenja Bosne kao zemlje najpodesnije za odlazak, kao raspolućene zemlje mraka i mržnje, duhovna su manifaktura nacionalističkog srbskog (naročito srbskog) i hrvatskog duha devetnaestog stoljeća, što se nadograđuje i slojevito implemenitira u duhovnost bosanskog svijeta i ljudi jugoslavenskog regiona i kroz skoro pa cijelo dvadeseto, (u nas promidžbeno doživljavano kao anacionalističko i integralističko), jugoslavensko stoljeće.

Bosna je zemlja spavača i sanjara, zemlja otpornih i ponad svega trpeljivih ljudi.  Bošnjacima i Bosancima su gospodarili mnogi, ali teško da je ko njima i njihovom zemljom vladao. Bosnom vlada samo jaka ruka Gospodina od vatre, i to ona, kojoj se ona, i njeni ljudi, njenim izborom, podlože.

A i takvim se to tek čini.

Srećan ti praznik Republiko koje nema i narode koga i ima i nema!

IZLOŽBA HUSNIJE TOPIĆA U CAZINU POVODOM DANA DRŽAVNOSTI

IZLOŽBA HUSNIJE TOPIĆA U CAZINU POVODOM DANA DRŽAVNOSTI

Posted by Art Husnija Topić on Sunday, November 24, 2019

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »