Loading...
Historija

Arijanstvo, Kršćanstvo i politika

Prvi Sabor u Nikei, 325., freska iz 16 stoljeća, Capella Sistina, Vatikan

Napisao: Nurija Agić

(Izvadak iz predgovora bosanskog prevoda knjige Lars Hermodssona, Goti, narod ratnika i njihova Biblija)

Suštinski problem društvenog poretka u Istočno-Gotskom Kraljevstvu, ma kako to paradoksalno zvučalo, predstavljalo je »kristijanstvo Gota« koje su oni slijedili kao »svoju narodnu vjeru« i koje se bitno razlikovalo od »kaptolske Rimske vjere«, kako u teološkom tumačenju, tako i u samom usmenom i pismenom izvođenju na »gotskom govoru i u gotskom pismu«. Poslije trijumfalnog ulaska kršćanstva u »državnu službu« (313.-380. godine n.e.), jedinog među mnogobrojnim antičkim religioznim pravcima, nastaju teška vremena, kako za mladu kršćansku crkvu kao jedinu zvaničnu vjersku državnu instituciju, tako i za sve one koji su joj osporavali pravo na privilegiju.

Ovi raznorodni vjerski predstavnici koji su sve do tada javno i ravnopravno djelovali, svako u svom »vjerskom ili etničkom krugu« ogromnog prostranstva i još većih etničkih i rasnih razlika stanovništva Rimske Imperije, otpočinju svoju vjekovnu i sada statusno gledajući, apsolutno neravnopravnu bitku za istinu o univerzalnom svojstvu Boga (Velike Istine).

Dogmatski zamršene igre riječima koje su (rimski) sveštenici upotrebljavali u svojim pridikovanjima i tumačenjima »Vječne Istine«, djelovale su na potomstva (učenih) više kao ironija ili neslana šala, nego kao »pitanja i odgovori koji život znače«. Sasvim je sigurno da je bilo dosta tragikomedije u pokušajima da se svađalačkim razlučivanjem pojmova dođe do »vječnog rješenja vjerskog pitanja za sve ljude i za cijeli svijet« pa je stoga i nezahvalno današnjim parametrima odmjeravati njihovu težinu koja je važila za antičko poimanje »svijeta«. Može se samo reći da je to bilo vrijeme u kojem su se vjerske rasprave među ljudima vodile, pratile i uzimale sasvim ozbiljno.

Ljudi koji su bili školovani i obrazovani u duhu antičke filozofije i koji su vladali analizom pojmova, to jeste logikom, tražili su način kako da objedine različita biblijska tumačenja pojave Isusa. U ovim raspravama se tražio »logičan« odgovor na pitanje o tome, da li je Isus dio vječnosti (Bog) ili je rođen (Božanstvo), a ako je Božiji Sin, kako istovremeno može biti i Bog, te ako je Bog, onda je On postojao i prije dolaska na »ovaj svijet«, što isključuje Njegovo »rađanje« i postajanje »Bogom po rođenju«.

Sva ova i njima slična pitanja koja su formulisana kroz vjekovne rasprave među teolozima (duhovnim učiteljima) različitih (monoteističkih) vjerskih pravaca, nije moguće niti nabrojati u ovoj knjizi, ali ipak neki njihovi važniji stavovi i mišljenja moraju biti pomenuti u sažetom obliku.

Arije (Arius) od Aleksandrije (260.-336. n.e.) bio je prvi među crkvenim predstavnicima koji je na najvišem nivou filozofski sažeo misao o jednom i jedinom Bogu, po čemu proizilazi da je »Bog apsolutno savršeno biće, pa je prema tome čisto i prosto« (nedodirljivo), a iz čega logički proizilazi da »Sin nije mogao od postanka da se nalazi kod Oca«, jer bi u tom slučaju »Bog bio dodirljivo (sastavljeno i djeljivo) biće«.

Dakle, po Ariju bi Isus bio stvoren mnogo kasnije u (vječnom) vremenu i slijedom toga sasvim drugačije biće od Boga, ali ipak »božanstveno«. To da se Isus i njegovo rađanje ne dovode u izravnu vezu sa Bogom i da mu se poriče »Božije očinstvo«, dovodi do žestokih reakcija i silovitih pobuna u tek nastalim zvaničnim (državnim) crkvenim krugovima Rimskog carstva. Arijev stav biva od većine carskih visokih sveštenika odbijen kao fatalna greška, a njegovo učenje okarakterisano kao heretičko.

Na Prvom Crkvenom Saboru u gradu Nikeji (Nikea) 325. n. e. biva potvrđeno učenje državne tj. Rimske Crkve, po čemu su Otac i Sin kao bića izjednačeni. Poslije ovog sabora Arije pada u carsku nemilosti i pod pritiskom visokih crkvenih predstavnika, a po kazni biva protjeran u izgnanstvo na opasnu i nemirnu sjeveroistočnu granicu carstva, u Syrmium (Srijemska Mitrovica).

Detalj ikone iz Mégalo Metéoron Manastira, Grčka, poražen i osuđen Arije
prikazan u dnu pod nogama imperatora i klera.

Na crkvenim saborima koji su slijedili poslije Nikeje, utemeljuje se u zvanično crkveno učenje i (Sveti) Duh, te tako nastaje i danas poznato kršćansko Sveto Trojstvo, to jeste trojno svojstvo božijeg bića – Boga, po čemu su to tri odvojene osobe, koje ne mogu da se pomiješaju ili pretvore u nešto drugo i drugačije. Ovo, sada već duplo paradoksalno tumačenje Velike i Jedine Istine proizvodilo je kroz nastale vjekove brojnu opoziciju među učenim ljudima, ali je uspijevalo da opstane kao »zvanična verzija kršćanskog naukovanja o Bogu« sve do naših dana i vremena.

Međutim i Arije je imao dosta svojih pristalica koji se nisu dali tako lahko zaplašiti i još manje ušutkati. Ova crkvena opozicija je čak uspjela da na jednom od crkvenih sabora privoli samoga cara na ustupak, poslije čega je nastala kompromisna, homojiska formula, po kojoj je Sin biće slično Ocu (homoji = čovjekolik, čovjeku sličan).

Ni ovaj srednji put nije uspio da udovolji svima, jer je sada i sam car, koji je u sukobu crkvenih vjerodostojnika vidio politički problem, bio osumnjičen da je pobornik Arijanizma.

Lijevo: Imperator Konstantin, detalj mozaika iz nekadašnje ortodoksne crkve, poitom džamije, a danas Muzeja Aja Sofija, Konstantinopolj, danas Istanbul, cc 1.000 godina.

Vulfila veliki gotski apostol, prihvata ovo učenje (homojisko opredjeljenje) i kao polu-arijanizam prevodi u Gotsku Bibliju, vjerovatno i ne ulazeći dublje u suštinu arijanskog tumačenja i značenja. Goti postaju putem ove prve narodne Biblije po vjeri kristjani, ali su odmah kao narod, koji unutar Rimskog Carstva proizvodi svoje, gotsko sveštenstvo i vlastitu crkvu, dobili etiketu arijanskih heretika. Ovo izdvajanje Gota i u vjerskom opredjeljenju među većinskim rimskim stanovništvom njegove kraljevine, naravno u mnogome ide kralju Teoderiku u prilog, jer je granica potrebne razlike u održavanju vlastitog narodnog identiteta bila još izrazitija i jasnija. Ali za cara u Konstantinopolju i za njegovu Rimsku Crkvu, ova je vrsta gotske samobitnosti i samostalnosti predstavljala čistu drskost i krajnji izraz njihove neposlušnosti.

O unutrašnjim odnosima unutar Arijanske crkve nije nam doteklo mnogo toga u pisanim dokumentima, ali je sasvim jasno da je crkvena molitva (misa) održavana na narodnom, gotskom govoru, (već je postojao preveden tekst Biblije na istom govoru i u to ime od Vulfile sačinjenom pismu – alfabetu) u čemu se mora sagledati preteča potonje protestantske crkve. Celibat najvjerovatnije nije bio među propisima ove narodne crkve, dok je upravo u to vrijeme među redovnicima Rimske katoličke crkve suzdržavanje od ženidbe postajalo pravilom.

Nisu samo Goti bili pristalice ovog prvog oblika narodnog kristjanstva. Svi germanski narodi koji se danas podvode pod grupu Istočnih Germana zaredom postaju pristalice arijanske vjere, te tako nastaje germanski Arijanizam kao oblik kršćanstva u kasno-antičkom razdoblju evropske historije. (Ovo se terminološki nikako ne može i ne smije dovoditi u vezu sa nacističkom rasnom teorijom o »porijeklu arijske rase« sa indijskog subkontinenta). Između ostalog postojalo je i mišljenje da je Arijevo tumačenje Boga odgovaralo uglavnom pragermanskoj narodnoj religiji ili germanskom karakteru uopće, ali ova pretpostavka nije naišla na naročito jako naučno uporište. Uglavnom se tumačenje svodi na onovremeni splet historijskih okolnosti koje su uticale na to, da prvo Zapadni Goti prihvate Vulfilu za svog apostola, njegovu Bibliju kao svoju »svetu knjigu« i da oni, inače vodeći narod, postanu primjerom drugim germanskim plemenima i narodima koji su se zatekli na području Rimskog carstva u historijskom razdoblju, u kojem je krščanstvo postajalo jednim od važnih političkih sredstava u rukama rimskih careva.

Istovremeno su predvodnici jednog od naroda iz velike grupe Istočnih Germana, Franaka (Franken) prihvatajući »rimsku vjeru« uveli svoj narod u katoličanstvo i sami postali vjekovni predvodnici u (nasilnom) pokrštavanju barbara širom zapadne i centralne Evrope. Tako Franci, (Francuzi) vremenom i posredstvom prihvatanja katoličanstva kao religije, asimilirani, to jeste romaniziran narod, postaju politički najuspješniji Germani u novijoj evropskoj historiji.

Mauzolej kralja Teoderika I, Ravena, Italija

Rimski biskupi, sveti oci ili jednostavno pape, u vrijeme vladavine kralja Teoderika uspijevaju da udare temelje svojoj duhovnoj vladavini i da postanu autoritetom u sklopu državnih institucija Rimskog Carstva, pa ipak njihova stvarna moć nije bila veća od moći svjetovnog regenta, prijestolonaslijednika ili carskog opunomoćnika u Rimu. Imajući u vidu da je sam vladar, dakle kralj Teoderik sa svojim narodom, Gotima, kao vladajućom klasom, bio heretik (buntovnik) u odnosu na Rimsku Crkvu kao zvaničnog predstavnika vjere u cijelom Rimskom Carstvu, nije teško pretpostaviti složenost ukupne političke situacije u kasnoantičkoj Italiji, to jeste Istočno-gotskom kraljevstvu.

Iako je u takvim odnosima rimska crkvena institucija bila ovisna od milosti kralja Teoderika, nije dolazilo do trvenja, jer je kralj sasvim sigurno bio svjestan stvarne papske moći i mogao je pretpostaviti moguće posljedice koje bi se iz Konstantinopolja sručile na njega i njegovo kraljevstvo u slučaju sukoba sa ovom vrstom moćnika. Uostalom, Teoderik gaji krajnje objektivan i tolerantan stav prema svim religijama u svom carstvu, pa ni Rimska Crkva ne čini nikakvu iznimku u ovom ustaljenom pravilu.

Stanje na ovom planu se znalo iskomplikovati kada bi dolazilo do sukoba unutar same Katoličke Crkve, a jedan takav slućaj zbio se godine 498. n.e. kada je trebao da bude izabran novi papa. Dvije strane unutar crkve su u neslaganju i međusobnom sukobu svaka za sebe na kraju izabrale po jednog vrhovnog poglavara, tako da su 7 godina dugo ovu titulu dijelila dvojica predstavnika. Teoderik se ustezao cijelo to vrijeme da lično učestvuje u ovom crkvenom sukobu, ali je na kraju iz političkih razloga morao da se odluči za jednu od sukobljenih strana. Kralj se u ovom slučaju odlučuje da ostavi Simaka (Simachus) od Sardinije, čovjeka koji je rođen nekršten, ali je poslije prilaska na rimsku vjeru, vertikalnim usponom obezbijedio sebi uglednu duhovničku karijeru.

Ubrzo se pokazalo da to nije bio baš sasvim srećan izbor, jer je Simak pored ostalog bio obdaren i nekim ljudskim nastranostima. Teoderik ponovo saziva Crkveni Sabor u Rimu na kojem se trebala donijeti nova odluka o sudbini pape, ali prisutni biskupi odbijaju da zauzmu konačan stav i pribjegavaju izgovoru, da, pošto je papa »najviši na svijetu«, to jeste vrhovni predstavnik Boga, njega ne može ni postavljati, niti smjenjivati nikakva »ovozemaljska« sila, već je takva odluka samo u božijoj volji i moći.
Tako Simak ostaje na svom položaju i vanjski mir biva uspostavljen, ali je sukob unutar crkvene institucije ostao da traje i da se još više produbljuje jaz između rimske i Gotske Crkve. Ova neslaganja su za jedno kratko vrijeme bila premošćena i ublažena poslije smrti Simaka i dolaska novog pape po imenu Hormisd (Hormisdas), koji je bio nešto više naklonjen Gotima, iz čiste potrebe da se uz Teoderika i sam što više osamostali u odnosu na cara i Crkvu u Konstantinopolju.

Međutim, zahtjevi Istočne Crkve iz carske prijestolnice da se Rimska Crkva podredi upravi iz Konstantinopolja nisu prestajali. Teoderik je u svemu tome, iz praktičnih razloga, pomagao dosta rimskoj strani, ali po dolasku novog pape prestaje rimska zahvalnost. Sama činjenica da je Teoderik, kao heretik istovremeno stajao na čelu naroda koji je istrajavao na vlastitoj crkvi i odbijao da prihvati »Rimsku vjeru«, predstavljala je otvorenu ranu na tijelu sve moćnije rimske crkvene institucije.

(Za bosanskepogled.com priredio: NF)

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *