Bellum Batonianum (Batov ili Batonov rat), autor – Besjan Behrami, 2005, izloženo u Skenderbegovom muzeju u Krujama, Albanija.
Suad Haznadarević & Emir Medanhodžić
(Iz još neobjavljene knjige – Od Batona do Kulina)
U žestokom trogodišnjem ratu između Rima i Ilirije, u kojem je sa strane Rima upotrijebljeno 15. od postojećih 25. rimskih legija (i plus angažiranjem dodatnih snaga koje su brojile gotovo isti broj vojnika koliko i tih petnaest legija) i žilave ilirske vojske koja se okupila oko Bata (Batona) Desitijatskog, (Desitijati su ilirski narod odnosno pleleme iz područje današnje centralne Bosne), Ilirija je opustošena.
Naravno da je i u ovom ratu, kao i svim drugim imperijalnim ratovima, motiv Rimljana bio okupacija novih teritorija i širenje u prostoru i kroz to, gomilanje bogatstva, povećanje moći kroz tzv. agrarnu ekonomiju i razmjenu tj. trgovinu (što je dominirajuća forma ekonomske održivosti ljudskih zajednica, sve do pojave industrijske revolucije u XVIII. vijeku u Velikoj Britaniji, kontinentalnoj Europi i USA) i jačanje vojnog faktora kroz uključivanje pripadnika okupiranih naroda u rimsku armadu ili, kraće rečeno – ukupno povećanje moći Rimske imperije. A Bato i Iliri su se opirali okupaciji zbog tretmana kojem su bili izloženi; (postoji predanje da je Bato po zarobljavanju i slamanju ustanka izjavio: – Gonili ste ovce, a istjerali vuka).
Lijevo: statua Bata Desitijatskog, Nacionalni muzej Tirana, Albanija.
Nakon što je u 9. g. n.e. slomio otpor i ušao u centar Ilirije, područje današnje Bosne, Tiberius Cezar Augustus (16. 11. 42. s. e – 16. 3. 37. n. e) je opljačkao i uzeo, kao ratni plijen, što se kaže – sve što se dalo ponijeti u Rim. Prema predanju cijeli Rim je blistao zlatom i srebrom zarobljenim u Iliriji. Ono što se dogodilo na prostorima Ilirije bila je teška devastacija prostora i ljudi: ilirski plemenski narod je destkovan, materijalno i kulturno blago je opljačkano, uništeni su pisani tragovi, mnoge gradine i naselja koji su nastali u milenijskom periodu ilirskog življenja, od Istre do Makedonije.
Nastupio je varljiv mir koji je trajao 300. godina. To je period koji Rim koristi za učvršćivanje vlasti u novokupiranoj provinciji, za tzv. romanizaciju naroda tog prostora, eksploataciju prostora i jačanje vojske u cilju daljnjih osvajanja.
Solin (ili rimski Salona) je prvobitno utvrda koju je gradilo ilirsko pleme Delmati. Delmati su uz Liburne bili izvrsni moreplovci i iz ove utvrde kontrolisali morske puteve. Solin je bio strateški važan jer se nalazi na raskrsnici puteva koji su povezivali Jadransku obalu sa kontinentalnom Ilirijom.
U čast pobjede nad Ilirima, Tiberiju je u Rimu upriličena trijumfalan doček. Lijevo, ploča nađena u Trilju, danas se čuva u Arheološkom muzeju Splita. Na donjem dijelu ploče su prikazani, u lancima okovan Iliri, Desitijat i Breuk; foto Emir Medanhodžić.
Sredinom 1. vijeka p. n. e. Gaj Julije Cezar, rimski vojskovođa, političar i pisac, učinio je Salonu rimskom kolonijom i načinio je centrom rimske uprave za cijelu provinciju Iliriju. Ta će provincija poslije biti podjeljena na Panoniju i Dalmaciju (dobila ime po plemenu Delmata). U vrijeme cara Dioklecijana, u Saloni se gradi, negdje oko 300. g. n. e., velika palača koja je danas rijetko materijalno svjedočanstvo rimskog sjaja u Dalmaciji. Dioklecijanova palača je ustvari bila raskošno uređeno prebivalište i sastojala od niza vila i objekata dvorske, vojne, sakralne i gradske arhitekture. Za Dioklecijana hrvatski historičari, bez ikakvih podataka, tvrde da je iz Salone, iz plemena Delmata.
Međutim, budući imperator Diklecijan je rođen u Diokleji, a to je današnja Podgorica u Crnoj Gori (ilirska Duklja).
Dioklecijan, Arheološki muzej Istanbul.
Pored Salone, Narona koja se nalazi u selu Vid, nedaleko od ušća Neretve u more, je također ilirska utvrda što potvrđuju arheološki nalazi iz 7. vijeka p. n. e. Služila je kao trgovinski centar koji je povezivao Iliriju sa starom Grčkom. Narona postaje interesna sfera Rima u 2. vijeku p. n. e. Od tog vremena tu je baza za rimsku vojsku, ali je tek 33. g. p. n. e. car Oktavijan Naronu učinio je rimskom kolonijom. U rimsko doba u Naroni je izgrađen forum, hram i terme.
Iz ova dva centra, Salone i Narone, Rimljani su kontrolisali ostale dijelove Ilirije. Instalirali su vojne garnizone koji su trebali obezbijediti mir, slobodnu komunikaciju i eksploataciju na cijelom prostoru. Ilirija je morala biti mirna, jer svaki nemir bi značio tektonske poremećaje u cijeloj imperiji, kako je bilo za vrijeme 250. g. dugog i iscrpljujućeg ilirsko-rimskog rata i nemira. Paralelno k tome, započet je proces integracije u Rimsko Carstvo. Nastupio je proces romanizacije Ilirije. Iako je susret dvije kulture, ilirske i rimske ostvaren mnogo prije, tek definitivnim osvajanjem Ilirije, otpočinje proces romanizacije.
No, kao prvo da vidimo šta je ili na šta se misli kada se kaže – romanizacija?
Uprošćeno rečeno, pod romanizacijom se podrazumijeva svođenje pod uticaj kulture starog Rima ili pod uticaj katoličke Crkve, onih naroda koji su bili pokoreni od strane rimske imperije, te širenje latinski jezik među tim narodima. Romanizacija je jako složen pojam, kao što je i sam pojam kulture, širok i sveobuhvatan. U tom smislu, teško je precizirati i razlučiti šta jeste izvorni kulturni sadržaj romaniziranih Ilira od onog što je uneseno u njihov kulturološki identitet.
Dakle, pojam “romanizacija” je širok i nije najjasnije šta znači biti romaniziran. Neki autori smatraju da se stepen romanizacije može posmatrati kroz stepen primanja ili prihvatanja u rimsko građanstvo. Smatramo da i ovaj način pristupa Ilira strukturi rimske vlasti, ne može dati adekvatne odgovore na uspiješnost romanizacije autohtonog ilirskog stanovništva. Jer činjenica da je Ilirija nakon Batonovog rata u veoma kratkom periodu postala rimskom polu-autonomnom provincijom, navodi nas na zaključak da su neki drugi razlozi uvjetovali dodjelu takvog statusa ilirima, a ne stupanj romanizacije tog stanovništva. Ljudski identitet i način življenja se ne može, tek tako, mijenjati. Za to su potrebne mnoge generacije koje žive po određenim kulturološkim principima, u ovom slučaju, romanskim kulturološkim naslijeđima i pravilima. Rimski koncept jeste bio dominirajuća kultura u vremenu, ali je i sam Rim bio u kulturološkoj interakciji sa drugim, sa Mitraizmom i Kršćanstvom npr. Konačno, to i jeste kultura koja se javlja i razvija na zasadima helenizma uz dodavanje novih sadržaja koje porađa nova civilizacija, od kojih su najvažniji rimsko civilno (građansko) pravo i arhitektura.
To su dva polja u kojima je Rimska imperija ostavila traga u civilzacijskim sadržajima koji traju i danas. Poznati su rimski vijadukti, vodovodi, terme, učvršćeni putevi, mozaici, (koje su u Raveni do perfekcije usavršili arijanski Goti), amfiteatri itd. A rimsko civilno pravo i danas je osnova građanskog prava moderne Europe.
Nakon što je Kršćanstvo, Milanskim ediktom iz 313, postalo državnom religijom Rimske imperije, barbarskim činom paljenja Aleksandrijske biblioteke 391. g. (koja je bila riznica znanja antičkog svijeta), podjelom Carstva na Istočno i Zapadno, 396. godine, počinje nova kulturološka era.
Nova kršćanska religija preuzima mnoge segmente kulturnog naslijeđa, svojim kriterijima im daje novi sjaj i tako postaje mjera jednog novog svjetonazora koji će dodatno oblikovati odnose unutar rimskog društva. Ovaj tok se odvijao veoma sporo. Iako je Kršćanstvo bilo državna religija, kroz stalne upade nekristijaniziranih naroda sa sjevera, mnogi djelovi alpskog regiona i Ilirije, iako relativno blizu središtu imperije, de facto su ostajali nekristijanizirani, tj. van službene (ili državne) interpretacije Kršćanskog vjerozakona. Tako su Arijanski Goti, skoro 200. godina dominirali u Iliriji, a nakon njih, narednih 200. g. i Avari, sve do početka franačko-avarskog rata 791. godine, nakon čega su masovnije kristijanizirani.
Znači, tek ponovnom uspostavom i objedinjavanjem Franačkog Carstva i sloma avarske dominacije u Iliriji, otpočinje masovniji proces pokrštavanja i kristinijanizacije dijelova Ilirije i Zapadne Europe.
Romanizacija kroz prizmu Kršćanstva na prostoru Ilirije, imala je najviše uspijeha na otocima i primosrkim gradovima Istre i Dalmacije. Međutim, znajući da su primorska Liburnija i grad Zadar čak i 1202. g. heretički i da je Neretvanska banovina od pape, ne slučajno, nazvana Paganija, jer je bila pod utjecajem Crkve Bosanske, onda slobodno možemo zaključiti da je romanizacija kroz prizmu Kršćanstva u novonastalim kneževinama i banovinama Ilirije, uzela maha tek u počeku ranog srednjeg vijeka. To je vrijeme kad su banovine koje će poslije činiti Hrvatsku, pale pod vlast Ugara.
Iako je Rimska Crkva imala svoju organizaciju stoji pitanje njene učinkovitosti? Kazali smo da su grad Zadar i Neretvanska banovina bili jaki heretički centri (ili drugim riječima kazano, nalazili su se pod utjecajem Crkve Bosanske). Poljička Republika koja se nalazi nedaleko od Omiša, sve do bosnaskog kralja Tvrtka odbijala je biti pod uticajem Splitske biskupije. O tome nalazimo podatke u dokumentu pape Honorija III. iz 1221. g. kada on šalje šalje biskupu Akonciju u Bosnu, jer se tamo „javno ispovijedaju zablude protiv vjere Gospodinove“. Biskup Akoncije ranije je boravio u Dalmaciji, u Spitu i Omišu gdje je ustanovio da se u Splitu godinu dana nije vršila „služba Božija“. Vodio je borbu protiv Omišana, a iz Splita je morao pobjeći, jer mu je prijetila opasnost po život. U isto vrijeme imućniji ljudi Zadra su masovno prihvatali patarenska vjerovanja. Najviše je to bio utjecaj Crkve Bosanske.
Lijevo, kovani novac s likom ilirskog kralja Gentiusa 180. do 168. p.n.e. iz dinastije (plemena) Ardiaenaca.
Dakle, proces romanizacije je tekao jako sporo, kako u obalnim i lakše pristupačnim područjima, tako posebno u unutrašnjosti i centralnim dijelovima Ilirije (ili provincije Dalmacija) i njenim planinskim predjelima (Bosne). Autohtoni Iliri su odbijali strane utjecaje, tako da romanizacija na prostoru današnje Bosne, nije uspijevala. Jedini segment gdje se, da kažemo “primila” romanizacija, jeste unutar vlasti. Domicilni stanovnici su, zbog životnih pogodnosti, slali djecu u rimsku vojsku, a oni rijetki koji su to mogli, u zenitu moći Rimske imperije, kada se počinju osnivati obrazovne ustave (škole) – što se naravno plaćalo – slali su djecu i na školovanje. Takvi su se po završetku naobrazbe vraćali u rodni kraj i uz pogodnosti i privilegije koje su imali, bivali dijelom rimskog administrativnog (upravnog) aparata. Međutim sveukupno, procenat „romaniziranih“ Ilira na području današnje Bosne, bio je mali u odnosu sa sveukupno stanovništvo.
Desno, grobnica ilirskog kralja Gentiusa u talijanskoj Gobbi; (poražen i zarobljen u vrijeme tzv. Trećeg ilirskog rata, odveden je u Rim, gdje je i umro).
O romanizaciji smo u literturi dosta toga mogli pročitati i steći dojam, uz nedostatak podataka i kroz terminologiju koja se koristi u historiografiji, da se nastoji predstaviti ilirija kao nerazvijena, zaostala i nedorasla civilizacija. Međutim, to nije tako. Uglavnom, uništivši materijalne dokaze o ilirskom načinu življenja (pomenuto je paljenje Aleksandrijske biblioteke u kojoj su sigurno bila pohranjena i znanja o Ilirima; konačno u Egiptu se i danas mogu maći artefakti ispisani bosančicom, što je znak da je postajao dodir dvije kulture), prevladalo je i traje sve do danas, viđenje tokova romanizacije kao procesa pacifizacije, kulturološkog uzdignuća i priključka na civilizaciju. Iz kolektivne svijesti je izbrisano razaranje i materijalno uništenje jedne kulture i civilizacije starije od rimske, a namjesto toga je kroz pojam romanizacija, i to najprije u prizmi kristijanizacije, nastavilo živjeti takvo pervertirano razumijevanje, možemo kazati do danas.
Slijedom historijski zbivanja i okolnosti, tako se razvilo, pa se ono što se dogodilo na prostoru današnje Hrvatske, bez ikakvog kritičkog pristupa, prenosilo kao važeće i za Bosnu, mada znamo da Bosna, njena aristokracija i narod, kroz privrženost Arijanskoj verziji kršćanskog vjerozakona i kasnije kroz nauk Crkve Bosanske, de facto, nije prihvatala ničiji uticaj, sve do dolaska Osmalija, kada, zajedno sa bosanskim kraljevstvom i ta Crkva i njeno razumijevanje vjere u Krista, nestaju sa historijske pozornice.
Kovanice ilirskog kralja (3) Monuniusa ili Monounios (grčki Μονούνιος; latinski Monunius; vladao 290 – 270. p. n. e.
U svjetlu najnovijih spoznaja o Ilirima i ilirskim sadržajima u elementima identiteta ljudi koji danas žive na prostorima bivše centralne Ilirije i Dalmacije, dužni smo, u novoj optici sagledavati, izučavati i budućim generacijama prenositi lirski, predromanički period i sadržaje te kulture. Ovo tim prije jer se u svijesti prosječnog čovjeka tih prostora, zaturio ilirizam njihovih (naših) predaka. Ipak, bez obzira na romanizaciju i kasniju slavenizaciju tog prostora, ta svijest u mnogim oblicima je i dalje živa, posebno u Dalmaciji i Bosni.
Rimska zaostavština u Bosni
Materijalnu kulturnu zaostavštinu iz rimskog perioda nalazimo u blizini vojnih garnizona, zatim vila (kuća ili domus) u kojma su živjeli upravitelji, te rimskih grobalja. Isluženi vojnici su po završetku svoje vojne službe dobivali posjede na kojima su gradili vile. To su kuće sa pratećim objektima. Vile su visokim zidovima zatvorene za vanjski svijet i sav život se odvijao unitar zidova, u dvorištu vile. Tu su smještene kupaonice, kuhinje, pomoćni objekti, radionice i skladišta. Glavna tri tipa rimskih vila su vila rustica, vila suburban i vila urbana. Na području Bosne ima oko 150. lokaliteta na kojima je utvrđeno postojanje rimske vile, a najpoznatija je vila Rustica u Mogorjelu u blizini Čapljine.
Pored ostataka ilirskih gradina plemena Desitijati na Ilidži, termalne vode su bile povod da Rimljani na ovom mjestu sagrade svoje naselje. U mjestu Panik kod Bileće arheolozi su pronašli dvije vile: vila Urbana na lokaliteu Crkvina – Parežani i vila Rustika na Dračevoj strani. Na žalost, ovi lokaliteti su potopljeni vodom umjetnog Bilećkog jezera.
Veće arheološko nalazište je u Bakincima kod Laktaša. Lokaliteti sa artefaktima iz perioda Rimskog Carstva nalazimo i u Malom Mošunju (Travnik), Proboju i Zličinama (Ljubuški), Majdanu (Mrkonjić Grad), Novom Šeheru (Maglaj), Višićima (Čapljina), Strupnićima i Lipama (Livno), Maloj Rujišci (Bosanska Krupa), Stupu (Sarajevo), Ilidži, Bihovu i Putovićima (Trebinje), Donjem Šepaku (Zvornik), Tišinama (Zenica), Suvaji i Kijevcima (Bosanska Gradiška).
Mozaik, Skelani, ostavština rimskog municipia – što su bili administrativni centri, u ovom slučaj administrativni centar Podrinja.
Raznim zemnim i rudnim bogatstvima bogata Bosna bila je od velikog interesa za Rimsko Carstvo. Tako je u Skelanima kod Srebrenice otkriven municipij (administrativni centar srednjeg Podrinja) koji je po mišljenju arheologa, najveći nalaz na zapadnom Balkanu. Bio je centar rudarastva, srebra kojim je bogata istočna Bosna. Municipij je bio u upotrebi do 4. vijeka.
Stele, Urne, nadgrobni spomenici, ulomci sa pomenom važnih ličnosti za Rimsko Carstvo i onih koji su imali važnost za provinciju Dalmaciju, te rimski miljokazi, su dio materijalne zaostavštine.
Da se zaključiti da se pored trgovačkih odnosa, preko kojih se vršila romanizacija Ilira, glavnu ulogu u ovom sporom procesu, igraju legije rimskih vojnika, zatim naselja i imanja vojnih veterana.
Nakon izgubljenog Batovog rata u 9. g. n. e. Iliri su dobili status civitas peregrinus, (bukvalno u prevodu stranci tj. današnjim jezikom kazano, oni koji žive u inostranstvu), sa stepenom teritorijalne i administrativne (upravne) samostalnosti, a sam Bato kao garanant zadobivenog statusa Ilira i da pobine više biti neće, odveden je u Ravenu gdje je proživio ostatak života sve do smrti.
Međutim, ključni moment u uklapanju Ilira u Rimsku imperiju bio je potez imperatora Marcusa Aureliusa Antoninusa – zvanog Caracalla, koji je 212. g. dekretom Constitutio Antoniniana, dao građanska prava svim slobodnim stanovnicima imperije, uključujući i žene, a izuzetak su bili samo tzv. dediticii, tj. zarobljenici u ratovima i robovi; do tada su status građana Rima imali samo Rimljani tj. stanovnici grada Rima, romanskog govornog područja (današnja Italija) i stanovnici rimskih kolonija i utvrda u provincijama. Iliri, nakon ovog događaja, ulaze na “velika vrata” na scenu svjetske i europske historije, pa ih nalazimo čak i na najvišoj upravljačkoj poziciji u imperiji, poziciji imperatora.
Inače, Karakali je uzor bio Aleksandar Mekedonski, a taj potez dodjeljivanja građanskih prava svim slobodnim stanovnicima imperije opredijeljen je prije svega nastojanjima – prvo, da se uvećaju prihodi carstva kroz poreze (koji su ranije bili primjenjivani na ograničenu kategoriju tzv. građana Rima; u cijeloj imperiji, prema posljednjem petogodišnjem popisu za koji znamo, bilo je godine 47. n. e. nešto preko 6. miliona stanovnika sa statusom punopravnih građana Rima, što je svega oko 9% od ukupno ca. 70 miliona koliko je u imperija bilo stanovnika) – i drugo, da se još više ojača vojska, kao ključni faktor u daljnjim osvajanjima i jačanju Rimskog Carstva.
Ovo je jedan od pokazatelja da za sticanje prava građana, nisu bil bitni neki altruistički porivi i rimske kulturološke vrijednosti. Nego naprotiv, motiv je jačanje moći imperije i moći vladajuće elite. Kao i uvijek u historiji, država (carstvo, ovdje rimsko) je težilo uvećanju materijalnog bogatstva; imperiji je bila potrebna jaka vojska i sposobne vojskovođe, a sve to se namiče kroz efikasnu poresku politiku. Znači, što veći broj poreskih obveznika, to veći priliv u državnu kasu, a time i jača vojska i ukupna državna administracija.
Proces romanizacije Ilirije, odvijao se sporo. To je tako bilo, kako zbog snažne duhovne samosvijesti Ilira i njihove nezainteresiranosti, tako i zbog geografskih karakteristika ilirske provincije: visoki planinski masivi i krševit i teško prohodan prostor te relativna udaljenost od jačih rimskih centara u Dalmaciji – Salona i Narona, a u Panoniji Naisus i Sirmium. Ipak, taj je proces neumitno tekao, a samosvojan ilirski duh i pragmatizam, demonstriran je u činjenici da je Rim, impresioniran njihovim stamenim otporom u pobuni protiv rimskih kolonizatora, za Batovog ustanka, Ilirima priznao status civitas peregrini (znači samouprava i stepen autonomije), a s druge strane Iliri pristupaju u rimsku vojsku.
Historijska je činjenica da su mnogi Iliri napredovali u službi, a njih 19. postali su imperatori Rimskog Carstva. To su – Decius, Hostilianus, Claudius II, Quintilius, Aurelian, Prorus, Diocletian, Maximanus, Constantin Veliki, Constantinus II, Jovian, Valtinianus I, Valens, Gratian, Valentinaius II, Maricianus, Anastasius I, Justinian I. i imperatora Justinian Veliki.
Znači, taj pogled na Ilire kao inferiorne subjekte Rimske imperije, koji se iz ko zna kojih razloga javlja, jeste iskrivljena percepcija i de facto ne odgovara stvarnom stanju, poziciji i uticaju ilirskog “faktora” u imperiji. Iliri su već od Batovog ustanka i otpora rimskoj okupaciji, a definitivno od 212. g. n. e. i pridobivanja građanskih prava, od prvog imperatora Deciusa, koji je na vlast stupio 249. g. do Justinijana Velikog 565, značajan činilac u društvenim tokovima u Rimskom carstvu.
Imperatori Rimskog Carstva porijeklom Iliri
U literaturi se naglašava rimska gradnja puteva, pa se, malne svaka cesta koja je korištena u ovom periodu, naziva rimskom. Rimljani jesu gradili puteve, međutim, antički putevi planinske Dalmacije, u ovom slučaju Bosne, nisu putevi koje su izgradili Rimljani.
Zašto historiografija zapostavlja mogućnost da su Iliri imali svoju putovnu infrastrukturu?
U Bosni je mnoštvo ilirskih gradina, od kojih su mnoge kontinuirano nastavile trajati, znači biti korišćene, i u srednjem vijeku, pa je logično da su imali i putnu komunikaciju kojom su povezivala ove gradine i naseljena mjesta. Visoki planinski masivi, krševit i teško prohodan teren, ne znači da u tom prostoru ljudi koji su ga naseljavali, nisu komunicirali. To je i nelogično i apsurdno već po definiciji ljudskih zajednica, koje nikada ne ostaju izolirane, nego su upućene na međusobni “dodir” i interakciju.
Stoga je apsurdno da su Rimljani gradili puteve u Iliriji, u onom omjeru kako je to predstavljeno u literaturi. Iliri nisu imali letjelice, pa da lete preko Ilirije. A logično je da su komunicirali. Znači, ono što su Rimljani mogli da naprave jeste korišćenje, a onda i adaptiranje i prilagodba nekih od ilirskih puteva, shodno njihovim potrebama. Ustvari, u Bosni su nađeni samo fragmenti tzv. rimskih puteva, a i to što je nađeno, ne odgovara standardu rimske gradnje puteva (nije popločano i nema zaštitni prostor s obje strane puta). To znači da su Rimljani koristili ilirske pravce putne komunikacije, a ondje gdje je bilo potrebe, tu su ih, adaptiralali u skladu sa rimskim standardom gradnje puteva.
Primjer ilirskih puteva koji se nazivaju “rimskim” je u srednjoj Bosni. Jedan tzv.”rimski” put, ide u dva pravca, iz Bugojna prema Rami, Prozoru, Naroni i Dubrovniku, a drugi prema Duvnu i Solinu, a sjeverno preko Rostova prema Novom Travniku (Kaštel na Rostovu) i Zenici (Arduba, kasnije Bobovac – Vranduk), zatim od Bugojna preko Gornjeg Vakufa i Fojnice prema slivu rijeke Bosne. Ti putevi se nazivaju rimskim, a oni, u stvari, spajaju ilirske gradine. Dakle, povezuju stare, predromaničke ilirske gradine i smatramo, mogli su nastati samo u vijekovnim kretanjima starosjedilaca i kao takvi nisu proizvod rimskog graditeljstva.
Mapa sa prikazom nekih ilirskih gradina i puteva na području današnje Bosne, Hercegovine i Dalmacije.
Da su Iliri bili dobri graditelji svjedoče mnoge porušene gradine. Do sad su mnoge otkrivene i mapirane, a ima i onih ilirskih gradina koje čekaju da budu otkrivene, kao one, koje je nedavno otkrio jedan od autora ove knjige Emir Medanhodžić sa svojim timom istraživača, u okolini Jablanice.[1]
Mapa Ilirskih gradina uz tok rijeke Neretve, Jablanički dio.
Bez obzira u kojem pravcu krenemo kroz Bosnu, svugdje ćemo, na kratkoj udaljenosti, sresti po jednu dvije ili tri ilirske gradine, grupisane ili na nekoliko kilometara udaljene jedne od drugih. Jedan od razloga bliskosti gradina u okolini Jablanice jeste zaštita rijeke Doljanke, koja je zlatonosna. Iliri su ispirali zlato iz ove rijeke. Isti slučaj je sa rijekama Lašvom i Fojnicom. Bosanski kralj Tvrtko Kotromanić je znao za postojanje zlata u ovim bosanskim vodama te je pozvao iskusne rudare Sase da kopaju i istraživaju na ovim područjima. Mnoge srednjovijekovne gradine su nastavile kontinuitet ilirskih gradina, nadograđivane su, popravljane, a građene su i nove.
U periodu prije nove ere, od 4. do 1. vijeka nove ere, kada je Rim, takoreći, bio u svom zasnutku, Iliri su bili u dodiru sa helenskom kulturom. Arheolozi su na mnogim artefaktima, posuđu, nakitu i drugim predmetima našli ornamentiku i simboliku koja svjedoči prepletanje ove dvije kulture.
Foto M. Vuković, zračna fotografija nekropole u Kopilama, otok Korčula, izvor: naučni rad Dinka Radića i Igora Borzića – Otok Korčula: Iliri i Grci, PDF format, 284912.
U vezi otkrića ilirskih grobnica na (2) Kopili, otok Korčula, (grobovi iz 3, 2. i 1. stoljeća prije Krista), hrvatski arheolog Dinko Radić je kazao:
“Smatram da će otkrića na Kopili promijeniti način na koji promatramo povijest na ovim prostorima. Ilire često percipiramo kao marginalce, posebno u odnosu na istovremene grčke naseljenike, međutim, naša su istraživanja pokazala da je uloga Ilira na ovim prostorima puno veća nego što se do sada mislilo i prikazivalo, pa čak i u političkom životu. Ilirska je zajednica, u doba u koje datiraju grobovi, bila bogata, snažna, zasigurno i dominantna na ovom prostoru.”
Kod Njemaca postoji jedna poslovica We schreibt, der bleibt – Ko zapisuje, taj ostaje. Ovo se može primjeniti na Rimljane i Ilire u procesu uništenja ili prisvajanja i “utapanja” elemenata ilirske kulture nakon rimske okupacije; posebno ako znamo da su Iliri imali svoje originalno „Mezapsko pismo“, od kojeg takođe gotovo da ništa nije ostalo, sem nešto otkrivenih artefakata na Siciliji.
Latinizacija
Misli latinski piši hrvatski, formula koja je važeća od 18. vijeka i kroz nju se, po inerciji, o romanizaciji u Hrvatskoj govori i u Bosni. Ali je pitanje, koliko je opravdano takvo viđenje, koje svakako vrijedi za Hrvatsku, primjenjivati i na bosansku situaciju?
Justinijanov Zakon rimskog građanskog prava iz 6. vijeka pisan je standardnim latinskim jezikom. Ovaj standard (upotreba latinskog jezika) primjenjivao se u kršćanskoj teologiji, filozofiji, prirodnim naukama, pravu i upravi, tokom sljedeća dva milenija, sve do 19. vijeka. Taj standard tj. fraze, izrazi, pojmovi, termini na latinskom se i danas koristi u političkoj, naučnoj i stručnoj komunikaciji i literaturi. Nije to samo slučaj na našem govornom području, nego u cijeloj Europi, jer je riječ o jezicima deriviranim, među ostalim, na latinskoj lingvistici i tradiciji. Jezici koji su proizašli iz latinskog su talijanski, španski, portugalski, francuski i rumunski jezik. Ondje gdje je rimska vlast bila jaka, nastajale su lokalne varijante latinskog (o njim se ne zna ništa) što je vremenom dovelo do potiskivanja maternjeg jezika.
Provincialni jezici u Rimskom imperiji, circa 150 n. e; autor Javier Fernandez-Vina, 2014, korišteni izvor: “Landscape of Languages – The position of provincial languages in the Roman Empire” by M.S. Visscher
Postotak pismenog stanovništva antičke kulture nikada nije prelazio ca. trideset posto. Tako u rimskoj državi, ogromne mase nepismenih i polupismenih ljudi nisu govorile službenim, “urbanim jezikom”, već svojim narodnim jezicima, koji su imali svoje razvojne puteve. Znajući da su različiti narodi naseljavali ova područja, očekivano, dolazilo je do simbioze različitih kultura i jezika, na kojoj osnovi nastaju i razvijaju se dalje u vremenu specifične jezičke forme.
Glavni izvori učenja latinskog danas nisu živi govornici (kao u modernim jezicima), već sačuvani stari tekstovi. Između književnog i narodnog jezika kao i jezika kojim su u svakodnevnoj komunikaciji govorili obrazovani slojevi rimskog stanovništva, postoje razlike. Tragovi ovog, govornog latinskog se nalazie u Plautovoj komediji, Petronijevom romanu, i nekim epistološkim djelima.
Iako u ovom tekstu nastojimo govoriti o romanizaciji geografskog područja današnje Bosne do III. vijeka, mi je, kao ostvaren projekt u smislu kulturološke latinizacije i kristijanizacije prostora, ne nalazimo niti u XIII. vijeku. Slično primjećuje i bosanski historičar Dubravko Lovrenović:“ Sve do XIII. stoljeća nema tragova (u Bosni, op. a.) širem obimu romanizacije i latinizacije.“[4]
Slobodni smo ustvrditi da sve do 1247. g. kada je za biskupa Bosne imenovan ugarski dominikanac Ponza, sa zadaćom katolizacije i latinizacije bosanske arijanske biskupije, nema tragova u širem obimu romanizacije i time katolizacije i latinizacije u Bosni. Nezainteresiranost stanovništva Bosanske biskupije za misiju u koju se upustio biskup Pionza je vjerujemo i jedan od razloga da je Vatikan odlučio sjedište biskupije premjestiti u Đakovo.
Didovi Crkve Bosanske, budući ljudi Crkve, (u tim vremenima faktički jedini pismeni ljudi), predpostavljamo znali su latinski jezik, ali ga, smatramo, nisu govorili. Jer nije bilo ni potrebe: u narodu je bilo usvojeno učenje Crkve Bosanske, koja se doživljavala narodnom i koja je u mnogome odstupala od latinskih katoličkih kanona, tako da nije bilo ni onih koji bi zagovarali, da kažemo latinsku agendu, niti je bilo onih koji su je bili spremni prihvatati. A ako bi se i pojavili misionari (kao biskup Ponza), nailazili su na otpor.
Nova, katolićka učenja u Bosni nisu prihvaćena ni u XIII. vijeku; znači, romanizacija i latinizacija kroz crkvena učenja nije bila uspiješna ni u XIII. vjeku, akamoli u III. ili VI. vijeku. Privremenim “odustajanjem” od Bosne, Vatikan i Ugarska su otvorili prostor za dekatolizaciju inako slabo prihvaćenog katoličanstva i jačanje banovine Bosne i njene Crkve Bosanske.
Povoljni uvjeti za širenje kršćanstva među doseljenim grupama slavenskog stanovništva nastaju pojavom Ćirila i Metodija i pisama koje su uspostavili. Međutim, doseljenji Slaveni su također imali odbojan odnos prema upotrebu latinskog jezika u molitvama. Ovo pitanje je vrlo široko i nećemo ga tretirati u ovom okviru. O njemu ima mnošto odgovora u tekstovima koji su slijedi prije ovog.
———————————————————————
Literatura:
[1] Trebalo nam je dvije godine da naša grupa istraživača od 5-6 ljudi pronadje, obidje i evidentira na mapi 16. ilirskih gradina koje smo imenovali. Pavao Andjelić je evidentirao samo nekoliko u Jablanici i nažalost nijedna nije arheološki istražena. Nažalost sve je zaraslo u šiblje i žbunje pa smo se probijali sa mačetom. Postavlja se logičko pitanje šta se iz ovih 16. gradina čuvalo u kružnoj odbrani oko Jablanice? Možda saobraćajnica rijekom Neretvom ili neke rudnike? Takođe ucrtali smo sve ove gradine na mapu (zahvaljujemo se našem drugu Merisu Šehiću) radi demonstriranja koliko je u tom prostoru bujao život, jer se uvijek na mapama prikazuje Bosnu kao prostor gotovo bez živućih i bez civilizacije. A Jablanica je bila centar najmoćnijeg ilirskog plemena (ili dinastije po kojoj je pleme nazivano) Ardiaejaca; s tog prostora se oni sele u priobalje, na Jadransko more, gdje formiraju kraljevinu.
[2] https://www.jutarnji.hr/kultura/art/arheoloska-senzacija-na-korculi-ove-grobnice-nisu-bile-poznate-na-jadranu-otkrice-drevnog-blaga-koje-mijenja-povijest-285625
Grobovi su iz 3, 2. i 1. stoljeća prije Krista, a stanovništvo je na ovoj lokaciji stradalo tek u doba starog Rima, kada je Oktavijan, budući car August, poslao vojsku koja se na grub način obračunala s lokalnim Ilirima.
[3] https://en.m.wikipedia.org/wiki/Monunius_I
[4] Dubravko Lovrenović http://www.prometej.ba/clanak/vijesti/predavanje-povodom-550-godina-od-pada-bosne-1137