Nihad Filipović
U oktobru 1991, bosanska prislušna služba je “presrela” telefonski razgovor Radovana Karadžića i Gojka Đoga; (pjesnik, rodom od Ljubinja, do tada šire poznat po zbirci pjesama Vunena vremena, godina izdanja 1981. Ima tamo u jednoj pjesmi stih gdje se pominje “pacov sa Dedinja”. E, zbog tog “književnog pacova”, Đogo je odležao 2 godine u zatvoru. Tito jeste bio umro prethodne 1980. godine, ali komunizam je tada još uvijek bio “naša priča, naši snovi” i u Srbiji. Znači, Đogo se malo tu zahajco, bio horoz što je prije zore prokukurikao, pa završio – na robiji).
… Helem u rečenom “presretnutom” razgovoru, Karadžić kaže da su Muslimani (parafraziram) – poludili, da ne znaju šta rade, da ih je u Sarajevu oko 300.000, da su opkoljeni, da su Srbi svuda oko grada i da ih lako sve mogu pobiti. Na šta Đogo odgovara:
“To sve treba pobiti. Sve pobiti”.
To su već naravno vremena kada je komunizam definitivno riknuo i u glavuši posljednjeg srbskog četnika u SK Srbije i zbog takvih izjava se više nije išlo na robiju. Vunena vremena su naime već bila prevedena sa književnih riječi i istina u Olovna vremena, i samo se čekao kažiprst mudrog vožda uperen na glavnog krivca za sve, i prvi Pedro, kojeg je trebalo ubiti – pa da kanonada krene.
I kako tada, tako danas. Jer evo godinama poslije, javljaju novinske agencije, pjesnik Đogo, koji je pozivao na ubijanje, biva nagrađen; predsjednik srbske države, (i sam huškao na rat i pozivao na ubijanje muslimana u omjeru 100 Bošnjaka za jednog četnika), dodijelio pacovu iz Ljubinjskog sela Vlahovići, Bosna, javljaju agencije, medalju ispred države Srbije.
Sretenjski ustav Knjaževstva Serbie, iz 1835.
Transparentno, nema šta. Populistički cinizam, Prva liga. Srbski establišment, prvi ešalon u kulturi (znači i politici), zaista se pokazao krcatim velemajstorima u žongliranju s komunističkom idejom (od Ćosića, preko Draškovića u književnosti do marksističkog magistra Šešelja ili bilo kojeg od bataljona mnogih, u politici), a još većim u transferiranju na žongliranje sa nacionalističkom idejom.
Zajedničko u toj vještini zamajavanja miliona, jeste kolektivistički populizam. Populizam su, u najkraćem, svima razumljivi odgovori na mnogostruko zapetljana pitanja i brza, kao s nokta obećana rješenja, koja se međutim uvijek odlažu za neko bolje sutra; i tako do u nedođimiju. A između je krv, znoj, suze i olovo!
Tako da su Srbi i dalje, Bošnjaci i Bosanci – make no mistake, kao i svih prethodnih vremena, mjereno svjetlosnim godinama, daleko od ideje slobode čovjeka i građanina.
Možda su bliže bili tom idealu s onim prvim Sretenjskim ustavom, kojeg proslavljaju ovih dana, a koji im “potpisa” nepismeni (i možda stoga nečitljiv, tj. narodski lukav) trgovac svinjama i onomad srbski vožd Miloš Obrenović, nego sa ovim posljednjim, pismenim, ali pročitanim voždom Aleksandarom Vučićem, trgovcem i kameleonom u novom Vunenom vremenu buđenja pacova.