Loading...
Komentari

Crveno i crno

Jasna Šamić, (bs.wikipedia.org)

Piše: Nihad Filipović

(Replika na tekst Jasne Šamić, objavljen 19.05.2020.,
na radiogornjigrad.wordpress.com)

 

Kao članica PEN Centra BiH, osjetivši potrebu “da i sama kažem nekoliko riječi o PEN-u, o intelektualcima, o misi za Blajburg, i o još nečemu”, oglasila se i gđa. Jasna Šamić, bosanska, a biće i francuska orijentalistkinja, pjesnikinja, prevoditeljka, intelektualka, očito širokog spektra interesa, čim ima potrebu da se izjašnjava i na političke i opće etičke teme.

I nema tu ništa kontraverzno. Dapače i sproću, i gđa. Šamić to primjećuje, citirajući Edwarda M. Saida i njegovu misao o intelektualaca kao biću od kojeg se očekuje  angažman u kojem će u krajnjem riskirati “cijelo svoje biće” i oglašavati se “na temelju stalnog kritičkog osjećanja; prema Saidu, intelektualac je, citira ga Šamićka, “neko ko bez obzira na cijenu, odbija sve gotove formule, fiks ideje… sve što je konvencionalno”.

Inspirirana Saidom, Šamićka podsjeća na obaveze članova PEN-a da se pobune “protiv kolektivne histerije i ideologije koja je fašistička, profašistička, totalitarna, ili podržava ove posljednje, na bilo koji način”.

Lijepo rečeno. A sa strane moje malenkosti, bilo bi okićeno i epitetom krasno, da Šamićka nije sve to naprijed lijepo sročeno, u daljem ispisivanju njenog obraćanja javnosti, okrenula navrat-nanos. I tu smo onda na onome što jeste kontraverzno u njenom oglašavanju.
Jer ako je obaveza angažiranog intelektualca pobuna protiv svega konvencionalnog i zadatog, kako nas prosvjećuje Šamićka, citirajući Saida, zašto se onda gospođa dosljedno ne priključi osudi svakog totalitarizma, no je selektivna, pa osuđuje fašistički, a puna je razumijevanja za komunistički totalitarizam.

Vidite, gđa. Šamić ne voli fašizam i totalitarističke ideje. Lijepo. Nijedan slobodnomisleći, a kamo li intelektualac tog kalibra kakvog je Šamićka, danas se ne oduševljava tom historijski kompromitiranom idejom i praksom.

Ona se užasava ustaških zločina u Drugom svjetskom rat. Krasno. I to je opće mjesto u humanističkom profilu modernog angažiranog intelektualca.

Ona je svjesna da je u masakrima na Blajburškom polju bio i “priličan broj nevinih, da je tu bilo i žena i djece… i “čistih” ustaša, i proustaša, kao i civila, onih koji su bili iz duše ustaše i onih koji su se pridružili njima iz konformizma”. Opet lijepo; mislim lijepo je da to zna i javnosti podastire.

Ona je obaviještena te zna, da je istina i to  “da totalitarni režim Tita nije tražio, i nije ima vremena” (sic), “da razdvaja nevine od zločinaca”, među kojima je bilo “dosta i četnika”.

E to već nije lijepo, jer u njenom uvođenje faktora “nedostatka vremena” za razdvajanje nevinih od krivih, primjećujemo Jasnin pokušaj relativiziranja zločina proizašlog iz totalitarističke ideologije komunizma. A to je, dakako, greška.
Jer, rečeno je, Šamićka nas prosvjetljuje citirajući Saida – zadaća intelektualca je osuda svakog totalitarizma. Pa ako s pravom “kreči” fašističke, u čemu je onda problem te ne “kreči” i komunističke zločince?

Ide Jasna i dalje u pokušajima legitimiranja njene istinoljubivosti, pa kazuje: “Istina je da je među ustašama, i proustašama, bilo i muslimana ustaša, simpatizera NDH-azije. A nadasve je istina da pravda nikad ne može sve zadovoljiti…
A potom ide još i dalje s tim žalosnim  pokušajima relativističkog banaliziranja zločina na Blajburškom polju 1945., te moralistički, a previđajući kontekst ubijanja u ratu i ubijanja nakon objave kraja rata, povlači pitanje pravednosti bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, “iako znamo kakva je uloga Japana bila u Drugom svjetskom ratu”?

Vrati ćemo se moralističkim upitnicima nad Hirošimom i Nagasakijem, no najprije, glede i sproću zločina na Blajburškom polju, sa kojim se naša vrsna intelektualka hrabro sučeljava, evo 75 godina od kada se dogodio, pa priznaje, sve je to istina, to o masakrima i krivih i pravih, ali… ali…

Eh, u grmu te poveznice “ali”, leži i maskiran se krije  Šamićkin šejtan, onaj što joj ne da logički dosljedno misliti.

Jer, ako osuđuje zločin Maksa Luburića u Sarajevu 1945., s kojih razloga onda bih mogla imati problem u osudi zločina, eto onog nesretnika, pokojnog Sime Dubajića i kolega mu, što počiniše zločine na Blajburškom polju 1945.?

Ako su zločinci naredbodavci izvršioci ustaše, po čemu nisu zločinci naredbodavci i izvršioci komunisti? Koje je to mjerilo koje kazuje da ubijanje u ime istine jednog totalitarizma nije isto što i ubijanje u ime istine drugog totalitarizma?

A Hirošima? A Nagasaki?

Zar i tamo ne postoje naredbodavci i izvršioci? Pa nisu kažnjeni.

I tu opet otkrivamo onog šejtana u grmu, što Šamićki ne da dosljedno logički misliti.

Slučajevi” Hirošima i Nagasaki, koliko upitni sa stajališta etičkog perfekcionizma, toliko su podrazumijevajući, čak očekujući, sa stajališta pervertirane etike rata.

Koji je izbor imao američki predsjednik Truman tog avgusta 1945., nakon što je rat u Europi završen, a Japan, koji je još uvijek držao ogroman Pacifički prostor pod okupacijom, odbija položiti oružje, iako je svima u svijetu, pa i njima tada bilo jasno da neumitno završavaju sa porazom, da nema apsolutno nikakvog načina, izvjestan poraz i kapitulaciju, okrenuti na trijumf?

Šta je u toj situaciji trebao predsjednik Truman, nastaviti rat, gdje su američke procjene bile da slijedi novih moguće i preko milion žrtava na strain Japana i 200.000 do 300.000 američkih žrtava; i u tom slučaju Truman treba da izađe pred američku javnost i majkama, suprugama i porodicama tih vojnika saopći tu groznu procjenu i kaže im da stisnu zube, jer rat iz etičkih razloga, mora biti nastavljen.

Ili je etički pervertirano i cinično, ali sasvim vojno racionalno promišljajući bilo učinkovitije odlučiti se za atomsko bombardiranje upotrebom razornog novog oružja, koje su u toku rata “osvojili” i završiti rat u roku od par dana…

Izbor koliko god i kako god odlučio, etički upitan, ipak sasvim racionalno biva na odabiru upotrebe atomskog oružja. Nakon čega rat biva završen u narednih tri-četiri dana.

A koji je izbor imao marša Tito, 16.05.1945., na Blajburškom polju, nakon kapitulacije kvislinške poražene vojske?

Koji su njegovi motivi bili da naredi likvidaciju tolikih hiljada zarobljenih i to ne samo vojnika, nego, eto je čak i do Šamićke  dospjela ta spoznaja, i civila, i žena i djece?

Nema drugog objašnjenja nego revanšizam, osveta, zapravo odmazda jer se radilo o neselektivnom ubijanju i naravno, na tragu revolucionarnih ciljeva koje je komunistički pokret sebi postavio u zadatak – likvidiranje zametka moguće opozicije u vremenu ustroja vlasti što slijedi nakon završetka rata.

To je istina o slučaju Hirošima i Nagasaki, u august 1945., odnosno o masakrima na Blajburškom polju, maja 1945. Dvije različite, kontemplativno neuporedive situacije.

Sve u sve, zatečen rečenim javljanjem gđe. Šamić općenito, zgrožen i postiđen provincijalnim mentalitetom krda (ograničit ću se samo na političku komponentu takvog stanja duha), koji je, neovisno od stranačkih inklinacija i simpatija, ovih dana nakon najave i održane mise u sarajevskoj katedrali Srca Isusovog, od 16. maja tekuće godine, demonstriran kao politički mainstream sarajevske kotline, završavam sa ispisivanjem ovih redova, upitan: Šta naše društvo zaista može očekivati, ako njegovi najjači intelektualci podilaze populističkim impulsima mase, i kao što reče Said – priključuju se gotovim formulama i konvencionalnim fiks idejama.

Šamićka, vrsna intelektualka, bivša Sarajka, i sama članica PEN-a, ipak je  dugo već vani i nije bilo za očekivati od  nje priključak na kampanju huškanja na ljude kakvu smo svjedočili u zagrijavanju za najavljenu i potom održanu misu u sarajevskoj katedrali Srca Isusovog od 16. maja tekuće godine, i kojoj svjedočimo i ovih par dana poslije održane mise. Izgleda je ona izašla iz kotline, ali kotlina nije iz nje!

Taj dio u njenom javljanju, gdje se kritički, a prema mom uvidu i razumijevanju nekorektno, osvrće na istupanje iz PEN-a BiH, Ivana Lovrenovića (pretežno), Mijenka Jergovića (ponešto) i Željka Ivankovića – koji je izgleda kolateralan u cijeloj Šamićkinoj skalameriji, ostavljam po strani. Najprije stoga jer smatram da je tu isuviše zloće, a malo principa.

Zamjerati Lovrenoviću da je koketirao sa Titovim totalitarizmom, a danas biva je takav kakav je, ipak  više govori o stvarnim motivima Jasninim, nego što denuncira Lovrenovića. Jer, ruku na srce, koji je to aktivan jugoslavenski intelektualac u onom vremenu, od Miroslava Krleže do Mehmedalije Selimovića, od Ivana Andrića do Derviša Sušića, koji je bio beskrupulozni, nekompromisni borac protiv Titovog totalitarizma, a da nije završio bez sredstava za egzistenciju, možda u zatvoru, a možda i bijegu u emigraciji. Lovrenović je ipak u tom vremenu sačuvao obraz. Ja se sjećam nekih njegovih javljanja koji mu i danas samo na čast mogu služiti. Moguće sam neobaviješten ostao, iako sam podrobno pratio svu moguću bosansku, srpsku i hrvatsku ozbiljnu štampu, ali nisam tada gotovo ni čuo za cijenjenu gđu. Šamić i njen javni angažman.

 

One comment
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »