Loading...
Eseji

Tragom dokumenta “Balkanska jezička problematika” – Američki udar na bosanski jezik

Profesor Safet Kadić

(Uz odobrenje autora, preuzeta objava sa njegovog Facebook zida)

Postavljam ovaj tekst osam godina nakon što je objavljen kao reakcija na američko negiranje bosanskog jezika. Bosanska, kulturna, stručna i naučna javnost nije reagirala. Nisu reagirale ni službene državne vlasti. Kao rezultat toga američkog stava sad imamo N1, na kojem se dosljedno provodi srbski i hrvatski standardni jezik, što nije ništa drugo do negiranje Bošnjaka i Bosne i njena podjela prema srbsko-hrvatskoj nagodbi.

Bosanski jezik nije nikakva naporedna varijanta sa srpskim i hrvatskim, nego njihova osnova i zato bi bilo tačno da je tadašnji zamjenik glavnog inspektora američkog Državnog sekreterijata, Harold W. Geisel, naveo izpravan bosnistički stav o “tri regionalne varijante bosanskog jezika”, jer bi to bilo i lingvistički utemeljeno i politički prihvatljivo.
Hoće li se ponovo ukinuti ime bosanskoga jezika kao što je to uradila Austro-Ugarska početkom prošlog stoljeća u vrijeme svoga protektorata u Bosni i Hercegovini, a Bosna je krajem toga istog dvadesetog vijeka, nakon srpsko-hrvatske agresije, ponovo postala protektorat međunarodne zajednice, pod dominantnim uticajem Amerike, a upravo Amerika ponovo nameće Bošnjacima srbsko-hrvatski jezik mimo sadašnjeg ustavnog rješenja, po kojem su u službenoj upotrebi bosanski, hrvatski i srpski jezik?

U bosanskoj javnosti, zabavljenoj raznim Dodikovim antibosanskim političkim egzibicijama, prošao je još u septembru 2009. godine sasvim nezapaženo jedan simptomatičan dokumenat američkog Državnog sekretarijata pod nazivom “Balkanska jezička problematika”, u kojem se kaže da bi “bosanski, hrvatski, srpskohrvatski i srpski trebali biti grupisani zajedno i tretirani kao jedinstven jezik”, odnosno kao “tri regionalne varijante srpsko-hrvatskog jezika, što bi pružalo opipljiv dokaz američke podrške za jačanje saradnje među narodima bivše Jugoslavije” i zaključuje da “svi veći američki univerziteti s dobro ustrojenim programima slavenskih jezika, uključujući Harvard i UCLA-u, tretiraju ova tri dijalekta kao jedan jezik”.)
Na nivou standardnog idioma stav o “jednom jeziku” nije sporan za “tradicionalnu serbokroatistiku” pa, djelimično, i za bosnistiku, ali je potpuno neprihvatljiv i sociolingvistički neutemeljen stav o “tri regionalne varijante srpsko-hrvatskog jezika”, odnosno svođenje “tri regionalne varijante” na dvočlani naziv prema nacionalnom imenu dva naroda, gdje je eliminisan treći.
Bosanski jezik nije nikakva naporedna varijanta sa srpskim i hrvatskim, nego njihova osnova. Zato bi bilo tačno da je tadašnji zamjenik glavnog inspektora američkog Državnog sekreterijata, Harold W. Geisel, naveo izpravan bosnistički stav o “tri regionalne varijante bosanskog jezika”, jer bi to bilo i lingvistički utemeljeno i politički prihvatljivo.

Kako o ovim pitanjima i svome jeziku razmišljaju neki bosanski lingvisti i intelektualci?

Taj bosnistički stav, nakon lista “Bošnjak”, krajem 19. stoljeća, zatim Belića, početkom 20. stoljeća, te Mladena Oljače i Ismeta Smajlovića, polovicom sedamdesetih godina istog stoljeća, nikto u novije vrijeme nije eksplicitnije izrazio kao jedan bosanski lingvista srednje generacije, odnosno predvodnik “nove garde” bosanskih lingvista, inače profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, Ismail Palić, koji nedvosmisleno tvrdi da “bosanskim jezikom govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi” naglašavajući da “nacionalna pripadnost na našem terenu ne može biti kriterij jezičke diferencijacije”.
U intervjuu sarajevskom listu “Preporod” Palić ovako razvija ovu tezu:
“Ako ja, na primjer, slušam ili čitam ono što neko govori ili piše, pa zapažam da se on kao i ja stopostotno koristi istim gramatičkim pravilima u oblikovanju rečenica, istim riječima, da ima, npr. sedam padeža i da ih koristi kao i ja, da mu je riječ ‘kuća’ ženskog roda, da uz nju mora i pridjev biti u ženskom rodu itd. itd. – šta mi ostaje nego da zaključim da taj i taj govori bosanskim jezikom. Meni ne treba naziv srpski, hrvatski niti crnogorski, to mi je viška. Ako Hrvati svoj jezik zovu hrvatskim ili Srbi srpskim, zašto bih ga ja tako zvao kad je isti kao i moj – bosanski. Za mene je bosanski jezik sve ono što ja kao govornik gramatički i leksički prepoznajem kao svoj vlastiti jezik.”

Palićevo shvaćanje dijeli i bosanski akademik i iztraživač na polju filozofije jezika, Muhamed Filipović, kada se u jednoj emisiji sarajevske televizije pita: “Može li iko reći da govorimo tri jezika? Filipović, međutim, odmah dodaje jednu vrlo bitnu napomenu: “Drugo je pravo normiranja.” Na Filipovićev stav “drugo je pravo normiranja” dodao bih i svoj, u saglasnosti sa Palićem: pa, tako, i imenovanja.

Jedan sarajevski portal u januaru tekuće godine donosi tekst poznatog bosanskog filmskog stvaraoca, animatora i karikaturiste, od kraja rata izbjeglice i azilanta u Skandinaviji, Midhata Ajanovića, u kojem se kaže:
“Mnogima od nas Bosanaca ostajanje u maternjem jeziku je utočište i način da ne izgubimo našu virtualnu ‘kuću’. Zanimljivo je da jezik funkcionira slično i u slučaju onih koji malo, ako imalo, mare za tu ‘kuću’, kao što je to, nažalost, slučaj kod većine stanovnika Bosne i Hercegovine koja sebe u nacionalnom smislu doživljava Srbima. Nikad nisam uspio shvatiti šta je to što čini da se ljudi istog korijena i jezika međusobno toliko mrze, a pogotovo da veliki dio bosanskog stanovništva svim silama nastoji razoriti vlastitu domovinu. Pretpostavljam da smo mi, koji sebe doživljavamo Bosancima, još čudniji onim drugima pa je, dakle, riječ o fundamentalnom nesporazumu.” 

Kontroverzni bosanski ratni general Stjepan Šiber, u jednoj tipičnoj samoreklamerskoj izpovijesti “generala poslije bitke”, prije tri-četiri godine na Federalnoj televiziji upetljao se u stvari koje, očigledno, ne razumije, unoseći pravu konfuziju u davno razsvijetljene pojmove. I njemu “smeta što imaju tri jezika… u školama tri udžbenika…”, ali su njegovi argumenti zapanjujući:
“Stvara se neki jezik bosanski, kažu da je već stvoren, koji nije ni srpski, ni hrvatski, pa ni bošnjački, a ja znam svaki, znam i bošnjačko ‘h'… znam kao i Srbi reći: Šta je, bre, budalo!
Po Gradačanliji Šiberu izpada, da nema tri jezika, nego jedan, ali to nije bosanski, jer bosanski jezik nije postojao i on se tek stvara, a već u slijedećoj rečenici demantuje sam sebe, jer upravo govori tim jezikom Bosne i svoga rodnog Gradačca, brkajući, očito, standarni i organski idiom:
“A ja govorim maternji, jer je to najbolji jezik kojim te je majka naučila. U mojoj čaršiji, u Gradačcu, je bilo 98 posto (?) Muslimana… “ (Bošnjaka, op.a.)

Kad se radi o prirodnom, materinskom jeziku, sa Šiberom se slaže i bosanski anglista, profesor emeritus, Midhat Riđanović, kada kaže da “jedini prirodni jezik je materin jezik”.
I banjalučki sociolog, Miodrag Živanović, također smatra da je jezik “prirodno stvorena vrijednost”, što, naravno, nije sporno, ali je više nego sporan njegov stav da “problem nije u nazivu”.

Upravo je u nazivu ključ problema, jer se u nacionalističkim posesivnostima sve stvari nastoje imenovati svojim nacionalnim imenom i proglasiti svojim ekskluzivitetom, a eliminirati druge. U spomenutoj američkoj studiji se upravo to zagovara.

“Možemo ga ponovo zvati srpskohrvatski”, nonšalantno u dosluhu sa tom studijom, heretički predlaže Živanović i, ipak, tolerantno ostavlja prostor za dogovor: “Možemo ga i drukčije zvati”.

Istaknuti postratni politički predstavnik Srba u Hrvatskoj i profesor lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, Milorad Pupovac, ide i dalje pa na RTRS-u kaže da je jezik kojim on govori “jedan jezik koji u Srbiji zovu srpski, a u Hrvatskoj hrvatski”, ponavljajući tako stav podpisnika “bečkog književnog dogovora” iz polovine 19. stoljeća, kada su za osnov norme uzeli (i) bosanski jezik, a Bošnjake ignorisali kao da i ne postoje.Da je Pupovac dovršio misao kako je trebao, “a u Bosni bosanski”, bilo bi to lingvistički utemeljeno, a politički prihvatljivo.

Budući da je Pupovac i lingvista i političar, on nas lingvistički vraća u 19. stoljeće, kada je jezik smatran ključnim faktorom etno-nacionalnog identiteta, a politički na cvetković-mačekovsku i tuđman-miloševićevsku ideju dvojne polarizacije bosanskog jezika i razpolučivanja zemlje Bosne.

Ovaj rasistički stav najbolje ilustruju riječi M. Ajanovića iz citiranog teksta da “oni ne samo da nas ne razumiju, nego uopće ni ne prihvaćaju naše postojanje, pogotovo to da bi i mi morali uživati nekakva temeljna ljudska prava kakva su prava na domovinu, rodni grad, matičnu kulturu…” Gdje spada i jezik, dodajem.

Ali ovdje se ne radi o prirodnom, organskom jeziku, nego o standardnom jeziku u službenoj upotrebi.

Standardiziranje jezika nije samo stručni, nego društveni čin. Osim što strukturno izražava ukupno jezičko naslijeđe, normom se čine i funkcionalne i stilske intervencije, a radi veće komunikativne prohodnosti protežiraju najfrekventnije riječi i oblici.
Općepoznato je da standardnojezička norma znatno utiče na tokove jezičkog razvoja, jer norma itekako može sputavati jezičke procese i usmjeravati jezičke promjene. U jednom intervjuu bosanski pjesnički akademik Sidran se ibreti:
“Nije mi jasno zašto urednici ne insistiraju na ljepoti bosanskog standardnog jezika. Naš je najljepši od svih južnoslavenskih jezika. Ono kako govori naš narod je udlaku kako propisuje standard i ne znam zašto mi to ne poštujemo, nego uzimamo od hrvatskog ili srpskog ono što u njemu ne valja.”

I dok bosanski lingvisti samozadovoljno i hvalisavo uzdižu svoju bosansku standardnojezičku bezprijekornost, odnosno normativnu ekskluzivnost, dotle se u praksi nameće sasvim druga, antibosanska norma. Kada se Sidran nedavno, gotovo panično obratio javnosti, uključujući se uživo iz Goražda u program sarajevske televizije da bi izrazio svoje ogorčenje postupkom vlasti u Sarajevu, koje nagone sarajevske zanatlije da mijenjaju registraciju firmi da bi zamijenili riječ zanat u riječ obrt, on nije rekao da riječ obrt ne valja, ali je rekao ključnu stvar za bosanski standardnojezički identitet: da se ne smiju izgoniti jedne riječi, a namjesto njih ubacivati druge, nego da se njeguje leksički pluralitet, jer to mijenjenje neizostavno proizvodi i praktične, političke i psiholožke probleme.

“Sarajevske zanatlije moraju, s obzirom na takav zakon, praviti nove preregistracije svojih dućana, radnji, da bi promijenili riječ zanat u riječ obrt. Dakle, nije mu validan nijedan dokument, nijedan papir, nijedna dozvola za rad, riječ zanat mora promijeniti u riječ obrt. Riječ obrt je lijepa riječ i nemam ništa protiv obrtničkih komora, protiv muzeja obrta u Zagrebu. To je lijepo! Međutim, nipošto se ne bi smjelo na taj način ponašati, progoniti tradicionalnu, lijepu riječ zanat. Takve stvari se događaju, a mi tobože imamo svoje političke partije, tobože imamo svoje zastupnike u tobožnjim parlamentima” – zavapio je gotovo očajno Sidran.

U čemu je problem? Ovaj postupak zakonodavne vlasti da se u zakonu koristi izključivo termin obrt, a ne (i) zanat, suprotan je i normi i duhu bosanskog jezika. Zašto? Riječ zànāt (< zanât: ar. zanaat= “vještina, znanje”) je balkanski turcizam, arapskog porijekla iz esnafske terminologije, a ima značenje, prema institutskom Rječniku bosanskog jezika, “obrt, izučena proizvodna, prerađivačka, obrađivačka ili uslužna djelatnost; zanimanje, struka”. Pored mnogih drugih civilizacijskih tekovina, sa turskom upravom na Balkan je stigla dotad nepoznata zanatska proizvodnja i sa njom riječ zanat, koja već pet vijekova funkcioniše bez ikakvih zapreka u svim balkanskim jezicima.
Zanat je tradicionalna riječ u Bosni (tako je tretira i Vuk) i ima leksički mnogo šire i razvijenije značenje od riječi obrt, koja je manje poznata u BiH, a predstavlja, kako smatra najautoritativniji srbsko-hrvatski etimolog Petar Skok, hrvatski neologizam, koji on i ne tumači, a prema Rječniku hrvatskoga jezika V. Anića, znači “djelatnost izučenih majstora za što je potrebno vladanje posebnim vještinama, umijećima i znanjima, sinonim zanat”. Anić i riječ zanat primarno tumači sinonimom obrt, a u razgovornom jeziku iznosi čitavu lepezu značenja: “a. zanimanje, struka, zvanje, profesija, b. vještina, umješnost, znanje, majstorija”.

Kao što vidimo, riječnici ih navode kao dvije posebne leksičke jedinice i tretiraju kao sinonime, što u praktičnoj primjeni u bosanskom standardu znači slobodan izbor, pa čak i preferenciju u individualnoj upotrebi, ali u zakonu ima ulogu i značenje termina, a ne riječi obćeg značenja i zato se mora koristiti kao dubleti.

Dakle, leksički su sinonimi, a terminoložki su dubleti.

Da je zakonodavac tako postupio, ne bi bilo potrebe za obrtanjem sarajevskih zanatlija, odnosno zakonskim “pohrvaćivanjem” i grubim ponižavanjem. Ali oni su, haman, naučili “mudro” šutiti i sitnosopstvenički mutiti, u skladu sa onom nakaradnom podaničkom uzrečicom: zovi me i bardakom, samo me nemoj razbit.

Nije problem u tome što se jedna riječ (sinonim) preferira u odnosu na drugu, nego što se jedna nasilno iztjeruje, a u glavu se ugoni druga. Nije tu samo bitno što se odbacuje jedna bosnizirana orijentalna riječ, kao znak bošnjačkog jezičkog naslijeđa orijentalnog porijekla (Sidran je mislio da je domaća, od znati), nego što se uvodi antibosanski princip jezičke varijantske polarizacije umjesto koegzistencije različitosti, odnosno što se nameće razlučujuća (disjunktivna) norma, umjesto sdružene (konjunktivne).

U bosanski jezik su nesmetano ulazile riječi i sa iztoka i sa zapada i zato je bosanski jezik najbogatiji. Tome je svoj doprinos dao svaki narod pojedinačno i svi zajedno, njegujući i razvijajući, pored zajedničke, i svoju specifičnu tradiciju. Zato bosanski jezik nije prosti, mehanički zbir tih tradicija i pojedinačnih identiteta, nego izraz, na tome stvorenog, specifičnog bosanskog duha. Bosanski jezik je jedan za sve, ali, zavnobihovskim jezikom kazano, “nije ni bošnjački, ni hrvatski, ni srpski”, nego “i bošnjački, i hrvatski, i srpski “. Zato Palić s pravom tvrdi:
“Oni koji bosanski jezik sužavaju i svode samo na Bošnjake čine veliku štetu tome jeziku.” U bosanskom jeziku nijedna riječ nije varijantski polarizirana, one su varijantski polarizirane samo između hrvatskog i srbskog jezika, na hrvatskom i srbskom terenu, a u bosanskom funkcioniraju kao naporednosti i sinonimi. I zato bosanski jezik kao zvanični standardizirani jezik zemlje i naroda Bosne, koji uključuje i sve specifične nacionalne tradicije, treba biti službeni jezik trihu zapadnobalkanskih država kao “opipljiv dokaz američke podrške za jačanje saradnje među narodima bivše Jugoslavije”.

Jer, ko zna bosanski, zna i hrvatski i srpski, ali ne i obratno!

Iz navedene argumentacije slijedi da ovaj zakon nipošto ne smije biti proveden i da se mora vratiti u parlamenat na izmjene i dopune, a ko je sve ovo zakuhao, neka sam pokusa tu vruću kašu. To je zadatak političkih partija i pojedinaca koji su dobili glasove Bošnjaka na izborima.

Je li ovaj zakon praktična primjena one američke ocjene o jednom jeziku sa dvočlanim (nacionalnim) imenom za tri kontitutivna naroda u Bosni i Hercegovini? Bošnjaci doživljavaju negiranje bosanskog jezika, odnosno terminoložko unificiranje svoga jezika pod tuđim imenom kao njegovo siromašenje i kao ponovno negiranje svoga etničkog, nacionalnog i kulturnog identiteta te kao neizbježni uvod u novi hegemonistički džehenem koji su proživili tokom posljednja dva stoljeća. I uvod u novi genocid.
(2011)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »