Nihad Filipović
Čija sila, tog i pravo.
Od 1848. godine naovamo, 170. godina zemljače, traje nasilno drobljenje, mrvljenje, usitnjavanje Bosne i to je danas već, dobrim dijelom, administrativno-teritorijalno i duhovno, kao prosječno stanje svijesti, fete acomply (svršena činjenica).
Možete li zamisliti parlamentarni cirkus (ukoliko bi uopće dospjelo do parlamenta) u vezi imaginarne ustavne inicijative za brisanje Hercegovine iz službenog imena naše domovine. Ono što je bilo tradicionalna, folklorna, literarna i općenito kulturološka činjenica, vremenom se uvuklo u svijest prosječnog Bosanca kao svršena činjenica i nekakav administrativno-teritorijalni i politički red stvari kakav smo valjda oduvijek imali u Bosni. Tako se danas Hercegovina kod većinskog bh. građanstva doživljava kao nešto sui generis, tj. u toj mjeri posebno da je to već i u nazivu države reflektirano. A istinu kazujući, najprije su Osmanlije, herceg Stipana Kosače izmišljotinu – (Kosača je sam sebe nazvao hercegom po ugledu na germansku plemićku titulu hezog, a onda je moljakao papu da ga kao takvog legitimira); helem, najprije su Osmanlije preveli Hercegovinu u administrativno-teritorijalnu činjenicu, a onda to isto, 1848. godine, vođena svojim imperijalnim ciljevima i motivima, čini i Austro-Ugarska Monarhija, gdje nakon okupacije Bosne, uvodi paralelizam i usložnjava ime Bosne pridodajući joj Hercegovinu.
Nije to bio jedini potez nove kolonijalne vlasti usmjeren na razbijanje identifikacijske bosanske osnovice. Ukidanje do tada službenog i u narodu prihvaćenog i tako nazivanog bosanskog jezika, a uvođenje i primjena na taj jezik srpsko-hrvatskog imena, još je jedan od onih klasičnih, od Rima na ovamo, imperijalnih poteza politike podjeli, zavadi, pa vladaj. Doduše, nije da i sami Bosanci, već uvelike zahvaćeni procesom nacionaliziranja (pravoslavna i katolička bosanska karika), i dekonstrukcije zajedničke identitetske svijesti kao osnove separatnog političkog identiteta, nisu tome dala svoj doprinos; (uključujući i muslimansku komponentu, gdje je njihova politička klasa, zadeverana pitanjem sobstvenih zemljišnih privilegija, zanemarila pitanje jezika, paktirala sa pravoslavnom – već uglavnom nacionaliziranom srpskom komponentom, i sa katoličkom – već uglavnom nacionaliziranom hrvatskom komponentom, biva, mi vas podržimo na pitanju jezika, a vi nas na zemljišnom pitanju).
To su fakta: bosanski jezik je ukinut administrativnom odlukom tzv. Zemaljske vlade, 1907. godine. Ukinula ga je Zemaljska vlada u Sarajevu, ne u Beču ili Pešti!
No vratimo se našoj Hercegovini. Prije toga Hercegovina nikada nije službeno stajala uz ime Bosne, već samo kolokvijalno, u usmenoj i literarnoj tradiciji narodnoj. Jeste doduše u Osmanskoj imeriji bivala neko vrijeme sandžak, a onda, nakon bosanske bune pod vođstvom Husein kapetana Gradaščevića i izdaje Alije Rizvanbegovića, da bi kaznili Bosnu, a nagradili izdajnika, Porta u Stambolu, proizvodi Rizvanbegoviću njegov pašaluk koji traje od 1833. do 1851.
Ali hej, tada nije bilo nacionalizma devetnaestog, dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, e da bi se to izčitavalo i u praksi manifestiralo kao odraz formirane nacionalističke, tj. državotvorne svijesti o posebnosti Hercegovine i tog hercegovačkog svijeta u odnosu na Bosnu, kako se to danas iščitava.
Kako god bilo, od tada je taj kolonijalni proces, potpomognut procesima nacionaliziranja Bosne, u toj mjeri odmakao da je Hercegovina danas duhovna činjenica tj. nešto posebno i specifično u svijesti prosječnog Bosanca, nešto ne u Bosni, nego uz Bosnu, pored Bosne.
I dok je Hrvatska, koja je za Austrougarske monarhije službeno bila Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija (u Budimpešti su to “kraljevina”, u pravilu ispuštali kada su vrtili taj termin u javnom diskursu, a Beču su na prvo mjesto uvjek stavljali Dalmaciju, pa je bilo Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, da bi se naglasila pripadnost Dalmacije Austriji); dakle, dok je Hrvatska, u procesima nacionalnog buđenja, osvajanja nacionalne svijesti i formiranja hrvatskog političkog naroda, uspjela integrisati se i osvojiti jedinstveno povijesno ime, dotle je taj imperijalni modus operandi (tj. način na koji se nešto radi) tako uspješno se primio u Bosni, te i dalje traje.
I to je u toj mjeri odmaklo da će ti rođače i zemljače čestiti Bošnjo i Hercegovac (da one “pravilno” nauljene Hrvate i Srbe iz Hercegovine i ne pominjemo; to se naprosto podrazumijeva), ozbiljno zamjeriti i naći se uvrijeđen, pokušaš li mu objašnjavati kako je Hercegovina Bosni isto što i Dalmacija Hrvatskoj, a Šumadija Srbiji, te da je i on, Hercegovac, isto ono što je Posavljak ili Krajišnik ili što si i ti, tj. Bosanac.
Pokušaj konačnog državotvornog administrativno-teritorijalnog separiranja Herceg Bosne za rata 1992. na 1995, bio je samo onaj konačni, transparentni izraz latentno, evo već stoljećima prisutnog kolonijalnog stanja duha karakterističnog za Bosnu i Bosance. Taj je pokušaj propao, ali je svijest ostala ista i u povoljnim povijesnim okolnostima, prema sadašnjem stanju stvari i stanju duha tj. svijesti koja traje i ne mijenja se, isto bi se ponovilo.
Osim tog provincijalnog i kolonijalnog stanja duha Bosne, ono što još uvjek nije propalo jeste famozna država srpskog naroda u Bosni koje nikada prije 1995. nije tu bilo, ali nije ni Hercegovine kao “državne” činjenice prije 1848, pa smo svjedoci na šta je to izašlo stoljeće i po poslije.
Ostane li tzv. Republika Srpska slijedećih, šta ja znam, i ko to uopće, sem Svevišnjeg može znati koliko će tome trebati da fermentrira, ali ostane li tih, reći ću, pedeset do stotinu godina, teritorijalno, administrativno-pravnom državotvornom činjenicom kakvom danas jeste ili se upinje da bude, uopće nije nemoguće zamisliti i neku buduću Herceg Bosnu i neke Sjedinjene državice Bosne, Herceg Bosne i Republike Srpske, na putu ka potpunoj separaciji i razbijanju povijesne zemljice, nekada opjevane – ponosne Bosne.
Centralno političko pitanje u Bosni zemljače, svih ovih godina iza kraja rata 1995. i danas, jeste zemaljsko, državno ili ustavno pitanje koje ću ovako formulirati:
Da li je moguće da se, kao 1907. što su se “složile (ne)prilike, pa sami Bosanci ukinuše bosanski jezik, i u neko dogledno buduće vrijeme, “složi” novi set (ne)prilika, pa Bosanci ukinu entitet koji danas poznajemo pod imenom – Bosna i Hercegovina?
——————————
PS.: Članak je napisan 2008. g. za portal orbus.be. Ovdje ga prenosim uz datak završnog pitanja na kraju teksta o tome kakva budućnost očekuje BiH.