Ilustracija: ArtGrok
Nihad Filipović
Ljubav, a i mržnja, nemaju očiju, a istinu, koliko god trebala biti jedno, ljudi vide samo sopstvenim očima i umom. Kako nekome ko voli, objasniti da ga partner vara? I kako nekome ko mrzi objasniti da mu mržnja sužava vidike? Tu zapravo nikakva objašnjenja i ne pomažu: sve dok se partner ne uvjeri sopstvenim očima, odnosno dok mu se u glavi ne poslažu djelići saznanja, informacija i poluinformacija, u sliku istine, koja je onda njegova, i koja može biti manje-više identična mojoj ili vašoj slici, a i ne mora biti.
Poznat je tzv. rašomon fenomen – kada više ljudi svjedoče nekom događaju, ali isti vide u nijansama i ne potpuno identično. Ako je to tako sa onim što se svjedoči očima, kako li je tek sa onim što se isključivo umom vidi i povezuje u sliku nekog stanja, bivanja, nečega što je bilo ili će tek biti?
Slijedom potonjeg, općenito se može kazati, što kontraverznije društveno pitanje to polariziranija mišljenja, gdje većinski ljudi optiraju ili-ili, pa su ili za, ili su protiv. I ko je onda tu naivan, ko ne vidi istinu: jedan partner ili onaj drugi ili oba ili onaj treći što sve posmatra sa strane?
Ljudi su i ovakvi i onakvi, i zavisno od okolnosti, od konteksta, uvjerenja koje ih vode, socijalnog porijekla, predrasuda itd., u stanju su činiti i dobro i zlo. Neko u datim okolnostima će uraditi nešto što većina razumjeva dobrim, a u drugim okolnostima može biti postupi neočekivano i uradi nešto što nas većina razumjeva zlim, pokvarenim, lošim, nedoličnim i nemoralnim.
Ako ovako vidimo ljude, a historija i iskustvo nam govori da je to tako, onda nam je jasno, kako u društvenim stvarima, a to su međuljudski odnosi u vremenu, odmjeren i racionalan posmatrač, pa bio on znanstvenik, političar, publicist ili tek naprosto znatiželjan posmatrač sa strane, što više otkriva i zna, sve je uvjereniji, kako nikako ne može biti 100% siguran da zna sve. U društvenim stvarima naime, možete biti blizu istine, možda i na cijeloj istini, ali nikada sigurni da ste njome 100% ovladali.
Bilo bi pametno
No vidite, kada imamo problem sa autom, idemo majstorima u garažu. Kada nam je staklo razbijeno, zovemo staklara. Kada curi pipa, tražimo vodoinstalatera: – Halo majstore, pipa curi…. I lijepo, dođe majstor i naštima pipu. Platimo, i čist račun duga ljubav.
Stoga kažem, bilo bi pametno, kada bi ljudi koje to zanima, a znaju malo ili ništa o složenim i apstraktnim pojmovima kao npr. država, narod, nacija, konstitutivnost, suverenitet, etnički i građanski nacionalizam, pravna država, civilno društvo; pa znaju malo ili ne znaju bilo šta o povijesnim gibanjima i našim regionalnim odnosima, znaju malo ili nimalo šta je vjera, a šta religija, šta je narodnjaštvo, a šta nacionalitet i nacionalna svijest… itd. i tsl.; bilo bi pametno kažem, kada bi takvi pažljivije osluškivali i sa više respekta se odnosili prema onim koji vladaju takvim znanjem.
Ono, mislim, ne košta ništa. Jeftino. Najjeftinije na vašaru taštine. Nije to, zoveš majstora da ti popravi pipu što curi, pa moraš platiti popravku. Nego braćo i sestrice, samo pažljivo slušate, nakanite se, pročitate, i malko, ali samo malko, razmislite. Ako i poslije ostanemo tvrdoglavi u uvjerenju da znamo više od majstora, onda ništa. Valja i to razumjeti. Obraz-ćenifa ima i korisnu društvenu funkciju. Gdje bi ljudi inače istresali frustracije što im ih život tovari na dušu i leđa…
Evo sada, ova baja i virus zaustavila i sport. I kako zaustavila, tako porastao broj slučajeva nasilja u porodici. Nema više utakmica pa da čovjek ode, pošteno se istrese na sudca i protivničke igrače i navijače i lijepo se vrati doma, familijaran, smjeran suprug i pater familias. Nego ovako istresaju se očevi na supruge i majke, majke na djecu, a djeca na mace…
Zato kažem, u rašomonu istina i laganja, bilo bi pametno osluhnuti šta majstori kazuju. Bilo bi pametno.