(Objava moje malenkosti od 13. 5. 2021, izpisana u povodu najavljenih “antifa” demonstracija u gradu Sarajevu protiv mise žrtvama Blajburškog masakra, predviđenoj za održavanje u Sarajevskoj katedrali Srca Isusovog.)
Nihad Filipović
Prezumpcija nevinosti, tj. načelo, da niko nije kriv dok mu se krivica ne dokaže, temeljno je krivično-pravno načelo i civilizacijsko postignuće. I vrijedi za sve ljude, bez obzira bili naši prijatelji ili neprijatelji, misli ovako ili onako i interesi nam se preklapali ili ne. Jer ništa u ljudskom univerzumu nije apsolutno sem istine (Boga). I zato sve ljudsko, a prijeporno, podliježe od ljudi dogovorenim mehanizmima utvrđivanja, preispitivanja, rasvjetljavanja okolnosti, dokazivanja, itd.
Evo, znao je ko hoće znati, da je đeneral Ratko Mladić, kriv za brojne zločine, specifično za zločin genocida nad narodom Bošnjaka, a ipak, i njemu se sudilo. Ranije u Nirnbergu, (novembar 1945 – oktobar 1946), sva antifašistička koalicija je znala i prije da su oni na optuženičkim klupama krivi za odpočinjanje rata 1939. i nepojamne zločine koje su u Drugom svjetskom ratu počinili, pa ipak su suđeni i presuđivani; (doduše Sovjeti su bili za kratak postupak, kakvo suđenje-kakvi bakrači, pa znamo da su krivi; ali, pravladao je zapadnjački racionalizam, pa je suđenje ipak održano).
U recepciji te spoznaji i u relacijama njene sveprisutnosti ili manjku prisutnosti u javnoj imaginaciji i u svemu onome što javno radimo, činimo i ne činimo, mjera je našeg – ne znam koju riječ ovdje upotrijebiti, a da nije prejaka, ali evo kaza ću, mjera je našeg civilizacijskog prisustva ili zaostajanja za modernom evropskom zajednicom naroda kojoj težimo; (ili bar onim njenim zapadnijim dijelom, koji je u fokusu našeg interesa).
Postoje i drugi parametri naše moderne (evropske) osviještenosti ili radije neosviještenost, npr: odnos prema titoizmu i komunističkom naslijeđu, način na koji izčitavamo i razumijevamo hebrejsko-palestinsko pitanje, odnos prema osmanskom periodu naše prošlosti itd., ali je svakako jedan od tih parametara i način na koji razumijevamo princip odgovornosti za dokazanu krivicu i prisustvo svijesti o značaju tog civilizacijskog stožera u našoj kolektivnoj imaginaciji.
A sagledano kroz crno-bijela, rigidna, samouvjereno pravedna i “jedino moguća”, pravdoljubiva, “antifašistička” reagiranja na neka kontraverzna zbivanja (ili je u našoj imaginaciji to implementirano kao kontraverzno i nepoćudno) iz naše, mahom novije povijesti, (ali se taj fenomen proteže i dublje u prošlost i preko mistifikacije osmanske okupacije i pred osmanske Bosne, Crkve bosanske i bošnjaštva, ide čak u period kasne antike i ranog kršćanstva); znači, evo, sagledano kroz reagiranja na najavljenu misu u sarajevskoj katedrali pobijenim u Blajburškoj kriminalnoj aferi u režiji jugoslavenskih komunista, sagledano kroz ta pozivanja na zabrane vjerskog očitanja, na uplitanje države gdje joj mjesto nije, prozivanje Crkve kroz optiku interesno-političkog i svo to crkveno interpoliranje u polju političkog, (što traje u nas još od vremena pada kumunizma), itd. itsl. – mi općenito, debelo zaostajemo za modernom Evropom, ili, ako ćemo specifično gledano, eto “kroz” taj tragični Blajburški masakr, ono svakako zaostajemo u načinu na koji doživljavamo, razumijevamo i misaono procesuiramo princip odgovornosti za počinjeno (ne)djelo.
U reagiranjima naših antifa “bezgriješnih pravednika”, potpuno je u stranu gurnut princip odgovornosti ZA dokazanu krivicu, a sve i jedan od bezpravno 50. 000, 70 – 80.000 ili koliko već hiljada ubijenih u Blajburškoj aferi, krivi su, jer, pazite sada ovaj argument – da nisu krivi, ne bi bježali.
(Baška što je sa krivim, kojih je svakako bilo među ostatcima kvislinških snaga u bjekstvu pred pobjedničkom jugoslavenskom partizanskom vojskom prema austrijskoj granici, u namjeri predaje zapadnim zavesnicima, bilo “u bjekstvu” i mnoštvo žena, djece, znači civila – koji su takođe ubijani po “zarobljavanju”.)
Oprostite, ali takve postulate u mišljenju, čak ozbiljnih ljudi, nalazim skandaloznim.
Hoću kazati: mi se moramo, kao narod i kultura, odlijepiti od tog barbarskog RAM-a u mišljenju i od jednako takvih barbarskih sadržaja jedne kulture koja je bajagi moralno superiorna, perfektna, savršena, sa Bogom uvijek na strani te kulture i njenih interesa, (pa i onda kada “skinu” Boga s nebesa i presele ga u kabinete kojekakvih generalnih sekretara i generalisimusa).
A sva povijest kazuje da je ta kultura anticivilizacijska; (ako civilizaciju čitamo uljuđenjem, pristojenjem na podvrgavanjem kolektivnog (ma šta to bivalo) i subjektivnog ego-instinkta, dogovorenoj, usaglašenoj i k tome još pisanoj i podpisanoj riječi).
RAM te kulture je unesen sa strane u Bosnu. Nije to bošnjački, a ni bosanski proizvod. To je sa strane ubačeno i nametnuto u Bosni, u vremenu nacionaliziranja bosanskog puka, na oštrici noža, na vrhu bajonete i na našoj gluposti; nakon čega je u svijest ljudi implementirano kroz različite sadržaje kulture, od pisane riječi, preko folk i pop kulture do filma.
Izvlačenju iz tog input rama poput utega o vratu namenutog Bosni, narod Bošnjaka, iz mnogo historijski objašnjivih razloga, najbliži je i šteta je da se konačno i definitivno Bošnjaci ne uspijevaju odlijepiti od nekih, iz vremena prošlog, naslijeđenih atavističkih otrovnih sadržaja u mišljenju i praksi.
Znači, ono na čemu valja raditi kao prioritet u polju kulture i državotvorne svijesti, jeste – dosljedan sekularizam: Crkva van politike, politika van Crkve, odbacivanje ad hock prava, (jer to vodi presuđivanju na oštrici noža), striktno se držati društvenog ugovora i kulture pisane riječi – (ustav i zakon) i insistirati na pravu kroz civilizacijska sita i rešeta (znači pluralne interese usaglašavati na dogovoreni način kroz dogovorene institucije sistema).