Loading...
Komentari

Crveno i crno

Jasna Šamić

Nihad Filipović

(Replika na tekst Jasne Šamić, objavljen 19.05.2020.,
na radiogornjigrad.wordpress.com)

Kao članica PEN Centra BiH, osjetivši potrebu “da i sama kažem nekoliko riječi o PEN-u, o intelektualcima, o misi za Blajburg, i o još nečemu”, oglasila se i gđa. Jasna Šamić, bosanska, a biće i francuska orijentalistkinja, pjesnikinja, prevoditeljka, intelektualka, očito širokog spektra interesa, čim ima potrebu da se izjašnjava i na političke i opće etičke teme.

I nema tu ništa kontraverzno. Dapače i sproću, i gđa. Šamić to primjećuje, citirajući Edwarda M. Saida i njegovu misao o intelektualaca kao biću od kojeg se očekuje  angažman u kojem će u krajnjem riskirati “cijelo svoje biće” i oglašavati se “na temelju stalnog kritičkog osjećanja; prema Saidu, intelektualac je, citira ga Šamićka, “neko ko bez obzira na cijenu, odbija sve gotove formule, fiks ideje … sve što je konvencionalno”.

Inspirirana Saidom, Šamićka podsjeća na obaveze članova PEN-a da se pobune “protiv kolektivne histerije i ideologije koja je fašistička, profašistička, totalitarna, ili podržava ove posljednje, na bilo koji način”.

Lijepo rečeno. A sa strane moje malenkosti, bilo bi okićeno i epitetom krasno, da Šamićka nije sve to naprijed lijepo sročeno, u daljem ispisivanju njenog obraćanja javnosti, okrenula navrat-nanos. I tu smo onda na onome što jeste kontraverzno u njenom oglašavanju.
Jer ako je obaveza angažiranog intelektualca pobuna protiv svega konvencionalnog i zadatog, kako nas prosvjećuje Šamićka, citirajući Saida, zašto se onda gospođa dosljedno ne priključi osudi svakog totalitarizma, no je selektivna, pa osuđuje fašistički, a puna je razumijevanja za komunistički totalitarizam.

Vidite, gđa. Šamić ne voli fašizam i totalitarističke ideje. Lijepo. Nijedan slobodnomisleći, a kamo li intelektualac tog kalibra kakvog je Šamićka, danas se ne oduševljava tom historijski kompromitiranom idejom i praksom.

Ona se užasava ustaških zločina u Drugom svjetskom rat. Krasno. I to je opće mjesto u humanističkom profilu modernog angažiranog intelektualca.

Ona je svjesna da je u masakrima na Blajburškom polju bio i “priličan broj nevinih, da je tu bilo i žena i djece… i “čistih” ustaša, i proustaša, kao i civila, onih koji su bili iz duše ustaše i onih koji su se pridružili njima iz konformizma”. Opet lijepo; mislim lijepo je da to zna i javnosti podastire.

Ona je obaviještena te zna, da je istina i to  “da totalitarni režim Tita nije tražio, i nije ima vremena” (sic), “da razdvaja nevine od zločinaca”, među kojima je bilo “dosta i četnika”.

E to već nije lijepo, jer u njenom uvođenje faktora “nedostatka vremena” za razdvajanje nevinih od krivih, primjećujemo Jasnin pokušaj relativiziranja zločina proizašlog iz totalitarističke ideologije komunizma. A to je, dakako, greška.
Jer, rečeno je, Šamićka nas prosvjetljuje citirajući Saida – zadaća intelektualca je osuda svakog totalitarizma. Pa ako s pravom “kreči” fašističke, u čemu je onda problem te ne “kreči” i komunističke zločince?

 

Ide Jasna i dalje u pokušajima legitimiranja njene istinoljubivosti, pa kazuje: “Istina je da je među ustašama, i proustašama, bilo i muslimana ustaša, simpatizera NDH-azije. A nadasve je istina da pravda nikad ne može sve zadovoljiti…
A potom ide još i dalje s tim žalosnim  pokušajima relativističkog banaliziranja zločina na Blajburškom polju 1945, te moralistički, a previđajući kontekst ubijanja u ratu i ubijanja nakon objave kraja rata, povlači pitanje pravednosti bacanja atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, “iako znamo kakva je uloga Japana bila u Drugom svjetskom ratu”?

Vrati ćemo se moralističkim upitnicima nad Hirošimom i Nagasakijem, no najprije, glede i sproću zločina na Blajburškom polju, sa kojim se naša vrsna intelektualka hrabro sučeljava, evo 75 godina od kada se dogodio, pa priznaje, sve je to istina, to o masakrima i krivih i pravih, ali… ali…

Eh, u grmu te poveznice “ali”, leži i maskiran se krije  Šamićkin šejtan, onaj što joj ne da logički dosljedno misliti.

Jer, ako osuđuje zločin Maksa Luburića u Sarajevu 1945, s kojih razloga onda bih mogla imati problem u osudi zločina, eto onog nesretnika, pokojnog Sime Dubajića i kolega mu, što počiniše zločine na Blajburškom polju 1945?

Ako su zločinci naredbodavci izvršioci ustaše, po čemu nisu zločinci naredbodavci i izvršioci komunisti? Koje je to mjerilo koje kazuje da ubijanje u ime istine jednog totalitarizma nije isto što i ubijanje u ime istine drugog totalitarizma?

A Hirošima? A Nagasaki?

Zar i tamo ne postoje naredbodavci i izvršioci? Pa nisu kažnjeni.

I tu opet otkrivamo onog šejtana u grmu, što Šamićki ne da dosljedno logički misliti.

Slučajevi” Hirošima i Nagasaki, koliko upitni sa stajališta etičkog perfekcionizma, toliko su podrazumijevajući, čak očekujući, sa stajališta pervertirane etike rata.

Koji je izbor imao američki predsjednik Truman tog avgusta 1945., nakon što je rat u Europi završen, a Japan, koji je još uvijek držao ogroman Pacifički prostor pod okupacijom, odbija položiti oružje, iako je svima u svijetu, pa i njima tada bilo jasno da neumitno završavaju sa porazom, da nema apsolutno nikakvog načina, izvjestan poraz i kapitulaciju, okrenuti na trijumf?

Šta je u toj situaciji trebao predsjednik Truman, nastaviti rat, gdje su američke procjene bile da slijedi novih moguće i preko milion žrtava na strain Japana i 200.000 do 300.000 američkih žrtava; i u tom slučaju Truman treba da izađe pred američku javnost i majkama, suprugama i porodicama tih vojnika saopći tu groznu procjenu i kaže im da stisnu zube, jer rat iz etičkih razloga, mora biti nastavljen.

Ili je etički pervertirano i cinično, ali sasvim vojno racionalno promišljajući bilo učinkovitije odlučiti se za atomsko bombardiranje upotrebom razornog novog oružja, koje su u toku rata “osvojili” i završiti rat u roku od par dana…

Izbor koliko god i kako god odlučio, etički upitan, ipak sasvim racionalno biva na odabiru upotrebe atomskog oružja. Nakon čega rat biva završen u narednih tri-četiri dana.

A koji je izbor imao marša Tito, 16. 5. 1945. na Blajburškom polju, nakon kapitulacije kvislinške poražene vojske?

Koji su njegovi motivi bili da naredi likvidaciju tolikih hiljada zarobljenih i to ne samo vojnika, nego, eto je čak i do Šamićke  dospjela ta spoznaja, i civila, i žena i djece?

Nema drugog objašnjenja nego revanšizam, osveta, zapravo odmazda jer se radilo o neselektivnom ubijanju i naravno, na tragu revolucionarnih ciljeva koje je komunistički pokret sebi postavio u zadatak – likvidiranje zametka moguće opozicije u vremenu ustroja vlasti što slijedi nakon završetka rata.

To je istina o slučaju Hirošima i Nagasaki, u august 1945, odnosno o masakrima na Blajburškom polju, maja 1945. Dvije različite, kontemplativno neuporedive situacije.

Sve u sve, zatečen rečenim javljanjem gđe. Šamić općenito, zgrožen i postiđen provincijalnim mentalitetom krda (ograničit ću se samo na političku komponentu takvog stanja duha), koji je, neovisno od stranačkih inklinacija i simpatija, ovih dana nakon najave i održane mise u sarajevskoj katedrali Srca Isusovog, od 16. maja tekuće godine, demonstriran kao politički mainstream sarajevske kotline, završavam sa ispisivanjem ovih redova, upitan: Šta naše društvo zaista može očekivati, ako njegovi najjači intelektualci podilaze populističkim impulsima mase, i kao što reče Said – priključuju se gotovim formulama i konvencionalnim fiks idejama.

Šamićka, vrsna intelektualka, bivša Sarajka, i sama članica PEN-a, ipak je  dugo već vani i nije bilo za očekivati od  nje priključak na kampanju huškanja na ljude kakvu smo svjedočili u zagrijavanju za najavljenu i potom održanu misu u sarajevskoj katedrali Srca Isusovog od 16. maja tekuće godine, i kojoj svjedočimo i ovih par dana poslije održane mise. Izgleda je ona izašla iz kotline, ali kotlina nije iz nje!

Taj dio u njenom javljanju, gdje se kritički, a prema mom uvidu i razumijevanju nekorektno, osvrće na istupanje iz PEN-a BiH, Ivana Lovrenovića (pretežno), Mijenka Jergovića (ponešto) i Željka Ivankovića – koji je izgleda kolateralan u cijeloj Šamićkinoj skalameriji, ostavljam po strani. Najprije stoga jer smatram da je tu isuviše zloće, a malo principa.

Zamjerati Lovrenoviću da je koketirao sa Titovim totalitarizmom, a danas biva je takav kakav je, ipak  više govori o stvarnim motivima Jasninim, nego što denuncira Lovrenovića. Jer, ruku na srce, koji je to aktivan jugoslavenski intelektualac u onom vremenu, od Miroslava Krleže do Mehmedalije Selimovića, od Ivana Andrića do Derviša Sušića, koji je bio beskrupulozni, nekompromisni borac protiv Titovog totalitarizma, a da nije završio bez sredstava za egzistenciju, možda u zatvoru, a možda i bijegu u emigraciji. Lovrenović je ipak u tom vremenu sačuvao obraz. Ja se sjećam nekih njegovih javljanja koji mu i danas samo na čast mogu služiti. Moguće sam neobaviješten ostao, iako sam podrobno pratio svu moguću bosansku, srpsku i hrvatsku ozbiljnu štampu, ali nisam tada gotovo ni čuo za cijenjenu gđu. Šamić i njen javni angažman.

 

One comment
Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *