Prvi američki ambasador u Hrvatskoj Peter Galbraith, u intervjuu za “Dnevni avaz” od 27. marta 2011, izjavio je da još razmišlja da li je bilo dobro što je Vašington izvršio pritisak i spriječio da oružane snage Republike Hrvatske i Armije Republike BiH, u avgustu 1995, uđu u Banju Luku.
Izvadak iz intervjua:
Zbog čega je … američka administracija odlučila da prizna ime Republika Srpska kada se zna na kojim je temeljima takva “republika” nastala i ko joj je kumovao?
– Morate razumjeti da smo napravili ovu odluku u vrijeme rata. Kada gledate unazad, stvari izgledaju drugačije. Ali, u datom trenutku se nađete pred veoma teškim izborom. A taj izbor se nije ni dogodio u Dejtonu, već u Ženevi, u septembru 1995. Bio sam tamo kad se to desilo.
(Primjedba: Ovdje Galbrajt misli na dogovor sa Konferencije ministara vanjskih poslova RBiH, RH i SRJ od 8. 9. 1995, kada je utanačeno da će budući RBiH imati dva entiteta. Međutim, stvarni dogovor o tome je postignut još ranije, septembra 1993. (dogovor A. Izetbegović – M. Krajišnik), odnosno u maju 1994. (saglasnost Kontakt grupe o podjeli RBiH u omjeru 51% : 49%. N. F.)
Koga treba za tu povijesnu grešku okriviti? Koga najviše?
– Želim Vas podsjetiti šta je bio “dil”, jer svi uporno zaboravljaju šta je bio drugi dio tog “dila”. Dakle, dogovor je bio da će Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri RS prihvatiti da budu dio države BiH. A to je bilo za dio trgovine. RS je priznata kao federalni entitet u okviru jedinstvene međunarodno priznate države BiH i njenih međunarodnih granica!
U to vrijeme, računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno. Niko nije bio sretan zbog toga. Mi smo bili načisto da su RS vodile masovne ubice, koje su počinili genocid … Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje RS utemeljeno na etničkom čišćenju i masovnom ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni još držali teritoriju, imali vojsku, a mi smo željeli da završimo rat. I to je bilo to cjenkanje. Oni su pristali da ostanu u jedinstvenoj BiH, te da RS bude samo konstitutivni dio toga.
Kad je to ime RS u pitanju, koliki su otpor prema vama imali predsjednik Izetbegović, ambasador Šaćirbegović i drugi?
– Pa, njima se to nije sviđalo. Ali, koliko se mogu prisjetiti, nije postojao jak otpor tome
Je li uopće bilo otpora?
– Nije postojao! Mislim, nije im se to sviđalo, protivili su se, nisu to željeli, ali i u RS su morali prihvatiti da su oni dio BiH. I kao što to često biva s mirovnim sporazumima, nijedna strana ne vjeruje u ono što govori. Mislim da Srbi dugo nisu mislili ozbiljno da su prihvatili BiH kao suverenu međunarodno priznatu državu za svoju zemlju. Kao što ni vlada u Sarajevu nije vjerovala da RS treba biti entitet. Ali obje strane su se složile s tim.
Zar niko od vas u američkoj administraciji nije mogao pretpostaviti kako će ti isti Srbi u BiH učiniti sve da sve ove godine blokiraju državu i da urade sve na afirmaciji RS kao posebnog entiteta? Je li vam to bilo jasno u Dejtonu?
– Jeste! Siguran sam da smo to još onda mogli pretpostaviti. Mi nismo nikada govorili da se dogovaramo s civiliziranim ljudima. Znali smo da radimo s masovnim ubicama, ali i bjelosvjetskim lažovima. Ne mislim da su s time što su dobili ime RS i “prihvatili BiH” oni promijenili svoj karakter. Ali naš cilj bio je da zaustavimo rat koji je odnio 200.000 života.
Znači, Dejtonski ustav nije dobar?
– Ma, Dejtonski ustav je grozan ustav kada je riječ o izgradnji države. Ako govorite o izgradnji civilnog društva ili moderne evropske države pomoću njega, to je grozan ustav. Cilj Dejtona je bio zaustaviti rat! Jer, rat je ipak gori od tog groznog dogovora. Zato su Izetbegovićeve riječi na potpisivanju sporazuma kako je “ovo nepravedan mir” sasvim tačne. Ali, nastavak rata je čak nepravedniji od toga!
Zašto su SAD zaustavile ofanzivu udruženih bosanskih i hrvatskih snaga na Banju Luku u ljeto 1995. godine?
– Dobili smo instrukcije Nacionalnog vijeća sigurnost (NSC) da kažemo Hrvatima da zaustave ofanzivu prema Banjoj Luci. Toni Lejk (Lake), koji je bio glavni Klintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost, od prvog dana imao je taj instinkt da treba zaustaviti rat i u tome je bio podržan od generalštaba naše vojske. Na koncu, i državni sekretar Voren Kristofer (Warren Christopher), koji je osjećao animozitet prema Holbruku, želio je kraj rata odmah.
Kako se to zbilo?
– Tog dana je Holbruk rekao generalu Vesliju Klarku (Wesley Clark) da ode kod hrvatskog ministra odbrane (Gojko Šušak, op. a.) i zatraži obustavu ofanzive. A onda smo se Holbruk i ja privatno sreli s Tuđmanom i Šuškom. U jednu ruku, mislili smo, ako Banja Luka padne, to bi bio značajan poraz za fašiste, masovne ubice, imali bismo drugačiji mir u kojem ove dvije kategorije ne bi uzele učešće. Nešto slično kao u Njemačkoj, u kojoj nije dozvoljeno nacistima da budu dio mirovnog procesa! Ali, mučile su nas dvije stvari, koje su krenule drugim putem. Prvo je bio humanitarni razlog, imali ste Srbe iz hrvatske Krajine i Srbe iz zapadne Bosne koji su pobjegli u Banju Luku. Treba imati u vidu da ste već imali neke Hrvate koji su sistematski činili zločine u srpskim domovima u hrvatskoj Krajini. Niste im mogli vjerovati šta bi oni činili ukoliko bi zauzeli Banju Luku. I, na koncu, imali ste populaciju Banje Luke koja bi se mogla pretvoriti u izbjegličku kolonu od 200 do 300 hiljada izbjeglica. Znači, jedno haotično stanje.
Kažete da je nepovjerenje u Tuđmana uzrokovalo da zatražite prestanak vojnih operacija na Banju Luku i da se odlučite za mir “po svaku cijenu”?
– Znajući već u to doba Tuđmana, njegove opise Banje Luke kao hrvatskog grada, a i Vi znate za njegovo crtanje mape BiH na salveti, na kojoj je predložio zamjenu Tuzle i Banje Luke, plašio sam se da, ukoliko Hrvatska zauzme Banju Luku, ona je nikada neće vratiti. Kad smo otišli da razgovaramo s Tuđmanom i Šuškom, rekli smo im da ne zauzimaju Banju Luku, već da oni trebaju zauzeti Kozarac i Prijedor. Iako im je general Klark rekao da zaustave ofanzivu čak i tamo, oni su shvatili da trebaju slušati Holbruka i mene. Na kraju, oni su još malo napredovali, ali nikad nisu zauzeli Prijedor. U međuvremenu, bio je dogovor da oni to prepuste Armiji BiH, ali se Armija BiH nije uspjela organizirati. To je prava priča šta se dogodilo.
Pa je li Vam sada žao zbog toga?
– Svih ovih godina pitam sebe jesmo li tada napravili pravu odluku. Čak ni danas nemam odgovor na to pitanje. Mislim da bi krajnji rezultat u Bosni bio mnogo bolji da su RS, odnosno Karadžić i Mladić bili potpuno poraženi. U drugu ruku, ako bi bilo na desetine hiljada ubijenih ljudi u tome, u toj hrvatskoj ofanzivi, bilo bi to teško opravdati. Tuđman je umro za nekoliko godina i Hrvatska je otišla u drugom pravcu. Ali, zamislite da je Hrvatska osvojila Banju Luku, zamislite da je Tuđman to realizirao kao dio Hrvatske, nacionalistička snaga Hrvatske bila bi jača. Veoma je teško ocjenjivati historiju po principu “šta bi bilo da je bilo”. Ali mogu vam ovdje priznati da mi je od svih stvari koje sam radio u životu taj razgovor između Holbruka i mene, te Tuđmana i Šuška najteže pao. Nema sumnje da je taj naš razgovor promijenio tok historije na vrlo značajan način.
Je li bilo teško ubijediti Izetbegovića da zaustavi napredovanje Armije BiH prema Banjoj Luci i koliko je u to vrijeme zaista ona bila moćna?
– Ja sam bio u Zagrebu i Holbrukov posao je bio da u Sarajevu o tome razgovara s Izetbegovićem. Predsjednik BiH se protivio obustavi vatre i mislim da je Holbruk izvršio veliki pritisak na njega da pristane. Ali, realnost je da Armija BiH nije bila sposobna da nastavi ofanzivu i trebala joj je zaista hrvatska pomoć.
Kako … tumačite navode pokojnog ambasadora Holbruka koji je rekao da su se u Vašingtonu odlučili za ovakvu strukturu BiH jer, da nije bilo tako, “teroristi koji su napali Ameriku 11. septembra 2001, umjesto u Afganistanu, spremali bi se za te napade u Bosni.”
– Holbruk je to napisao?
Da, u “Washington Postu”, u svojoj kolumni!
– Znate da gajim veliki respekt prema Diku Holbruku, ali izražavam svoje duboko neslaganje s tim ako je on to napisao. Ne vidim tu nikakvu vezu s kreiranjem RS u BiH. Možda možete napraviti argument da bosanski rat nije završen 1995. bio bi moguće produžen, možda do ove 2011. i još bi trajao. Onda bi takav zli rat, kao i svako drugo mjesto koje je haotično, moglo biti mjesto u kojem ekstremisti mogu operirati. Pitanje imena RS nema ništa sa zaustavljanjem terorista. Ime RS je samo “cijena” koja je “plaćena” da u ono doba bosanski Srbi odustanu da budu dio Srbije i da postanu dio međunarodno priznate države BiH.
Za bosanskepoglede.com uredio: N.F.