Nihad Filipović
Od Hajdera u Austriji, preko Le Penovke u Francuskoj do Wildersa u Holandiji i Griffina u Velikoj Britaniji, uzduž i poprijeko Europske Zajednice, homofobi novog doba nijekaju fašistoidni i homofobični profil svojih partija. To je i razumljivo. Nakon iskustava Prvog i Drugog svjetskog rata, ideja fašizma, ksenofobije, rasne netrpeljivosti, itd., pa to je nešto strašno, nešto strano i neprihvatljivo prosječnoj građanskoj svijesti modernog Europljanina.
Homofobija, u novim uvjetima, pacifizirane, integrirane, deideologizirane, riječju – oslobođene duhovnosti Europe, nije baš popularana disciplina (ne)uma. Stoga se europski homofobi desne provenijencije maskiraju i kriju iza popularnog sentimenta mase. A masa uvijek trži brze i lako razumljive odgovore na teška društvena pitanja.
Ali, homofobična svijest i dalje živi i u novim uvjetima, traži nove žrtve. To mogu biti oni gojazni, mogu biti navijači protivničkog fudbalskog tima, mogu biti oni tjelesno ili duhovno defektni, migranti…
Uvjek su to oni drugi, različiti od nas. Ali jedno je isto: Azijati i muslimani, crnci i Hebreji, Cigani i nevjernici, juče, a i danas, ili pak debeli, mentalno i tjelesno defektni, navijači protivničkog tima, migranti ili idejni neistomišljenici i juče, a i danas; sve je to ista matrica homofobične svijesti, koja pored socijalnih silnica koji je pokreću, biće crpi destruktivnu energiju iz egoizma sebičnog gena primordijalnog bića, transferiranog u socijalne relacije vrste zvane Homo Sapiens. Mentalitet krda. Psihologija čopora.