Loading...
Komentari

Kontinuitet ili diskontinuitet

Nihad Filipović

Podijeljena Bosna nakon 1995, ovo što imamo danas od države, kao takvo, pečatirano je u Dejtonu. Službeno i rašireno mišljenje je da je to rezultat pritiska USA. Međutim, kao da se previđa da su i domaći, akteri sukoba na terenu, dali svoj glas ZA, i to ne samo srpska i hrvatska strana nego i vlada u Sarajevu. Dakle činjenica je da saglasnost velikih sila (USA, Rusija, Velika Britanija, Njemačka i Francuska), na ministarskom sastanku u Ženevi, 13. 5. 1994. o zajedničkoj strategiji u rješavanju bh. konflikta, nije pala s neba. Te su sile imale svoje interese i svoje štićenike u krvavoj bosanskoj drami, pa usaglašenost oko teritorijalne podjele koja je tu postignuta tada (51% tzv. Federacija, 49% tzv. Republika Srpska) treba u tom kontekstu posmatrati:

Bio je to njihov dogovor, ali nikako ne i dogovor bez saglasnosti klijenata na terenu.

Pogledajmo malo bliže taj tok.

Formiranje Federacije BiH, Vašingtonskim sporazumom iz marta 1994. najava je onoga što će uslijediti. A uslijedio je rečeni ministarski sastanak u Ženevi maja 1994, da bi potom poslanici Parlamenta Federacije BiH, 18. 7. 1994, prihvatili plan tzv. Kontakt grupe; sa 303 glasa za i 46 glasova protiv.
Potom su 26. 8. 1994. poslanici Skupštine Republike Srbije usvojili Deklaracija o Mirovnom planu Kontakt grupe za BH ; 126 glasova za i 2 glasa protiv.
Onda su Karadžićevi četnici u RBiH odbili Mirovni plan, pa je Milošević uveo sankcije četnicima. Uslijedilo je bombardiranje svojeglavih četnika, pa ofanziva hrvatske vojske i Armije RBiH… itd. Ofanziva je zaustavljena na insistiranje Kontakt grupe, a na kraju slijedi Mirovna konferencija u Daytonu, Mirovni sporazum i tzv. Ustav BiH.

Sve međutim ustranu, činjenica je da je naša službena politika kroz Parlament Federacije prihvatila podjelu Republike BiH, još, de facto, u martu 1994. formiranjem tzv. Federacije BiH, a definitivno u julu iste godine prihvatanjem plana Kontakt grupe.

Drugo je pitanje legitimiteta i legaliteta i tzv. Federacije BiH i njenog parlamenta (niti su legitimni niti su legalni, da se razumijemo), ali ovo su činjenice.

Dakle, politička saglasnost, kako aktera na terenu, tako i njihovih pokrovitelje u tzv. Kontakt grupi, da se ide na podjelu BiH u omjeru 51% : 49%, službeno, postignuta je još u maju 1994, a sve ostalo je bilo samo realizacija. Hronološki to izgleda ovako:

– 13. 5. 1994, tzv. Kontakt grupa (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka), na ministarskom sastanku u Ženevi, postižu saglasnost o zajedničkoj strategiji u rješavanju konflikta. Predviđena je teritorijalna podjela po kojoj bi Bošnjaci i Hrvati dobili 51% a Srbi 49% teritorije.

– 05. 7.1994, Kontaktna grupa za BiH predlaže podjelu teritorija BiH u omjeru 51% : 49%.

– 18. 7. 1994, poslanici parlamenta Federacije BH, prihvatili plan Kontakt grupe; 303 glasa ZA i 46 PROTIV.

– 31. 7. 1994, Slobodan Milošević prihvata ponuđeni prijedlog i to isto traži od samoproglašene Republike Srpske.

– 4. 8. 1994, nakon što su Karadžićevi Srbi odbili Mirovni plan, jugoslavenska vlada “prekinula je političke i ekonomske odnose” sa samozvanom Republikom Srpskom i uvela “blokadu granice”.

– 26. 8. 1994, Jugoslavija odnosno Srbija, usvaja Deklaraciju Mirovnom planu Kontakt grupe za BH.

– 2. 11. 1994, predstavnik State Departmenta Majkl Mekari je izjavio da legalna bosanska Vlada ima razloga za pokretanje ofanzive s obzirom na odbijanje plana Kontakt grupe sa strane Karadžićevih Srba.

– 11. 7. 1995, jedinice paravojske Radovana Karadžića ulaze u Srebrenicu.

– 28. 7. 1995, Hrvatsko vijeće obrane (HVO) zauzima Glamoč i Bosansko Grahovo.

– 4. 8. 1995, Vojska Republike Hrvatske (VRH) započela operaciju „Oluja“. Za tri dana veći dio samozvane Republike Srpske Krajine biva zauzet i vraćen pod suverenitet Republike Hrvatske.

– 30. 8. 1995, počeli zračni udari Zapadne vojne alijanse (NATO, u stvari SAD) na jedinice i objekte vojske pobunjenih Srba u BiH.

– 13. 9. 1995, HVO oslobađa Jajce, a Armija Republike Bosne i Hercegovine Donji Vakuf. Peti korpus Armije RBiH krenuo u kontraofanzivu i ovladao širim rejonom Grmeča. Jedinice Petog korpusa ARBiH oslobodile Bosanski Petrovac.

– 14. 9. 1995, HVO i VRH oslobodili Drvar i ovladali prijevojem Oštrelj na putu Drvar – Bosanski Petrovac. Peti korpus ARBiH oslobađa Ključ. Istovremeno vode se grčevite borbe za Bosansku Krupu.

– 17. 9. 1995, ARBiH ulazi u Bosansku Krupu. Združene jedinice ARBiH pod komandom generala Atifa Dudakovića razbijaju snage pobunjenih bosanskih Srba i oslobađa Sanski Most. Jedinice Armije RBiH i HVO-a napreduju prema Banjaluci i stigli su južno na 25 km od Banja Luke. Vojska pobunjenih Srba je u rasulu, a cjelokupno stanovništvo samozvane RS zapadno od koridora pokreće u zbjeg prema Srbiji. Državni sekretar SAD Warren Christopher izjavljuje:

“Ofanziva na Banja Luku će biti zaustavljena. Mi smo Muslimane i Hrvate poticali da se radije zaustave do tačke koju fokusira mirovni proces, nego da osvajaju nove teritorije.”

– 19. 9. 1995, na pritisak Kontakt grupe, posebno SAD, ofanziva je zaustavljena, jer je napredovanje ARBiH i HVO/HV premašilo ranije zadani teritorijalni odnos među entitetima. Pod nadzorom srpskih jedinica, koje su se nalazile pred potpunim slomom, ostalo je 46% teritorija BiH.

– 21. 9. 1995, NATO operacija „Razumna prisila“, zvanično je završena. Od 30. avgusta do 21. septembra obavljeno je oko 3. 000 borbenih letova, a pogođeno je ukupno 60 vojnih ciljeva na teritoriji samozvane RS.

– 1. 11. 1995, počinju pregovori u vazduhoplovnoj bazi Paterson, u Daytonu (Ohio, USA).

Nakon što je u Dejtonu utanačen dejtonski Mirovni sporazum (DMS) i Anax 4. tj. novi Ustav BiH, Skupština Republike BiH, na sjednici od 12. 12. 1995. donosi Odluku o proglašenju Ustavnog Zakona o izmjenama i dopunama Ustava RBiH kojim dogovor političara iz Dejtona prevodi u činjenicu domaćeg prava. Rečeni Ustavni Zakon ima svega tri člana gdje se u čl. 1. st. a. izričito kaže:

Ako se Mirovni Sporazum i Ustav BiH ne budu provodili, RBiH može proglasiti nevažećim MS iz Dejtona i nastaviti  djelovati kao nezavisna, priznata i suverena država u skladu sa Ustavom Republike BiH.

Dakle, ovo ovdje jesu činjenice. U svjetlu tih činjenica postavlja se pitanje, da li je ustavno stanje proizvedeno u Dejtonu, novembra 1995. i verificirano sa strane Skupštine RBiH, u decembru 1995. ustavno-pravni kontinuitet ili je diskontinuitet, tj. ima li tako proizvedeno ustavno stanje pravnu, tj. legalističku i legitimističku utemeljenost.

Ako znamo da su bosanski potpisnici DMS u kojem je kao dio priložen i novi ustav BiH, položili zakletvu, na Ustav RBiH po dolasku na vlast, onda, pravno, čini se da je Dejtonski ustav diskontinuitet.

Izlaskom iz ustavnog sistema RBiH, SDS i HDS su se pozicionirali s onu stranu zakona, odnosno jasnije rečeno – van zakona.  Poslanici koji su ostali u Skupštini RBiH su ostali s ovu stranu zakona, tj. ostali su legitimni i legalni zastupnici; ostali su dio sistema. Taj dio, vidjeli smo, 12. 12. 1995, izglasao  je Odluku o proglašenju Ustavnog Zakona kojim je promijenjen Ustav RBiH.

Naravno, svakoj izmjeni ustava države, prethodi javna rasprava. Ovdje je to izostalo, obzirom na specifične i svima nama dobro poznate uslove u kojima je decembra 1995. obavljan taj politički i pravni posao.

Ostaju, međutim, činjenice:

1. Da su pobunjeni Srbi ovlašćenje za potpis na Mirovni sporazum (u okviru kojeg je plasiran novi ustav BiH), prenjeli na Jugoslaviju tj. Srbiju, i

2. Da je ostatak zastupnika Skupštine RBiH izglasao Ustavni Zakona o izmjenama i dopunama Ustava RBiH.

Dakle, ako se ima u vidu politička strana toka koji je doveo do Dejtona, onda je činjenica da je stanje koje su proizvele usaglašeno pet velikih sila, a akteri rata prihvatili, prevodeći to stanje u pravnu činjenicu, danas tzv. fait a compli, tj. svršena činjenica, nešto što je de facto stanje na terenu i to stanje koje traje već 23 godine.

Prema prednjem, Dejton se s dosta argumenata u potporu takvog mišljenja, može razumijevati kao diskontinuitet u ustavno pravnoj tradiciji BiH, jer je napušten princip legaliteta i faktički nepravom tj. nasiljem, proizvedeno je stanje, koje se politički prevedi u pravo i faktičko društveno stanje.

Drugačije kazano – diskontinuitet je preveden u stanje koje traje, održava se i kao takvo se razumijeva kao kontinuitet.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *