Sir Noel Malcolm, British Academy profile picture.
Iz Predgovora bosanskog i hrvatskog izdanja knjige Povijest Bosne:
Ovu sam knjigu pisao u avgustu i septembru 1993. obuzet gotovo posvemašnjim očajem zbog budućnosti Bosne. Činilo se da je vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokusaja da spasi Bosnu od propasti; činilo se isto tako da su srpski političari i vojni komandanti koji su isplanirali osvajanje teritorija i masovno protjerivanje naroda gotovo postigli sve svoje ciljeve.
Pa ipak, danas, u februaru 1995, kad pišem ovaj predgovor, Bosna je još tu.
Njezina budućnost, iako neizvjesna, ulijeva sada više nade nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlučnosti samih naroda Bosne i Hercegovine – Bošnjaka, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih – koji su odbili poslušati savjet vanjskog svijeta neka se pomire s “neminovnim” porazom.
Prva i posljednja lekcija koju odatle može izvući svaki historičar glasi: ništa nije uistinu neminovno u ljudskoj historiji.
Kako je jedan britanski historičar uopće došao na to da piše o historiji upravo ove balkanske zemlje?
Odgovor se krije u spoju mojih historičarskih i publicističkih interesa koji su se iznenada poklopili zbog tragičnih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvoga dana ratovanja u Bosni, zapadni mediji su bili puni mitova, laži i zabluda o naravi historije Bosne općenito i o uzrocima rata posebno.
Dok sam proučavao te mitove (nastojeći ih suzbiti člancima koje sam pisao za britanske novine), uočio sam da se u mnogima od njih odražava sličan način razmišljanja; svrha im je bila opravdavanje srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, štoviše, osporavanje i same ideje bosanske države. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etničke mržnje ne samo činilo da je rat neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i agresor – na status obične “etničke skupine”.
(Još i danas, nakon gotovo tri godine rata, na vojnim kartama UNPROFOR-a u Sarajevu, položaji bosanske vojske označeni su kao “muslimanski”.)
Isto tako, mišljenje da je Bosna “umjetna tvorevina” koju je “izmislio” Tito, osporavalo je bosansku državu i stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu državu nego samo arbitrarno područje na karti. (Prije svega dva-tri tjedna prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold Elletson, rekao je u govoru svojim kolegama da je Bosna “umjetna država kojoj je granice odredio Tito”.)
Stoga je opća tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, čiji je stav podrazumijevao da treba prihvatiti osvajanje 70% ukupnog bosanskog teritorija kao svršeni čin i izvršiti pritisak na bosansku vladu da prizna poraz.
Najprije sam kanio napisati knjižicu pod naslovom “Mitovi i zablude o historiji Bosne”, u kojoj sam se htio okomiti na najeklatantnije primjere tih pogrešaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam više uviđao da toliki mitovi slobodno kruže zapadnim medijima zato što nema jednostavnog, objektivnog i koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne historije Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni na drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam nakanio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva nakana u isti mah i nužna i pomalo paradoksalna.
Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju Bosne. Pa ipak, mislim da su jedine bitne historijske činjenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci ovoga rata činjenice iz političke historije Jugoslavije (nadasve političke historije Srbije) u posljednjih sedam-osam godina.
Osnovni razlog radi kojeg pišem i o drevnoj historiji Bosne jest taj što mislim da se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj historije Bosne – i da je stoga potrebno opovrgnuti sve one pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno.
Iznosim ove činjenice zato što želim da čitatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu čitateljstva kojem sam je namijenio. Čitateljstvo kojem sam se obraćao nije bilo stručno, akademsko, nego široko čitateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajući na umu takve čitaoce, morao sam tumačiti neke osnovne činjenice iz jugoslavenske historije koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bivše Jugoslavije. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio vise prostora kazivanju o bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama.
Mnogi čitatelji na Zapadu nisu uopće znali, prije nego što je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko stanovništvo živi u bilo kojoj evropskoj zemlji: za takve je čitaoce kulturna i politička povijest muslimana bila nešto kao tamna strana Mjeseca – nešto neviđeno i nepoznato.
Istovremeno, moj očaj zbog ugroženog opstanka Bosne naveo me je na mišljenje da će muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini, izgubiti najviše kad ta zemlja bude zbrisana sa karte.
Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao pokušaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima prijeti uništenje. Ova je knjiga u biti politička historija i ne može biti sveobuhvatna kad je riječ o kulturnoj historiji.
Možda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu može objasniti još nešto što je izazvalo kritiku nekih čitalaca: način na koji pišem o Titu.
Svi oni na Zapadu koji govore o “vjekovnoj etničkoj mržnji” i “neminovnosti” rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome tvrde da “barem nije dopuštao da se odigne poklopac s kotla”. Po tome bi se reklo da je Tito našao pravo rješenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogućeg trenutka u junu 1991, evropski i američki političari nastojali su očuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato što su mislili da je to jedino rješenje koje može funkcionirati.
Moje me vlastite analize upućuju na suprotan zaključak.
Ja ne mislim da je Tito našao pravo rješenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema. Višenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i tradicije. A ono što je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politička struktura koju je on stvorio pripremila je najmanje na tri načina teren za nasilje u devedesetim godinama.
Prvo, oduzela je običnim nacionalnim osjećajima pravu demokratsku mogućnost izražavanja; stoga su se neke vrste nacionalizma, posebno u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje.
Drugo, upravo je komunistički sistem proizveo onaj tip političara manipulatora koji nastupa s pozicija moći, čiji je karakteristični predstavnik Slobodan Milošević.
I treće, ekonomski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromašno i razočarano stanovništvo, savršen materijal kojim se političar kao Milosević mogao poslužiti da provede u praksi svoju demagošku politiku.
Proučavajući Titovu karijeru kao političara koji je nastupao s pozicija moći, došao sam do zaključka da njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobičajeno u jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu strategiju i njegove zasluge.
Ja držim da je Tito od samog početka ratovanja u Jugoslaviji bio najviše zaokupljen borbom za vlast s potencijalnim političkim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila važnija od ratovanja s okupatorom.
(Ovo moje mišljenje dotiče i historijski mit kojim se političari na Zapadu služe u posljednje tri godine kao isprikom za nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito “vezao” u Jugoslaviji 30 do 40 njemačkih divizija.) Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna superiornost nad njegovim protivnikom Mihailovićem nije više tako očigledna.
Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom svjetskom ratu odnose isključivo na političku i vojnu strategiju te dvojice vođa kao pojedinaca. Dakako da mnogi obični borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u zemlji uspostavi komunistička vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt po kojem je bila predviđena neka vrsta federativnog sistema za različite narode u Jugoslaviji, a to je zaista bila izbalansiranija zamisao od svega onoga što su druge političke snage u Jugoslaviji nudile u to vrijeme.
S druge strane, mnogi od običnih boraca u redovima Mihailovićevih snaga (i mnogi njihovi lokalni komandanti) bili su opterećeni radikalnim velikosprskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje nesrba bilo važan element u vojnim aktivnostima.
Ipak, kao historičar i kao vanjski promatrač rata u Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadašnja zbivanja bitno utječu na tumačenje Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato što su mnogi uzroci i uvjeti tog ratnog sukoba bili različiti od današanjih.
Isto tako mislim da je politički pogrešno neprestalno povezivati današnje događaje s događajima koji su se desili prije pedest godina. Postupati na taj našin znači samo služiti probicima onih propagandista u Beogradu i na Palama koji žele uvjeriti svijet da je sve ono što se danas događa neminovna posljedica mržnje koja seže sve do Drugog svjetskog rata, mržnje koja se sad očituje “prirodnom” željom žrtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i Hrvatima.
Međutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvući iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile užasne rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zaliječiti. Između 1941. i 1945. Bosanci su počinili zvjerstva nad Bosancima – pa ipak, u decenijama nakon rata ljudi su se u Bosni naučili ponovo živjeti zajedno.
Taj se proces vidanja rana možda može i pospješiti i intenzivirati ako se poduzmu prave sudske mjere da se optuže i kazne svi oni koji su pošinili najteže zločine u ovom ratu. Ma koliko to potrajalo, vjerujem da je reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim stanovništvom) jedino trajno rješenje problema u Bosni i Hercegovini.
Jedna je od tema koje se provlače kroz ovu knjigu i to da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj povijesni identitet – da je zapravo jedna od povijesnih zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom poviješću kao izrazita geopolitička cjelina od srednjega vijeka do dana današnjega.
U većem dijelu razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji označava najveću teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. “krunska zemlja” u sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od posljednjih 800 godina postojao je na kartama entitet zvan “Bosna”. (Ovo je u prilično velikoj opreci s poviješću Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljeću i oslobađanja od otomanske vladavine u 19. stoljeću nije uopće postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nasljednici su posebne povijesne baštine koja se ne može olako odbaciti.
Ali nastojeći istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja argumentacija neće biti pogrešno shvaćena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju prestati smatrati sebe “Hrvatima” i “Srbima”, i da se umjesto toga imaju smatrati samo “Bosancima”. Premda držim da je do uvođenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini došlo u povijesnom smislu prilično kasno, dakako da se slažem da je do toga ipak došlo i da se kotač historije ne može okrenuti unatrag.
Ja samo želim reći da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto tako priznati činjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zašto oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktični.
Moralni i praktični razlozi proističu sasvim jednostavno iz njihove etničke geografije, iz kaleidoskopske izmiješanosti svih triju zajednica na karti. Tri zajednice u Bosni i Hercegovini ne mogu se podijeliti na tri etnički čiste države bez golemih praktičnih poteškoća i moralnih nepravdi. Dakako da je dosad bilo takvih pokušaja dijeljenja, najprije su to u većim razmjerima učinili srpski politički i vojni čelnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su način stotine tisuća nedužnih ljudi protjerane iz svojih domova.
Osnovna provjera svakog “mirovnog rješenja” mora se provoditi na mogućnosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjišta i da mogu obnoviti svoje kuće i živote. Takav će proces nužno uključiti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske države u njenim prirodnim granicama. Ni jedan pokušaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje manjih dijelova teritorija neće donijeti ni pravdu ljudima koji ondje žive, ni trajnu stabilnost u toj regiji.
Više puta sam čuo kako ljudi govore:
“Bosna može postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako Jugoslavija propadne, nestat će i Bosne.”
Ja mislim da je upravo suprotno istina.
U sklopu jugoslavenske države bilo je moguće (ne poželjno; nego moguće) da Bosna prestane postojati kao posebna cjelina – što se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski rat. Ali čim je Jugoslavija prestala postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina očuva, jer bi ljudska cijena dijeljenja naroda i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje već pokušano, i cijeli je svijet vidio kolike je užasne patnje ono izazvalo.
Pa ipak, Bosna je još tu i njeni narodi neće odustati od svoga ideala da obnove demokratsku državu Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama.
Ja vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti – radi svih ljudi u Bosni i Hercegovini.
(Za bosanskepoglede.com priredio N. F.)