Naslovnica: Tradicija urezivanje kršćanskih simbola u kožu na otvorenim dijelovima tijela bosanskih katolika kao način identitetskog kršćanskog prepoznavanja i borbe za opstojnost.
Jer u Bosnici, zemljici piramida i konstitutivnih naroda, to ti je tako zemljače: usudiš li se misliti svojom glavom, oponirati nekim kulturološkim svetim kravama, dotaći se nekih kulturoloških kumira, nekih valjda nedodirljivih veličina, i makar pri tom bio ne znam kako i koliko argumentativan, u nedostatku validnog kontra-argumenta, poteže se spasonosno imaginarno orijentalno-levantinsko “uže progona” oko vrata oponenta, nakon čega svaki daljni razgovor biva deplasiran.
Nihad Filipović
Gledaj zemljak,
U proljeće 2009, zbio se incident u nekom od sarajevskih ugostiteljskih objekata, gdje je naš briljantni nogometaš Edin Džeko bio izložen maltretiranjima nekog sarajevskog jalijaša. Bio je to zgodan povod da se još jednom progovori o (1) “našem” primitivizmu, ali gle čuda, i o famoznom bosanskom fenomenu “progona” znamenitih ličnosti.
Nešto ranije, u martu 2009, Ivan Lovrenović je u dnevnom listu (2) “Oslobođenje”, objavio esej o Andriću “Paradoks o šutnji”, a još ranije, 2007, Željko Ivanković svoj uradak “Tetoviranje identiteta”; neki su aplaudirali (i jednom i drugom), pa je Lovrenović i nagrađen, a neki su se oglasili kritički; i već je to bilo dovoljno da se progovori o nekakvoj novoj kampanji “progona u Bošnjaka”.
Od Andrića, Selimovića, Berbera do Kusturice… itd., uvjek iznova, ali postojano i sa sviježim novim “igračima”, u Bosni prisustvujemo javnoj maskaradi, stvarnog ili umišljenog progona znamenitih ličnosti, istaknutih intelektualaca, mahom umjetnika. Svaki je slučaj poseban, pa neke uistinu nije trebalo niti “tjerati”, sami su dizali sidro i odlazili iz (3) “sredine smrada i pokvarenosti poklonika arapskog varalice”.
Ali, nije li degutantno, poslije progona koje je narod u BiH doživio u ratu 1992 – 1995, i nije li to deplasirana priča, čista intelektualna onanija, s oprošćenjem ili bez oprošćenja, ono što je osobna odluka, makar i takvih značajnih ličnosti, nazivati progonima i slično. I pri tome, kao argument potezat, npr. i opstrukcije kod uvođenja telefona, sve dok eto, jedna od ovih gornjih veličina, ne osvoji nagradu u Kanu; (e, onda se nije imalo kuda, te mu priključiše telefon).
Kulturološka pozadina ovoga periodičnog lova na “vještice” u BiH može se svest na tezu: primitivan, jednako pokvaren narod. Biva, u “tamno-vilajetskoj” sredini mraka i svakojakog primitivizma, ništa kreativno i istinski veliko, ništa što nadrasta prosjek iz kojega se izdiglo, ne može opstati, pa se, čim glavu digne, podvrgava orijentalnim, ketmantskim metodama torture provincijaliziranja, utjerivanja i svođenja na “našu” mjeru i “naše” viđenje.
Iako su toliki vrhunski intelektualci navrat-nanos bježali iz Beograda i Srbije tokom Miloševićevih ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, prokletstvo primitivizma i progona, utisak je, ekskluzivno se vezuje za Bosnu i Hercegovinu i specifično Bošnjake. Sve i kada bi bila tačna, (a nije), nejasno je, šta je to u prednjoj tezi, što je specifično primjenjljivo na Bosance i Bošnjake, a da ne bi vrijedilo i moglo biti primijenjeno i na druge.
Strahote koje smo vidjeli i preživjeli u ovome posljednjem ratu koliko metastaza našeg primitivizma, toliko su i zbir višegodišnjeg oštrenja naroda na rat. Visoko civilizirana njemačka nacija Getea i Betovena, otrovnim miksom stvarne ekonomske krize i zločinačke nacističke ideologije, iznjedrila je (4) Kristallnaht primitivizam dvadesetog stoljeća: najprije distanciranje i demoniziranje odabranih manjinskih društvenih grupa, a onda pogrom. Slično kao kod nas u BiH. U pitanju su samo nijanse: tamo “sofisticirani” gas, ovamo tribalna, hladna i primitivna kama.
Zašto onda, ako nema tog lijepka, (a đe će ga biti: jer kultura, po prirodi poslanja, ne trpi granice i omeđenja), ako dakle nema ljepila kojim se mentalitetske značajke lijepe i tako zalijepljene prenose samo u jednom narodu, zašto se onda ta priča o progonima i netrpeljivosti, svako malo, lijepi na Bosnu i na Bošnjake?
Moje je uvjerenje zemljaci, da se ovdje radi o jednom od onih “tamno vilajetskih” stereotipova nakačenih Bosni i njenim ljudima, a posebno Bošnjacima. Ta je priča nacionalistički stereotip, izraz nacionalističkog narcizma koji, pokadšto inače pravilno uočene i u narodu sporadične ili manje ili više prisutne karakterne ili mentalitetske značajke, ciljano generalizira i proširuje na cijele narode; pa tako imamo škrte Škote, još škrće i zavjerama sklone Hebreje, arogantne i “hladne” Engleze, bešćutne Nijemce, a bliže nama lijene Crnogorce, marljive i kulturne, a opet za Srbe genocidne Hrvate, hrabre, doduše Edipovim kopleksom obilježene, ali junačke, a opet za Hrvate i Bošnjake paganske, mitomanske i primitivne Srbe, te marhametli i dobroćudne, a opet za Srbe i Hrvate, prevrtljive Bošnjake, “zgrtalačkog” i “rektalnog” karaktera kako je to svojevremeno, u vremenima oštrenja naroda za rat, “naučno” tabirio (5) dr Jovan Rašković.
Zabadanje nosa i kopanje po privatnom životu u nas nije fenomen rezerviran za znamenite javne ličnosti, nego je to, manje ili više, raširena “folklorna” osobina “naših naroda i narodnosti”, a i šire. Jer općenito, ljudi vole “virkati” u privatnost, ma koliko se inače gnušali kad neko drugi pokušava to isto činiti njima; (usput, popularnost tzv. žute štampe upravo se temelji na toj ljudskoj slabosti).
Neko će reći i to je stereotip, ali je ovdje neophodno uočiti razliku između grupnih, emotivno “obojenih”, manje ili više “bezazlenih” kulturoloških stereotipova, na jednoj strani i opasnih predrasuda, kojima se de facto “podgrijava sukob”, tipa: genocidni Hrvati, gramzivi rektalno-zgrtalački i izdajnički Bošnjaci te barbarski i nasilju skloni Srbi, na drugoj strani. Od stereotipova do predrasuda često je samo korak, ali je on još kraći od predrasuda do mržnje i od mržnje do sukoba.
Ideološku pozadinu anateme progona bačene na Bosnu i Bošnjake treba tražiti u dehumaniziranju Bošnjaka kao jedne od onih pet konstanti srpske etnopolitike, u i spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.
Prema prof. Muji Demiroviću, te su konstante, kako ih on bilježi u knjizi (6) “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici” slijedeće:
- teritorijalni ekspanzionizam,
- jezički hegemonizam,
- etnocentrični svesrbizam,
- dehumaniziranje Bošnjaka,
- genocidnost srpskog etno-nacionalizma.
(7) Know-how formula “progona u Bošnjaka” je dakle tekovina srpske etnopolitike, ali budući se homofobični sentimenti uzajamno hrane, podupiru i prema potrebi ispomažu, tako smo evo i ovoga ljeta 2009. godine, svjedočili ponovno potezanje istog tog “argumenta”, u “slučaju” Lovrenović i ostali, ne bi li se razotkrila, bajagi kampanja progona hrvatskih intelektualaca iz Sarajeva.
U prednjem ozračju, negacije srpskih šovena, a posebno službena poricanja premijera Milorada Dodika, od zločina genocida, preko pokolja na Markalama u Sarajevu i na Kapiji u Tuzli, do pljuvanja po istaknutim ličnostima i institucijama i svemu vezivnom u Bosni i Hercegovini, imamo razumijevati i kao novi izraz već ustaljene nacionalističke prakse dehumaniziranja Bošnjaka.
Laži njegovog kalibra, njegove krajnje radikalne anti-bosanske i protu-bošnjačke tirade, u ratu su moguće i očekivane, ali je pucanje u BiH završeno, pa “aktiviranje” Dodika, moramo razumijevati i primati sa krajnjim oprezom.
Stoga se samo neobavještenom može činiti čudnim otkuda taj fenomen primitivizma, čaprkanja po tuđim životima i progona svega vrijednog, kreativnog, svih onih što se izdvajaju iz mase i snagom talenta i uma nadrastaju sami sebe, pa postaju ne više samo svoji, nego javne ličnosti i osobe od najšireg značaja i interesa, otkuda taj fenomen kažem, da se posebno vezuje za Bosnu i njene ljude, a specifično za Bošnjake.
Jer u Bosnici, zemljici piramida i konstitutivnih naroda, to ti je tako zemljače: usudiš li se misliti svojom glavom, oponirati nekim kulturološkim svetim kravama, dotaći se nekih kulturoloških kumira, nekih valjda nedodirljivih veličina, i makar pri tom bio ne znam kako i koliko argumentativan, u nedostatku validnog kontra-argumenta, poteže se spasonosno imaginarno orijentalno-levantinsko “uže progona” oko vrata oponenta, nakon čega svaki daljni razgovor biva deplasiran.
————————————————
(1) Jasno, to što se dogodilo sa Edinom Džekom, za svaku je osudu. Džeko je u poslu kojim se bavi, naš istinski dragulj, ali i tu treba biti realan. Takvi huliganski ispadi se dešavaju svugdje u svijetu; npr., u Engleskoj poznati engleski reprezentativac Stiven Džerard (Steven Gerard) je tu skoro, prošao kroz nešto slično, a svako malo desi se takvo što, pa Džerard niti je prvi niti posljednji… Kad smo već kod Gerarda i Engleske, kako se u Engleskoj, kopa po privatnim životima javnih ličnosti, ne samo estradnih zvijezda i zvijezdica, nego umjetnika i političara, a njih posebno, to dole kod nas je priča za djecu. Ali se kod nas u BiH i Sarajevu, svemu, od najobičnijeg huliganizma i primitivizma do osobnih odluka, s razlogom ili bez razloga, isfrustriranih, ovim ili onim nezadovoljnih, povrijedjenih itd… javnih ličnosti, pridaje više, sudbinsko značenje. I sve se prelama i promatra nacionalno, narodnjački i nacionalistički.
(2) Ovaj esej je prvi put objavljen u časopisu “Novi izraz”, br. 39, januar – mart 2008, a nagrada PEN centra BiH, “Midhat Begić” za isti, autoru je uručena u februaru 2009. g.
(3) Aziz Kadribegović, urednika lista Preporod, 2006. je u “Takvimu”, objavio tekst u kojem se po prvi put u našoj javnosti spominje pjesma “Kairski bazar’’, koju je napisao Niko Mirošević-Serđo, prijatelj Ive Andrića i konzul nekadašnje Kraljevine Jugoslavije u Klagenfurtu, (slovenski i kod nas odomaćeno Celovec), Austrija. Andrić je odgovorio prijatelju Miroševiću pismom u kome kaže: “Naročito me veseli tvoja lepa zbirka pesama, u kojoj ima i jedna posvećena meni. Mene također ova sredina smrada, loja, lenosti i pokvarenosti poklonika arapskog varalice guši, pa sam više u Beogradu nego u Bosni”. Kopija ovoga pisma čuva se u Univerzitetskoj biblioteci u Frajburgu (Frieburgu).
(4) Kristallnaht je termin iz njemačkog jezika kojim se asocira na pogrom nad Jevrejima, u noći 8. na 9. 11. 1938. g. kada se, biva “spontano”, narod u Njemačkoj, netom okupiranoj Austriji i Sudetskoj oblasti u Češkoj, digao i u znak revanša zbog atentata na njemačkog diplomat u Parizu Ernmst vom Ratha, a koji je izvršio sedamnaestogodišnji poljski Jevrejin Herschel Grinszpan. Te noći je uništeno 267 sinagoga u Njemačkoj, Austriji i Sudetskoj oblast ii polupano na hiljade jevrejskih radnji: otud termin “Kristallnaht”, kao asocijacija na polupano staklo na ulicama.
(5) Jovan Rašković, rođ. 5. 7. 1929. g. u Kninu, Hrvatska, umro 28. 7. 1992. g. u Beogradu; pshijatar, osnivač Srpske Demokratske stranke u Hrvatskoj. Vrlo rano je uočio patološku prirodu Slobodana Miloševića i distancirao se od njega i njegove politike, što mu ide u prilog i na čast. Međutim, smatram da je i Rašković, mada se zalagao za miroljubive metode borbe za prava Srba u Hrvatskoj, dao svoj obol u “psihološkoj masaži i oštrenju” naroda za rat. U eseju, za koji ostaje vise nego upitno u kojoj je mjeri nauka, a u kojoj “naučni celofan“, pod nazivom “O edipalnom, kastrativnom i rektalnom karakteru”, frojdist Rašković Srbima pripisuje Edipalni kompleks, znači odani su (majci/domovini) i submisivni (poslušni), ali povremeno planu, pobune se protiv autoriteta (oca/vlasti/države) i onda idu na sve ili ništa. Hrvati su pak obilježeni kastracionim karakterom, zatvoreni i u permanentnom strahu da će im se nešto desiti, da će nešto izgubi (majku/domovinu), da će bitio prevareni… Bošnjake Rašković stigmatizira rektalno-zgrtalačkim karakterom… Rašković smatra kako “kastrat zaokupljen strahovima od agresivnog Edipa” ispoljava mržnju prema Edipu, tako da poništavanje agresivnog Edipa ne smatra nečim što nije u redu, “nečim što dovodi do osjećanja krivice”.
(6) “Bosna i Bošnjaci u srpskoj politici”, izdavač Ekonomski i Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću, 1999. g.
(7) Knowhow je termin, posuđen iz engleskog jezika, kojim se označava ukupno znanje o nekom ili nečemu, odnosno o tome kako ostvariti tj. postići željeni rezultat, cilj i tsl.
(Tekst je originalno objavljen na stranicama internet magazina www.orbus.be. Objavljeno i u knjizi autora- Kultura i politička higijena, pod naslovom Podgrijavanje sukoba; ovdje pušteno uz manja kraćenja.)